Tri su glavna pravila kod jedrenja:
* ostati na brodu,
* u ništa ne udariti,
* jarbol mora biti okrenut prema nebu.
Upravo zbog tog zadnjeg pravila naša je brodica nosila ime “This Side Up”, što u prijevodu znači “Ova strana gore”. Uz naziv su, kako slučajno ne bi došlo do zabune, i dvije strelice koje pokazuju prema nebu. Ako je jarbol prema dole, u pravilu to znači samo jedno – evakuacija. Ako uhvatiš vremena, jel.
Isplovljavanje s Božićnog otoka je bilo laganini – od vjetra nas je štitio otok, vidjeli smo divan suton, a čim smo izišli na otvoreno more pripremio sam se na prvu zadaću u mjoj mornarskoj karijeri – dizanje jedara. Bilo mi je malo neugodno pitati kako se to točno radi i time priznati da nemam apsolutno nikakvog iskustva u jedrenju, pa sam samo slijedio što su ostali radili. Za divno čudo, glavno i prednje jedro bili su uspješno podignuti, vjetar je udarao o njih te smo uhvatili brzinu od 6-7 čvorova. Inače, za ljude koji nikad nisu plovili niti se interesirali što su ti čvorovi znače – ako idete brzinom od jednog čvora, za sat vremena preći ćete jednu nautičku milju, koja je nešto manja od dva kilometra!
Jedra su bila gore, koordinate odredišta unešene u autopilot, i to je bilo to. Mogli smo se odmoriti nakon naporne četiri minute koliko je sve to skupa trajalo. Čekao sam kapetana da nam zada neki novi zadatak, ali je samo rekao da će on odraditi prvu smjenu noćne straže, a mi možemo na spavanje.
Lakše reći nego učiniti – kad god sam uspio nakratko zatvoriti oči na svom novom krevetu-klupici, probudilo me ljuljanje broda koje nikad do tada nisam iskusio. Nakon jednog glasnog udara vala o trup broda, panično sam se ustao i brzo otišao do kapetana da vidim trebamo li započeti evakuaciju, ali me je dočekao mrtav hladan s riječima – imamo dobru brzinu, more je relativno mirno. Mirno? Valovi od 2-3 metra, jedrilica se ljulja na sve strane, namirnice se koturaju po policama, a on smireno govori da je more mirno? Što je meni ovo trebalo?
Nakon kapetana odrađujem svoju smjenu (smjene su inače podijeljene na po tri sata dežurstva između 7 navečer i 7 ujutro, za vrijeme kojih morate paziti na brodove koji se mogu zateći u okruženju, a primjetiti ih možete ili golim okom ili putem radara) i nakon nje uspijevam zaspati. Još sam se par puta prenuo iz sna, očekujući da će posada slijediti moj primjer, ali ništa od toga. Vidi se da sam dijete asfalta.
Jutro je donijelo malčice slabiji vjetar i manje valove, što je obradovalo samo mene – ostali su htjeli što jači vjetar kako bismo što prije doplovili do idućeg odredišta. Nikog nije bilo briga za moje paranoje. Ali, dosta cviljenja, rekao sam sam sebi – nalazim se na jedrilici koja će me besplatno prevesti do Afrike, pod vodstvom kapetana koji bi me mogao naučiti par stvari o jedrenju. Iskoristi to!
Kapetan je bio kul – imao je pregršt strpljenja s nama početnicima, objašnjavao nam je sve što nas je zanimalo, odgovarao na glupa pitanja više puta, učio nas kako vezati mornarske čvorove, i slično. Također, bio je zadužen za prvi doručak na brodu – američke palačinke s čokoladnim namazom. Odmah sam primjetio da će nam prehrana biti relativno monotona – hladnjak ne funkcionira, voće i povrće je konzervirano, kruha imamo za puna dva dana, a za desert su jeftini indonezijski keksi kojima su se opskrbili na Baliju. Puno tjestenine, riže, i umaka od rajčice. Nije da mi je prehrana inače puno raznovrsnija.
Ali, glavni problem prvih par dana bio je samo jedan – morska bolest. Kao u slučaju s jedrima, bio sam preponosan priznati da mi je konstantno muka. Seb i Li Ti su se već bili naviknuli na ploveći život, dok je meni sve to bilo novo. Testirao sam si tijelo i promatrao njegovo ponašanje – kada ležim u kabini zatvorenih očiju, dobro mi je. Sjedeći, stojeći ili otvorenoočijski položaj pak stvara čudan osjećaj u trbuhu, ali ne onaj o kojem pjeva Elemental. Boravak na palubi i promatranje horizonta – dobro mi je. Čitanje knjige, rad na laptopu – opet problemi. Nakon testiranja sam, sukladno rezultatima – ili spavao, ili sjedio na palubi i gledao u plavetnilo s gornje i donje strane.
Ipak, bliski susret s morskom bolesti bio je neizbježan – došao je red na mene da pokažem svoje kulinarske sposobnosti. Krenuo sam pripremati špagete u umaku od rajčice u našoj minijaturnoj, sparnoj i ljuljajućoj kuhinjici. S mislima na mučan osjećaj u trbuhu i kvalitetu ručka kojeg ću poslužiti, iznenadio me jedan val pa sam, zajedno s punom posudom vode, tresnuo na pod, usput udarajući u par ormarića i drvenih pregrada. Rezultat je bio par masnica koje ću otkrivati u idućih nekoliko dana, te prolivena voda. Srećom, nije bila kipuća.
Ručak je bio gotov, ali bio je toliko grozan da mi nije bilo ni najmanje žao kad sam ga par minuta kasnije – povratio. Kolege mornari su za to vrijeme bili velika podrška – niti su kritizirali kvalitetu ručka (dapače, pojeo se do kraja), niti su se rugali mom hranjenju riba prožvakanom tjesteninom i nešto kiselijim umakom od originala.
Kad smo već kod riba, prije polaska sam očekivao da ćemo gotovo svaki dan uhvatiti neku morsku neman pa ju tamaniti za večeru, ipak smo usred Indijskog oceana. Nula bodova. Iako smo konstantno imali dvije udice u moru, uhvatili smo samo dvije – plastične vrećice.
Dok plovite, imate jako puno vremena za razmišljanje. Zapravo, to je glavna aktivnost. Jedra se spuštaju, dižu ili im se mijenja položaj samo par puta dnevno, ako i toliko. Noćna dežurstva uzimaju tri sata u danu, tj. noći, i to je to. Ostatak vremena je slobodno. Puno se spava, čita i – razmišlja.
Smislio sam i kako da opišem jedrenje nekome tko nikad nije plovio preko oceana. Iako, mišljenja sam da bi bilo bolje ne znati, jer se možda u tom slučaju predomislite. Uglavnom. Zamislite lunapark. Onaj simulator leta. Uđite u njega. Stavite na uključeno. Smanjite turbulenciju na nekih 60%. I eto ti jedrenja. Ali u simulatoru morate ostati 0-24, kuhati, jesti, piti, ići na toalet, spavati. I tako iz dana u dan. Iz dana u dan. Iz dana u…shvatili ste.
Treći dan plovidbe morska bolest je dala znakove povlačenja pa sam bio bolje volje. Čak sam i vodio razgovore dulje od tri rečenice s kolegama mornarima. Jedanput smo vidjeli teretni brod u daljini, porazgovarali s njim preko radio veze, i to je bio jedini kontakt s vanjskim svijetom u 5 dana, koliko nam je trebalo da stignemo do prve postaje – Kokosovih otoka.
Zadnjih 12 sati plovidbe bili su najgori – bili smo primorani spustiti jedra kako bismo usporili i izbjegli stizanje na pristanište usred noći. Jedrilica je, zbog spuštenih jedara, bila prepuštena na nemilost jakoj struji i trometarskim valovima koji su je ljuljali kao da je od papira. Namirnice padaju s polica, Li Ti prosipa svoju večeru po podu, Seb joj priskače u pomoć samo da bi se i njegovi špageti rasuli po kuhinji. Kao da je potres, konstantno. Ma, kaos.
Kako je jaki vjetar bio popraćen jakim pljuskovima, otkrili smo da paluba pušta vodu na par mjesta, od kojih su dva bila točno iznad mog kreveta-klupice. Ali, s vedrije strane, barem nije propuštalo s donje strane broda, to bi bio malo veći problem.
Uglavnom, nije bilo ugodno. Nije ugodno nalaziti se usred oceana, i nemati apsolutno nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom. Uhvatio sam se kako razmišljam o strahu kojeg sam u tim trenucima osjećao. Strah. Ima li ikakve koristi od njega? Nema. Može li ga se kontrolirati? Možda i može. Kako? Pozitivnim mislima. Humorom. Otišao sam do kapetana, i počeo se derati na njega da već jednom smiri taj brod, da mi je svega dosta i da hoću svoje novce nazad! U trenutku se smijeh i zezancija prenijela na sve članove iscrpljene posade.
Nebo kao da je sve to promatralo pa nas je nagradilo svitanjem novog dana, slabljenjem kiše i – kopnom.
Kako smo se približavali, nebo je poprimalo sve vedrije tonove, kiša je u potpunosti stala, vjetar je iščezao, a priroda se odjednom odlučila pokazati u svoj svojoj raskoši boja.
Posada je zanijemila, međusobno se pogledala, i samo osmjehnula, čitajući si misli. Stigli smo u raj.
Usidrili smo se, primjetili male morske pse koji se vrmzaju uokolo u potrazi za ostacima hrane, i sjeli na palubu uživajući u bojama mora, nedalekim palmama i bijelom pijesku, čekajući carinsku kontrolu. Primjetili smo i malo plovilo nedaleko od nas, oblijepljeno šarenim sponzorskim naljepnicama. Pristigli carinici su nam rekli nešto više o tome – radilo se o čamcu s jednim Nizozemcem koji je također doplovio jutros s istoka, ali – veslajući.
Svi smo zajedno prasnuli u smijeh i izrazili poštovanje prema njegovom pothvatu, tim više što mu je ovo treći ocean kojeg prelazi na taj način. Carinici su samo gestama pokazali da misle da je lik malo prolupao, a rekli su nam i jednu od njegovih anegdota, koja je uključivala par ogromnih morskih pasa koji su mu prije par dana pravili društvo usred oceana, plivajući uokolo i lupajući njuškama u dno plovila, znatiželjno testirajući kakva se to živina nalazi na njihovom teritoriju. A mi mislili da smo mi veliki avanturisti.
Ostatak dana provodimo na mekanim plažama nenaseljenog Direction Islanda, jednog od 24 otočića koji čine atol (prstenasti koraljni greben), prepun kokosovih palmi i ostale egzotične vegetacije. Od svih otočića, naseljena su samo dva, i broje čitavih 600 stanovnika.
Idući dan posjećujemo Home i West Island, na kojem smo vidjeli ljude koji naseljavaju ovaj tropski otok – ne izgledaju ništa drugačije od normalnih ljudi iz kopnenog dijela Australije. Nema toples plesačica, šarenih cvjetnih okovratnika, voćnih koktela…prilično razočaravajuće. Obnovili smo zalihe, oprezno izbjegavajući većinu svježeg voća i povrća kojem cijena zna doseći i 5-6$ po komadu! U jedinom internet kafeu na otoku javio sam roditeljima da sam sretno stigao i da me sada neće biti u internet svijetu cca tri tjedna, dok ne vidimo iduće kopno.
Ne mogu ni zamisliti kroz što su morali prolaziti za vrijeme moje plovibe, pogotovo jer sam ih na dosadašnjem putu razmazio i javljao im se svaki dan, gotovo bez iznimke. Ah, roditeljstvo – jedva čekam!
Kada smo treće jutro ponovno digli sidro i isplovili prema zapadu, bio sam tužan. Ne iz razloga što napuštamo jedno od najljepših mjesta koje sam ikada vidio, nego upravo suprotno – jer me to mjesto nije pretjerano oduševilo.
Po glavi su mi se motala pitanja – što je potrebno za oduševiti se nekim mjestom? Zašto ja uopće putujem kad me ni dosad vizualno najljepše mjesto na svijetu ne ushićuje?
Kopanjem po sjećanju pronašao sam dva odgovora. Prvi je bio zapisan na listu papira koji mi je poklonio prijatelj iz Njemačke prije par godina. Na njemu je napisan odgovor na to identično pitanje, i glasi:
Putuješ da upoznaš sebe i uvidiš razliku između tvojih svjesnih izbora i onoga što ti je usađeno tradicijom. Kako bi to uvidio i napravio usporedbu, moraš vidjeti koje izbore i tradicije imaju drugi ljudi.
Drugi odgovor bio je od jedne nepoznate djevojke koja mi se javila porukom preko fejsbuka, ponukana nekim mojim riječima na blogu:
Poanta tvog putovanja nije prvenstveno upoznavanje svijeta (to je divan bonus), već upoznavanje samog sebe kroz druge ljude, različite kulture, različita iskustva, te njegovanje empatije, zajedništva, otvorenosti svijetu.
Da.
Po prvi put mi se pojavila misao – jesam li se zasitio putovanja? Jesam li pronašao sve što sam, prije više od godinu dana, krenuo tražiti? Vidio sam već toliko predivnih mjesta, prešao hrpetinu kilometara, upoznao divnih i neobičnih ljudi, kušao ukusne hrane i popio egzotičnih pića, savladao naoko nesavladive izazove, pobijedio strahove…ali najviše – napravio reda u svojoj glavi i svome srcu. Je li stiglo vrijeme za nešto drugo, nešto novo?
Morat ću razmisliti o tome kada stignem u Afriku. Najprije se treba pobrinuti da preživim, fizički i psihički, još minimalno mjesec dana koliko ću provesti na svom plutajućem domu, uz samo jednu postaju do cilja – Mauricijus.
Još jednom, pravac – zalazeće sunce.
—
YT VIDEO – INDIJSKI OCEAN (2):