“Problem. Viza.” – reče službenik na šalteru.
Objašnjava mi da je konzul kod izdavanja vize zaboravio lupiti pečat sa svojim imenom i prezimenom. Super. Čekam pola sata, čekam sat vremena. Toliko o tome da ću prvi preći granicu. I o tome da sjedam u bus za Quettu. Čekajući srećem dva bijelca s kojima izmjenjujem priče i gledam kako oni u putovnici bezbolno dobivaju pečat kojim im se omogućuje prelazak granice. A ja još uvijek čekam.
“Ju hev to go bek to Iran.” – reče službenik na šalteru.
“Vooot?” – reče bijelac sa suprotne strane šaltera, s nevjericom u oku.
Da produžim kratku priču – moram se vratiti u Zahedan, otići u pakistansku ambasadu, oni trebaju kontaktirati ambasadu u Sarajevu gdje sam vadio vizu, oni trebaju potvrditi i poslati službeni dopis da je moja viza valjana pa se onda mogu vratiti i prijeći granicu. U prijevodu – moram se vratiti u Zahedan, čekati dva dana da se otvori ambasada (ne rade četvrtkom i petkom, a na granici sam se, naravno, pojavio u četvrtak), pa onda čekati još dva dana da se otvori ambasada u Sarajevu (nakon četvrtka i petka obično dolazi subota i nedjelja, a u te dane se pak ne radi u normalnom svijetu) i onda se vratiti ovdje. Šta ću raditi i gdje ću biti iduća četiri dana, to ih se nije ticalo.
Vratili su me u Iran gdje su mi ovi preštambiljali izlazni pečat i pustili da čekam. Za to vrijeme angažiram Tanju iz Londona i Teu iz Zagreba da saznaju broj od konzula u Sarajevu i raspitaju kod njega što mi je činiti. Ubrzo dobivam povratnu informaciju da konzul traži da ga nazovem s pakistanske strane granice, da će on sve to riješiti.
Sad samo moram objasniti iranskim carinicima da se želim vratiti do njihovih pakistanskih kolega i nazvati svog konzula. Da, samo. Nitko ne priča engleski, svako desetak minuta me seljakaju kod nekog drugog, putovnica mi je postala najtraženiji predmet tog dana na iransko-pakistanskoj granici. Svi zure u nju i ne znaju šta bi s njom. Ili sa mnom. Naposlijetku mi govore da se moram vratiti u Zahedan.
Ni njih ne zanima gdje ću provesti idućih para dana u, po mnogima, najopasnijem gradu u Iranu. U trenutku odlučujem primjeniti pul nadaram taktiku. Nemam novaca. Samim time, nemam novaca za taksi koji će me odvesti natrag u Zahedan, a bome ni novaca za provesti par noći u hotelu. Sjedam na pod, uzimam gitaru u ruke i počinjem štrajk glađu dok me ne puste natrag na pakistansku stranu. Službenici prilaze, ja odgovaram pul nadaram i vraćam se tamburanju. Bio sam toliko očajan da sam napisao i svoju prvu pjesmu – I don’t like borders.
Nakon par sati čekanja i objašnjavanja da samo želim otići na pakistansku stranu obaviti jedan telefonski poziv, strpali su me skupa s ruksakom u auto koji će me odvesti do Zahedana. Ili sam bar ja tako mislio. Na kraju je ispalo da sam iduća tri sata proveo vozikajući se od jedne kontrolne točke do druge. Uvijek s drugim vozačima i uvijek iznova objašnjavajući vojnicima moju situaciju. Sviram im gitaru, osmjehom ih pokušavam nagovoriti da me vrate do granice, ali ne vrijedi.
Plače mi se.
Naposlijetku me dovode u policijsku postaju u Zahedanu. Tamo nova doza čekanja. Par obavljenih poziva. Dva nova policajca. Novi auto. Nova vožnja. Lik koji u parkiću puši đojnt. Lik kojeg je murja skužila. Lik koji sad sjedi pored mene, na stražnjem sjedalu policijskog auta. Lik koji plačući moli da ga puste. Policajci koji ga ignoriraju.
Nova policijska postaja – ona na autobusnom kolodvoru.
“Ju. Go. Bas. Tehran.” – reče jedan od dvojice policajaca koji su mi pravili društvo.
Od očaja sam već toliko otupio da me nije ni iznenadila činjenica da me sad žele sjesti na bus i otpremiti u 1600 kilometara udaljen glavni grad.
I onda se sjetim mogućeg izlaza iz ove očajne situacije – imam broj od Hamid, CSera iz Zahedana kojem sam pisao prije par dana iz Yazda. Zovem ga i objašnjavam mu situaciju. Govori da nema problema, da će doći do mene u policijsku postaju u koju će me sad policajci odvesti. Dajem mu njih na mobitel, sve dogovaraju. Noćna mora se bliži kraju.
Opet sjedamo u auto, vozimo se kroz grad i napokon stižemo do valjda jedine policijske postaje u gradu koju nisam posjetio. Pratnja me napušta pa iznova objašnjavam znatiželjnim murjacima da će sad doći moj prijatelj pa ću ići kod njega. Ideja im se ne sviđa, ne mogu to dopustiti iz sigurnosnih razloga.
Sjedam u kut hodnika i čekam Hamid. Vojnici prilaze, gledaju putovnicu, mlađi traže da im nešto odsviram na gitari, ali kad mi vide izraz lica, ubrzo odustaju. Pored mene sjedaju tri lika međusobno zavezani lisicama. Divan osjećaj.
Konačno, stigao je Hamid. Toliko se osjećam šugavo da mu samo uspjevam pružiti ruku, ni smiješak nisam uspio složiti. Kaže da me razumije, da se opustim jer je ovakva situacija ovdje posve normalna. Ide po postaji i rješava papirologiju mog puštanja na slobodu. Trebalo mu je pola sata pisanja raznih izjava i potpisivanja istih, ostavljanja putovnice i broja mobitela, uvjeravanja da će me sutra vratiti u istu postaju i slično.
Konačno smo vani! Dok me Hamid vozi sad već potpuno mračnim ulicama Zahedana, prepričavam mu što sam danas sve prošao i zahvaljujem mu od srca što je došao po mene. Samo se smješka i govori da nema problema. Odvodi me do svog laboratorija gdje inače izrađuje zubne proteze i gdje ugošćuje kaučsurfere, daleko od žene i djeteta kod kuće. Trenutno je tamo bio samo njegov prijatelj.
Taman kad sam razmišljao kako bi ovo bila sasvim oubičajena scena u nekom horror filmu – očajni stranac, ljubazni domaćin i njegov prijatelj, zubni laboratorij, zao i mračan grad – prilazi mi Hamid i kaže:
“Želiš li možda probati opijum?”
—
Još se na ovom putovanju nisam tako dobro naspavao.
Ne zbog opijuma, njega sam naravno odbio jer svi znamo da droge uništavaju mozak i pretvaraju vas u serijskog ubojicu. Uostalom, šta bi mi mama rekla da joj kažem da sam pušio opijum s nekim neznancima u najopasnijem gradu u Iranu? Mislim, zbilja.
Hamid me je, po dogovoru, odbacio do policijske postaje odakle će me plavci (ili zelenci u ovom slučaju – svi su u vojničkim odorama) odvesti do granice da probam ponovno preći granu i kontaktirati konzula u Sarajevu, dok još nije vikend. Zahvalio sam se Hamidu na svemu što je učinio za mene, a on mi se samo nasmijao i rekao da ga nazovem ako negdje zapnem. Nadam da neće biti potrebno, ionako nemam više novaca na iranskom broju.
Sjedim u postaji, po običaju prilaze vojnici i policajci, govorim im da čekam prijevoz do granice, samo kimaju glavom. Nakon dobre četrdeset i dvije minute upada jedan brko u predvorje i meni govori – bordr klozd, holidej.
Kakav mrtvi holidej? Ispostavilo se da je granica petkom zatvorena, jer je neradni dan. Dajte, ljudi. Želite mi reći da to nitko nije znao jučer kad su mi obećavali da će me sutradan odbaciti do granice i jutros kad sam sat vremena čekao na prijevoz?
Dubok udisaj.
Odlučujem nazvati Hamida i provesti još jedan dan kod njega, daleko od svih ovih nesposobnjakovića u odorama. Obraćam se mladom vojniku koji je natucao engleski i pristojno pitam može li mi posuditi mobitel ili telefon da nazovem svog prijatelja. Ne može. Zašto? Nitko nema mobitel. Nitko od njih pedesetak. Nemaju telefon. U čitavoj zgradi glavne policijske postaje u gradu. To mi želi reći.
Bacam oko u prvu prostoriju, vidim službenike kako razgovaraju na telefon dok u isto vrijeme tipkaju sms poruke, okrećem se svom vojniku, izgovaram mu par riječi na hrvatskom i sjedam u svoj kut od jučer, pokrivam glavu rukama. Trebalo im je dobrih devet minuta da mi daju mobitel kako bih mogao nazvati Hamida. A i onda sam mogao čuti od nekolicine da neće biti moguće da odem s njim, iako smo jučer prošli tu čitavu proceduru i čitav taj razgovor.
Dubok udisaj.
Nakon predugačkih pola sata stiže Hamid, OPET ide po postaji, OPET piše i potpisuje izjave, OPET ostavlja putovnicu i OPET me trpa u svoj automobil i vodi do svog laboratorija, dok on ide doma ženi i djetetu na ručak. Još jedan dan u Zahedanu, gradu kojeg nisam ni mislio posjetiti.
Šaljem mami poruku da sam sretno stigao u Quettu, prvi grad u Pakistanu i da upravo sjedam na neki drugi bus i da se javim sutra. Da mi roditelji znaju da sam zapeo na granici Irana i Pakistana, bacili bi đir do Sarajeva i malo popričali s konzulom.
Konzula sam na kraju nazvao ja, ispričao mu čitavu priču, molio ga da mi pošalje neko službeno priopćenje na mejl s kojim ja sutra mogu otići do granice ili do pakistanske ambasade, ali me on uvjerava da to nije potrebno. Barem sam ga uspio nagovoriti da mi da svoj privatni broj kako bih ga mogao nazvati sutra u slučaju nužde, iako je vremenska razlika takva da ću ga najvjerojatnije probuditi oko 5 ujutro. Neka.
Kad se Hamid vratio s ručka i čuo moju priču, spomenuo je jedan zanimljiv detalj – pakistanski ambasador u Zahedanu je njegov susjed, pa će ga pitati za savjet ako ga sretne. Baš ono što mi treba! Žnjora. Ipak sam ja napola Hercegovac, snalazimo se mi i u dalekom Pakistanu.
Treće jutro u Zahedanu, drugo jutro u posjeti policijskoj postaji. Hamid je kontaktirao konzula i ovaj me očekuje. Sad samo treba pričekati da me murja odbaci do amabasade, kod njih mi je putovnica i sve. Čudo se dogodilo – za pola sata sam bio u konzulovom uredu. Nasmijani bradonja, djeluje jako opuštajuće nakon 2 dana s nesposobnom murjom/vojskom. Objašnjava mi kako samo treba službeni dopis iz Sarajeva da je viza izdana i da problema s prelaskom granice neće biti. Dajem mu privatni broj od konzula u Sarajevu, zove ga i objašnjava isto što i ja jučer, a kako je neradni dan, tjera ga da ode do ureda i pošalje službeni dopis, bez obzira što je subota i što je u dalekoj Bosni 7 sati ujutro.
Bradonja je zabavan, nudi me hranom i priča divne stvari o svojoj zemlji. Kul lik. Loša vijest je – granica se zatvara u dva sata poslijepodne. Sad je već gotovo podne, i još čekamo sarajevski dopis, a i prijevoz do granice traje gotovo sat vremena. Hoću li stići?
Dopis stiže, kopiramo ga par puta u slučaju da zatreba, opraštam se od konzula i šprintam van iz ambasade po taksi da me što je prije moguće i pod bilo kojim uvjetima odbaci do granice.
Da stvari ne bi prošle glatko, pobrinula se iranska vojska. Na izlasku iz teritorija pakistanske ambasade uzimaju mi putovnicu i govore da moram čekati policijsku pratnju koja će me otpratiti do granice. Pratnja ubrzo stiže, ali me odbacuju samo do prve kontrolne točke u smjeru granice i ostavljaju me klincu koji je tamo dežurao, s kalašnjikovom na ramenu.
Pokušavam objasniti malom da nemam vremena, da moram na taksi jer će se granica zatvoriti, ali ovaj ne kuži. Samo govori – eskort, eskort. Lagani očaj i panika – vidim da ću, ako netko ubrzo ne dođe po mene, zakasniti na granicu. Otimam malom putovnicu iz ruke i krećem samostalno zaustaviti taksi. On me prati, galami na iranskom, dolazi mu zapovjednik i zajedno mi uzimaju putovnicu i govore mi da se smirim, da pratnja stiže uskoro. I da se granica ne zatvara u dva sata, barem ne za turiste.
Vidim da mi je trud uzaludan, sjedam pored ceste, spuštam glavu u dlanove. Nakon nekih trideset i pet minuta me zovu, dodjeljuju mi golobradog pratitelja bez oružja koji me sa smješkom pita iz koje zemlje dolazim. Zaustavljamo taksi, stavljam stvari u prtljažnik i pognute glave ulazim unutra. Vozač traži novac. Pul nadaram. Vozač se dere. Pognute glave izlazim iz taksija, vadim ruksak i gitaru iz prtljažnika. Kad trebam pratnju, nek oni plate prijevoz. Volim se inatiti, pogotovo u ovakvim situacijama. Na kraju nas vozač ipak prima u svoj auto i vozi prema granici.
Dva sata popodne. Molim se da je konzul pogriješio i da granica radi barem još koji sat i da će ova noćna mora ubrzo prestati. Taksi nas na moje tkoznakojeporedu razočaranje izbacuje na pola puta, na novom čekpojntu, gdje sam prije dva dana proveo koji satak, čekajući prijevoz do Zahedana. Tamo mi opet prostituiraju putovnicu, mole da im nešto odsviram na gitari, i govore da moram čekati novu pratnju.
Dubok udisaj.
Mijenjam još jednu nenaoružanu golobradu pratnju i još jedan auto, i dolazim nadomak granice, negdje oko 3 sata popodne. Pratnja i ja opet moramo izići, na valjda zadnjoj kontrolnoj točki prije granice. Grupa vojnika se dobro zabavljala kad su me vidjeli, pokislog putnika – provociraju, smiju mi se u facu i potvrđuju moje strahove – granica je zatvorena. Go hotel, vejt tumorov.
Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećao tako jadno, poniženo, bespomoćno. Tekućina u lijevom oku traži put do iranskog pustinjskog pijeska, ali pogledom prema nebu ju onemogućavam. Želim pobjeći od svih njih, želim na granicu, želim ilegalno ući u Pakistan – bilo šta. Krajnjim snagama nekako nagovaram jednog vojnika da me pusti da odem do granice, uvjeravam ga kako je otvorena, da samo mene čekaju. Bio sam toliko očajan da je povjerovao, ustopirao pakistanski kamion i otišao sa mnom do zatvorene granice.
Stojim ispred graničnog prijelaza, tri i pol sata nakon polaska iz Zahedana, iz kojeg inače vožnja traje manje od sat vremena. Treći dan da ne mogu preći granicu. Iz sveg glasa se derem heeeeelooooouuuu, nadajući se da će netko izići iz kućice, prepoznati me, uzeti za ruku i odvesti preko. Nula bodova.
Vraćamo se do čekpojnta i zlih vojnika, sjedam na kamen i čekam, pojma nemam šta. Mali auto, britanske rege. Unutra čiča koji je također zakasnio na prelazak granice, iako ne izgleda ni upola očajno ko ja. Pakistanac je, živi u Londonu i odlučio je doći u posjetu obitelji, kopnenim putem. Luđak.
Pričam mu svoju tužnu priču, nije nešto suosjećajan, ali me nudi vodom i grickalicama, što je više od bilo čega što mi je iranska policija dala zadnja tri dana. Sad smo čiča i ja u paketu. Mrak lagano pada, odbacuju nas do hotela gdje nam objašnjavaju da moramo provesti noć. Ajmo opet – pul nadaram. Osoblje hotela, koji osim nas nema niti jednog gosta, promatra me u čudu i pokušava izvući nešto novaca od mene. Imam dovoljno za sobu, ali imam i principe. I ovnovu tipičnu tvrdoglavost. Čiča mi daje ostatke svoje večere koje s guštom jedem, a osoblje mi se na kraju nevoljko smilovalo i dopustilo da spavam u sjenici ispred hotela. Na svom madracu na napuhavanje i u svojoj vreći za spavanje. Najsamija noć.
Sutradan sam deset kilometara do granice prolazio dobra dva sata i promijenio tri različite policijske pratnje. Po dobrom starom običaju. Dolazim do šaltera na kojem sam zadnji put bio prije duga tri dana, tužan, živčan i prazan, i bez pozdrava im dajem svoju putovnicu. Malo ju gledaju, nije im jasno zašto imam dva ulazna i jedan izlazni pečat, ali nakon par minuta dolazi lik koji im objašnjava moju situaciju.
Dobrodošli u Pakistan!