Nakon par dana igranja bao-a pod Mosesovom paskom, uspio sam odnijeti prvu pobjedu. Nisam bio previše ushićen jer sam bio siguran da je učitelj svoju igru prilagodio meni, učeniku amateru. Ali usprkos tome, ta pobjeda je promijenila par stvari. Prva od njih bila je novostečeno samopouzdanje potrebno da se upustim u igru s lokalcima na
Pri prelasku ničije zemlje između Mozambika i Malavija, nasumični mi je čovo ponudio veliki smotuljak u kojem je bila neka osušena ljekovita biljka. Kaže da pomaže kod mnogih zdravstvenih poteškoća, od kronične boli i depresije, pa čak i da pomaže u izlječenju raka. Kako nemam bilo kakvih dijagnoza, odbio sam i ušao u Malavi. Iako,
Od granice do Maputa uzimam minibus u kojem se idućih sedamdesetak kilometara gužvam zajedno s trudnicama, ženama s malom dječicom umjesto ruksaka, i mužjacima intenzivnog miomirisa. Nakon što na pola puta puca guma, shvaćam da je u Africi brže, udobnije i sigurnije – stopirati. Dok čekamo da vozač ode do obližnjeg sela i zakrpa gumu,
Točno 45 dana nakon polaska s Božićnog otoka, uplovili smo u Durban. Preplovio sam Indijski ocean! Koja sam faca. Da sam se imao kome hvaliti, možda i bih. Ovako sam samo sišao s barke, poljubio zemlju, natovario ruksak na leđa, oprostio se od svoje američko-belgijsko-kineske obitelji, i izgubio se u živahnim ulicama modernog južnoafričkog...
Ima još puno riba u moru – kaže narodna izreka, upotrebljavana pretežno kad vas spuca partner. Pobili smo tu teoriju. Za vrijeme čitave plovidbe ulovili smo – jednu jedinu ribu. Koja je, kako nemamo hladnjaka, bila potamanjena za jednu večeru. Gdje su nestale ribe? Gdje se skrivaju? Ni dupina, kitova, morskih pasa. Tu i tamo
Tri su glavna pravila kod jedrenja: * ostati na brodu, * u ništa ne udariti, * jarbol mora biti okrenut prema nebu. Upravo zbog tog zadnjeg pravila naša je brodica nosila ime “This Side Up”, što u prijevodu znači “Ova strana gore”. Uz naziv su, kako slučajno ne bi došlo do zabune, i dvije strelice
Novi život u Melbourneu tekao je prilično dobro. Šefu sam u restoranu spomenuo da nemam radnu vizu i da ću, ako budem ostao raditi, raditi na crno. Na tu činjenicu reagirao je uzdahom i poznatom našom rečenicom – probat ćemo nešto srediti. Naposlijetku smo to i učinili – kako je bio zadovoljan mojim radom u
Preživio sam noć u Wolfe creeku, koji je inače, uz naziv horor filma, divovski krater promjera 850 metara, što ga čini drugim najvećim kraterom na svijetu ako računamo one kratere čiji su komadići meteorita pronađeni. Procjenjuje se da je meteorit mase preko 50 tisuća tona prije nekih 300.000 godina udario u zemlju tvoreći krater dubine
I tako sam završio u Batcheloru, u kući para koji me je pokupio par sati ranije. Ovo je zapravo tek bio drugi put na ovom putovanju da sam prenoćio kod ljudi koji su me pokupili dok sam stopirao. Posjetilo me na dvije drage priče s mojih prvih putovanja Europom – kad me je u Švicarskoj
Uluru je bio divan, moćan i pun energije. Nezaboravno iskustvo. Našao sam se sa svoja dva Francuza, Simon je pokazivao panoramske slike koje je uslikao s vrha planine, ali iz nekog čudnog inata ih nisam htio ni pogledati. Uskočili smo u auto, odvezli se do mjesta gdje svi turisti odlaze u suton promatrati famoznu promjenu
Morat ću vas razočarati nakon napetog završetka prošlog bloga – ali nož mi nije bio potreban, kauboji su samo zaustavili kamionet kako bi se na miru mogli popišati. Nastavili smo vožnju i nakon pola sata su me iskrcali u Hughendenu, gradiću poznatom po apsolutno ničemu. Jedino vrijedno spomena bila je benzinska postaja na kojoj su
Da ustvrdimo gradivo iz prošlog broja – stopirao sam iz Brisbanea za Maleny. Lik me je pokupio. Krenuli smo s pričom. Spomenuo sam mu da tražim posao. Rekao mi je da će me on zaposliti kad se vratim u Brisbane. Odgovorio sam mu da se mogu odmah vratiti, samo neka okrene automobil. Tako je i
Put me je iz Nimbina naveo do Sydneya. Pred sam sam dolazak u Australiju od svog kuma Mirka saznao da u Sydneyu imam rođake, pa sam ih odlučio posjetiti. Nisam ih nikada upoznao, ali to je razumljivo jer je djedova rođakinja Vinka ovdje došla sa suprugom Ivicom i dvije kćeri (Zlatom i Maritom) krajem sedamdesetih
Evo me u Australiji! Ljudi se ushite kada dođu u novi grad, novu državu, na novi kontinent. A u stvari je sve to isto. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako bi Đ. rekao. Ako se ti sam ne mijenjaš mijenjajući okolinu, džabe ti sve to. Ili možda bolje reći – džabe mi sve
S glavne ceste skrećemo na prašnjavi puteljak koji vodi do budističkog samostana usred šume, očitog imena – Forest Monastery. Lagana šetnja, krajolik postaje sve zeleniji, potočić žubori s desne strane, bezzubi djedica u budističkoj halji boje šafrana pozdravlja nas osmijehom, ptičice pjevaju sa grana i te gluposti. Stižemo pred sami ulaz...
Budistički samostan na sjeveru Tajlanda. Devet sati navečer, vrijeme spavanja. Upravo se vratio s ćorkuše. Morao se šuljati se da me nitko ne vidi. A bila su neka dva lika sa svjetiljkama, prisilili me da prekinem misiju na pola. Čim su se svjetiljke ugasile, vratio sam se ispod svoje kolibe i u društvu krijesnica završio
Sara nas je napustila i odletjela za Berlin, a Chloe i ja smo nastavili dalje prema sjeveru. Kako smo do idućeg odredišta u kojem imamo CS domaćina (Hua Hin) trebali prevaliti gotovo 600 kilometara autostopom, računali smo da će nas put navesti u neko malo nepoznato mjesto na pola puta, osim ako budemo imali jako
Nakon Langkawija odlučili smo iskrcati pravo malo bogatstvo do idućeg odredišta – te se iskrcali na Koh Lipeu, malom otočiću na samom jugu Tajlanda. Preći granicu brodom je bio najbrži i najbezbolniji način, iako ne najjeftiniji. Štediti ćemo od sutra. Dok je curama vjetar na gliseru vijorio kosu, ja sam spazio jednog dupina koji je
Evo me na aerodromu u Kuala Lumpuru, drugi put u dva dana. Otkako sam sletio, šokirao sam se koliko je grad u usporedbi s Indijom moderan i čist, kako su automobili novi, kako nema hrpe ljudi i smeća na ulicama, kako sve uredno funkcionira. Svatko priča savršen engleski, cijene su puno više od onih na
Putovati u nečijem društvu ima svojih čari – sve lijepe stvari koje vam se dese možete podijeliti s nekim dragim, a sve ružne su manje ružne jer je pored vas netko tko će vas utješiti i popraviti čitavu situaciju. Ali, i solo putovanje ima svojih čari, koje vidite tek kad se nađete u toj situaciji,
Prvo jutro u 2012. godini dočekali smo kao beskućnici, na pješčanoj plaži između dva čamca koji su nam bili jedini zaklon od sinoćnjeg partija. Nama do partijanja nije bilo – imali smo par pivi, lijep vatromet dvadeset metara dalje, i ugodno društvo. Na kraju krajeva, ta noć je samo jedna od mnogih noći u godini.
Tanju sam dočekao na aerodromu u Delhiju. Uz ruksak, preko jednog ramena imala je veliku crvenu vreću na kojoj je bijelim slovima bilo ispisano – Dragi Djede, bio sam jako jako jako dobar. Većinu vremena. Dugi zagrljaj i poljubac za dva mjeseca koliko se nismo vidjeli. Ruku pod ruku i pravac – Agra. Kako je
Nakon prelaska granice, vidljive razlike između Nepala i Indije nema, ali biti će. Samo da malo odmaknemo. Pregovaramo nižu cijenu dijeljenog taksija, iako nismo ni imali izbora. Naime, potrošili smo sve nepalske rupije, a ja sam imao nešto sitno indijskih, a bankomata nigdje. Pokazujem svoju MasterCard karticu, sliježem ramenima i na kraju...
Nepal je u studenom – studen. Kako studenoću ne volem, nisam se dugo zadržavao. Dovoljno da vidim neke stare prijatelje, upoznam par novih, podignem tajlandsku vizu, saznam svoju budućnost i istražim par načina kako se varaju turisti. Način prvi – uđete u lokalni restoran, naručite klopu od simpatične ekipe, bez pitanja za cijenu. I...
Stigavši na farmu u podnožju Himalaje, novo poglavlje mog putovanja moglo je započeti. Umoran od dvomjesečnog lutanja od grada do grada, trebalo mi je mjesto koje ću moći zvati domom i gdje ću u miru i tišini, daleko od svega, provesti dio od preostalih devetsto-i-nešto dana. The Himalayan Farm Project se činilo kao savršeno mjesto
Prelazeži granicu Pakistana i Indije ulazim u razgovor s jedinim likom koji se zatekao tamo u vrijeme kad i ja, i odlučujemo iskoristiti jedan drugoga. On mene da kupi dvije ekstra boce alkohola u djuti friju, a ja njega da me prebaci automobilom do stanice za vlak, odakle ću nastaviti dalje prema Delhiju. Na kraju
Konačno sam u Pakistanu! Procedura je ista kao i na iranskoj strani – bez riječi pružam putovnicu i dopis iz Sarajeva, gledam službenika pogledom koji ga motivira da mi u dvije minute lupi pečat u putovnicu i poželi ugodan boravak u Pakistanu. Hvala najljepša. Ispunjavam razne formulare, vidim da se tek svako tri-četiri dana pojavi
“Problem. Viza.” – reče službenik na šalteru. Objašnjava mi da je konzul kod izdavanja vize zaboravio lupiti pečat sa svojim imenom i prezimenom. Super. Čekam pola sata, čekam sat vremena. Toliko o tome da ću prvi preći granicu. I o tome da sjedam u bus za Quettu. Čekajući srećem dva bijelca s kojima izmjenjujem priče
Gdje smo ono stali u zadnjem postu? Ah da, Persepolis, najpoznatija turistička atrakcija u Iranu. Malo povijesnih činjenica – Persepolis je bio glavni ceremonijalni grad Perzijskog Carstva, a najraniji ostaci datiraju iz 515. godine prije nove ere, odnosno iz doba vladavine Darija I. Velikog koji je dao izgraditi grad. Kompleks...
Stižemo do granice s Iranom, vrijeme da se Tanja upristoji – maramom pokriva kosu, navlači duge rukave i granicu prelazimo bezbolno, uz nezaobilazna spominjanja Ćire i Šukera. Nakon nje opet imamo problema s objašnjavanjem naših autostoperskih namjera, ali na kraju nas jedan taksist ipak odluči povesti do prvog sela. Valjda je htio malo...
Čovjek bi očekivao da na putu za Irak u strahu budemo mi, ako itko. Umjesto toga uplašena je bila Armenka jer unatoč tako dugoj vezi, tek je sad išla prvi put upoznati njegovu obitelj. I dok je ona prepričavala svoje strahove mi smo kroz prozor gledali žičanu ogradu koja dijeli Tursku od Sirije. Zbog sigurnosne
Iduće jutro smo ustali i krenuli prema Konyi do koje ima preko 500 km. Usput mi Tanja priča o operaciji Barbarossa koju je izvela u rekordnom roku kako bi me iznenadila. O nebrojenim mejlovima izmjenjenim s rođakinjom Ivanom kako bi operacija tekla glatko i bez izazivanja sumnje; okretanju londonskog ureda iranske ambasade naopačke zbog...
“U Turskoj je tako lagano stopirati…” – sjećam se kako su mi svi govorili. A ja već par sati čekam na prijevoz u pograničnom gradiću. Ipak, nakon 11-12 sati, stižem do Istanbula koji se ne pokazuje naročito gostoljubiv, tako da me pere prvi pljusak ovog dugog ljeta, a kako autobusi koji voze do centra nisu
Bugarska obitelj s kojom sam se vozio odbacila me je do predgrađa Sofije, dali mi 1 lev za autobus do centra, a gospođa žena/majka je za svaki slučaj izišla za mnom i pitala ljude na stanici da se pobrinu da dođem do NDK u centru Sofije pa mi u suzama poželjela sve najbolje na mom
Ispostavilo se da čiča iz prošlog posta vozi, sporo i nesigurno, prema Slavonskom Brodu. Ostavio me baš tamo gdje nisam htio, na zapadnom izlazu iz grada pa sam to shvatio kao loš znak i odlučio se vratiti u Zagreb. Da ne bi putovao ovako još 1000 dana, a doma imam topli krevet i maminu brigu!
Sjedim i pitam se kako je sve ovo počelo. Odakle mi uopće ideja. Nesvjesno skrenem u sjećanje. Kolovoz 1994., Filip i ja na plaži. “Daj zamisli da ljeto traje 3 godine, a ne samo 3 mjeseca” – kaže on meni oduševljeno. Poslušno sam zamislio. Kad si mali moraš slušati starijeg brata. Rujan 2011., Filip i
