Sjedim i pitam se kako je sve ovo počelo. Odakle mi uopće ideja. Nesvjesno skrenem u sjećanje.
Kolovoz 1994., Filip i ja na plaži.
“Daj zamisli da ljeto traje 3 godine, a ne samo 3 mjeseca” – kaže on meni oduševljeno.
Poslušno sam zamislio. Kad si mali moraš slušati starijeg brata.
Rujan 2011., Filip i ja na pivi.
“Daj, Tomi, uozbilji se”, kaže on već uz prvi gutljaj. “Nisam mislio ozbiljno kad sam rekao da zamisliš ljeto od 3 godine!”
“Sad mi to kažeš! Ja sam već rekao ljudima da idem!”
—
Stvarno, sad mi to kaže! Dvije sam godine smišljao što želim, kojim putem, što mi treba. Prepisivao popise, skupljao iskustva, planirao. I sad će on meni da se malo šalio! E pa šalio se on ili ne, nema nazad!
Gledam popis; stavljam kvačice. Ruksak. Gitara. Iranska viza. Pakistanska viza. Indijska viza. Bonus – 1000 eura na MasterCard kartici.
Polazište – Zagreb, 10.09. 2011.
Odredište – Zagreb, 05.06.2014..
Smjer – Istok. Mogao je biti i Zapad, ali to možda ostavim za 1000 dana zime. Nikad ne znaš.
Uhvati me mali strah pa brzinski preletim kroz dosadašnje iskustvo: sedam putovanja u zadnje dvije godine – 18.000 kilometara, 200 različitih vozila, 20ak država, 70ak gradova/sela i neizbrojiva količina ljudi i priča koje su se dogodile putem. Divne priče, divni ljudi. Otpuhnu strah s lakoćom.
Bacam oko na ruke, posebno palce. Dignem i spustim par puta. Oba palca u sjajnoj formi. Ti momci će izdržati 1000 dana autostopiranja. Morat će. To je način koji smo odabrali – alternativne metode. Autostop, Couchsurfing, kampiranje, volontiranje, ignoriranje letova.
Pitaju me jesam li se dobro pripremio. Samouvjereno kimam glavom. Istina je da nemam pojma što me čeka i da se za to ne možeš pripremiti. Možeš biti otvoren za razne mogućnosti i odlučan u tome da vrijeme iskoristiš najbolje što možeš. To jesam. Sve ostalo će se rješavati u hodu. Još samo da se pozdravim sa svima i krećem!
—
Jutro je. Ostavljaju me na naplatnim kućicama. Vrtim po glavi tužno opraštanje s obitelji večer prije. I beskrajnu listu pitanja što nas čeka. Koliko ćemo se promijeniti, što ćemo sve propustiti, koga li ću sresti putem. Filip me zove i nudi da me prebaci do drugih naplatnih kućica jer je ovdje baš teško uloviti auto, vidi on to jer čekam već 8 minuta. Smijem se glasno dok ga pitam hoće li me i u Pakistanu pokupiti? Pa mi kaže sretan put.
Nije mi svejedno. Ali dok stojim tako i gledam aute koji prilaze…trbuh radi svoje. Uzbuđenje malo po malo titra. Tuga odlazi. Strah odlazi. Dižem palac i sve je u savršenom redu. Sve što trebam znati, saznat ću. Što trebam vidjeti, vidjet ću. Koga trebam sresti, srest ću. Filip mi je rekao “sretan put!”, a rekli smo da treba slušati starijeg brata. Neizbježno je – bit će ovo nevjerojatno sretna pustolovina, puna neizvjesnosti, pomislim baš u trenutku kad se zaustavlja prvi automobil. U njemu čiča od barem jedno 100 godina, kaže da ide u… Nisam baš čuo gdje, ali kako ja isto idem u… uskočih unutra, pružim ruku i osmijeh, vežem pojas i kažem mu – ajmo!
