Prelazeži granicu Pakistana i Indije ulazim u razgovor s jedinim likom koji se zatekao tamo u vrijeme kad i ja, i odlučujemo iskoristiti jedan drugoga. On mene da kupi dvije ekstra boce alkohola u djuti friju, a ja njega da me prebaci automobilom do stanice za vlak, odakle ću nastaviti dalje prema Delhiju. Na kraju sam ja njega malo više iskoristio – pristao me je odbaciti gotovo skroz do Delhija, do gradića gdje živi. Ide mi ovo stopiranje bez dizanja palca.
Usput smo svratili do njegovih roditelja koji su me počastili s prvim indijskim ručkom, koji nije bio toliko drugačiji od pakistanskih ručkova koje sam imao do sada. Ali svi su bili ukusni. Kako smo upali u par zastoja prometa, odlučujem preskočiti Delhi i uputiti se ravno u Kathgodam, gdje ću idućih par (tje)dana volontirati na jednoj farmi u podnožju Himalaje. Iako imam kartu za vlak iz Delhija do Kathgodama koju sam večer ranije kupio preko interneta, probat ću uhvatiti vlak na divljaka, bez rezervacije. Nisam imao pojma što me tamo čeka.
Na kolodovoru kupujem kartu za 100 rupija (cca 10 kuna) za idućih 400injak kilometara, s tim da ću morati promijeniti vlak u nekom gradu na pola puta. Prva noć u Indiji, prva noć u vlaku. Vlak stiže na peron, pun. Nekako se provlačim u vagon u kojem se vozi ekipa bez rezervacije, i nekako mi se čini da su prodali malo više karata nego što ima mjesta u vlaku. Petero ljudi sjedi tamo gdje inače ima mjesta za troje. Par ljudi spava na policama za prtljagu. Ostatak ljudi stoje ili sjede na podu, sardina stajl. I tako će biti barem idućih 4-5 sati.
Gledam sirotinju oko sebe, ne znam što da mislim. Pojedinci kupuju hranu od usputnih prodavača za kunu, dvije. Hrane dječicu koje ima dvostruko više nego odraslih. Pada mi na pamet da okrenem rundu za svu ekipu u vlaku, ali već krećemo. Dječica malo spavaju, malo plaču, malo se premještaju jedni po drugima. Klinka od četrnaest godina doji malu bebu, dijete od nekih pet uspavljuje svoju mlađu seku od par mjeseci. Scene koje ostaju.
Svakih par minuta se kroz gomilu provlači prodavač čaja, raznih grickalica, boca vode i mango soka. Kako čovjek uspije održati ravnotežu sa svim tim u rukama prolazeći prenatrpani pod vlaka, ostaje mi nepoznanica. U jednom trenutku ulazi u vagon žena, ili mi se barem tako čini na prvi pogled. Ide od osobe do osobe, pljesne dlanovima i ispruži jedan od njih, tražeći novac. Budi one pozaspale, nitko joj ništa ne govori, a poneki joj daju deset rupija. Kako mi se približavala, vidio sam da je to zapravo on. U ženskom tijelu. Zbunjeno gledam i proučavam kakvom lakoćom izvlači novac od ljudi – možda ću ubrzo i ja morati prionuti poslu ovakvog tipa. Pitam mladića pored sebe o čemu se tu radi, on se smije i govori da mi ne zna objasniti. Saznat ću već, kaže.
U gluho doba noći, tamo negdje oko tri i četrnaest, osjetim kako mi nešto curi po lijevom stopalu. Iznenadilo me, pokušao sam pomaknuti nogu, ali bezuspješno. Onaj mali koji je dojio četrnaestogodišnjakinju, se popiškio. Prvi filter je bila pidžama koju je nosio, drugi mamina haljina, a treći – moje stopalo. U trenutku mi se u glavi odvrtio čitav film, u dva različita scenarija. Prvi je bio onaj nagonski, po kojem ću s gnušanjem odmaknuti nogu pod bilo koju cijenu, pokušati obrisati nogu prvom osobom koja se nađe pored mene i barem uputiti jedan grubi pogled dječakovoj majci. Drugi je bio onaj koji je govorio – prihvati situaciju kakva je. U Indiji si, nalaziš se u čudnoj situaciji koju objektivno možeš sagledati tek nekad kasnije, i nema krivih. Dječak spava i piški, to sam i ja radio njegovih godina. Cura od 14 isto spava, iscrpljena od života i vlakova. Još je i ona sama popišana. Velkam tu Indija. Ovdje je noga polučista, a ne polupopišana.
Nešto kasnije sam na to isto lijevo stopalo zaradio i par kapljica krvi, i to od nekog drugog čeljadeta koje je išlo s ocem prema toaletu jer mu ide krv iz nosa. Samo smiješak. Velkam tu Indija.
Vlak je nešto kasnio pa sam uspio promašiti ranojutarnji koji ide prema Kathgodamu, mojoj stanici. Treba čekati par sati do idućeg pa se pridružujem hrpi lokalaca koji spavaju po podu kolodvora, i usput nalazim dečka koji ide istim vlakom kao i ja pa mogu računati da će me probuditi na vrijeme. Prvi san u Indiji. Prije kojeg omotavam ruksak oko noge, a gitaru oko ruke, đast in kejs.
Moj me je suputnik probudio na vrijeme pa sam se samo preselio s poda kolodvora u odjeljak za spavanje u vlaku. Srećom, sada nije bilo velike gužve.
Budim se na zadnjoj stanici, od koje moram uzeti taksi do petnaest kilometara udaljenog Do Gaona, odakle ću početi uspon do farme. Ali taksi je, za moje prilike, preskup pa se upućujem do lokalnog policajca pitati za autobus. On se smije, zaustavlja prvi kamion koji je išao u pravom smjeru, nešto mumlja vozaču, pokazuje mi da se ukrcam. Čak mi i sa stvarima pomaže. Stopiranje je nekad tako lako…
Pola sata kasnije silazim s kamiona i prvo što vidim je hrpa majmuna koji trčakaraju po okolnoj šumi i spuštaju se do ceste. Mještani ih baš ne vole, gotovo svaki u ruci drži praćku s kojom ih tjeraju od štandova s hranom. Ali majmuni, unatoč tome što su majmuni, uspjevaju svakih par minuta ukrasti zalogaj i šeretski se nasmijati prije nego se šprintom po drveću upute natrag kući.
Lokalci me ubrzo primjećuju i bez pitanja upućuju na mali puteljak koji bi trebao voditi do farme. Preteški ruksak na leđa, i ajmo. Nakon parsto metara i barem litre znoja stižem do dvoje domorodaca koji sjede pored bizona koji izgleda jako umoran, ili čak umiran. Kapljice krvi posvuda, pažljivo ga zaobilazim, pozdravljam se s njegovim štićenicima, blagoslivljam ga i krećem dalje. Puteljak nemilosrdno ide prema gore, ali valjda nije ni čudo kad je ime farme Himalayan Farm Project. Putem me prati par natpisa koji mi pokazuju da sam na pravom putu, a u jednom trenutku se put dijeli na dva dijela – onaj strmiji i brži, i ravniji i sporiji. Curica kakva jesam, odabirem ovaj drugi. Prva greška.
Prelazim kameni most, razmišljam kako dugo nije bilo putokaza. Ne vidim u tome ništa loša, nego nastavljam dalje. Druga greška. S vremenom hodanje postaje lakše, nisam siguran jel to konačno zbog svježeg planinskog zraka ili zbog činjenice da puteljak vodi i malo nizbrdo. Pogađate – treća greška. Pretpostavljam da su osnove planinarenja ako ideš prema vrhu, ne bi se trebao spuštati. Ili možda osnove logike. Fak it. Pjevušim Ima jedna duga cesta i za nekih pola sata stižem do – ceste.
Iscrpljen od jednosatnog lutanja uzbrdo, dolazim do dvorišta jedne kuće gdje me dvije gospodične znatiželjno gledaju i nude čajem. Ova druga gospodična nije gospodična jerbo ima trbuh do nosa, samo što nije rodila malog Indijca. Ali priča malo engleskog pa mi objašnjava da će ubrzo lokalna djeca doći iz škole pa da mogu s njima – oni žive blizu farme i bit će mi vodiči. Pijemo čaj, pokušavam im objasniti šta radim u njihovom selu, puno se smijemo. Mislim da ću na kraju ovog putovanja moći sam sebi dati doktorat iz govora tijela, jer je to bio jezik koji sam sa svima pričao, u svakoj zemlji. I dobro mi ide.
Klincima je završila škola pa su se spremno prihvatili posla vodiča. Smiješno mi ih bilo gledati – njih pet, zbroj godina jedva dvoznamenkasti, a spretno se pentraju po puteljku kojim se ja nespretno uspinjem. Utrka nije poštena jer ja imam ruksak pa započinjem svađu s njima – najstarijoj curi (8) dajem svoj mali ruksak, mališanu (5) dajem gitaru, a ostalima (4, 7, 5) dajem svoj veliki ruksak. Pa da vidimo tko će prvi!
Šalim se, nisam baš tako zao – samo šutke pratim svoju dječicu koja se tu i tamo odmaraju, nisam siguran jel zbog najmlađeg, koji zbilja nema više od pet godina, ili zbog mene. Bilo kako bilo, za nekih pola sata stižemo do njihove kuće, gdje me predaju mladiću koji će me odvesti skroz do farme. On ima više od dvadeset godina pa mu bez grižnje savjesti mogu dati barem gitaru da mi pomogne. Prije nego smo pošli okrećem se prema djeci kojoj bi nekako htio zahvaliti na trudu, ali kako nemam nikakve slatke sitnice, vadim iz ruksaka pastele koje inače koristim za ispisivanje znakova za stopiranje i poklanjam im ih. Nek djeca crtaju, slatkiši bi im samo pokvarili zube.
Približili smo se vrhu, i odjednom primjećujem da je sva buka ceste u potpunosti nestala. Samo šuma, zelenilo, divljina. Tu i tamo koji potočić, od zeke ni glasa. Dvojica radnika koji ogromnim čekićem vade iz zemlje još ogromniji kamen, ali me s najogromnijim osmjehom pozdravljaju – Namaste. Iduća postaja je bio sadhu, sveti čovjek u hindu religiji, koji živi u malom kamenom hramu posljednjih dvadesetak godina. Kad ga vidim idući put, pitat ću ga za detalje njegovog života, sad ga samo pozdravljam sklopljenih ruku i nastavljam dalje.
Taman prije nego ću kolabirati, ugledam kuću koja je označavala moje odredište. U dvorištu kuće dva poznata lice – Keveen, najbolja osoba koju nikad nisam upoznao, i Gina, djevojka koju sam upoznao par godina ranije, u Keveenovoj kamp kućici usred šume na jugu Francuske.
Došao sam doma.