Evo me u Australiji!
Ljudi se ushite kada dođu u novi grad, novu državu, na novi kontinent. A u stvari je sve to isto. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako bi Đ. rekao. Ako se ti sam ne mijenjaš mijenjajući okolinu, džabe ti sve to. Ili možda bolje reći – džabe mi sve to, nemam pojma za vas ostale. Ali ako se odlučiš mijenjati, svaki trenutak je trenutak ushita, makar si u istoj državi, u istom gradu, u istom kvartu.
Prvih par tjedana u Australiji sam, primjerice, bio lijen. Isto onako kao što sam bio lijen u Zagrebu, Istanbulu ili Kuala Lumpuru. Chloe i ja smo odsjeli u kući njenih roditelja, u divnom mjestu na istočnoj obali, par minuta hoda od predivne pješčane plaže. Malo mjestašce, svak svakog zna, a ja nikog. Pa sam imao puno toga za nadoknaditi. Upoznavao sam ljude, suptilno im dajući do znanja da sam u Australiju došao i kako bih našao nekakav posao, na crnjaka.
Jedne večeri mi je postavljeno pitanje – što bih volio vidjeti dok sam u Australiji? Odgovorio sam da nemam pojma, da me mjesta kao takva više ne privlače, da mi na svakom putovanju najvažniji budu – ljudi. Jedna od sudionica razgovora nije razumijela da mogu doći u Australiju i ne mariti za mjesta koja ću posjetiti. Jer, kao putopisac, kako se često predstavljam ljudima koji me pitaju čime se bavim, imam obvezu misliti što bi moji čitatelji htjeli vidjeti, iskusiti, naučiti.
Uz svo dužno poštovanje ljudima koji čitaju tekstove i gledaju slike s mojih putovanja – ne želim svoj život živjeti po tuđim očekivanjima, već jednostavno slijediti svoj put, pisati i slikati i prenositi svoje misli i osjećaje, i to je to. Ako mi se negdje ostaje po mjesec dana, ostat ću. Ako mi se ne putuje, neću putovati. Putovanja nisu najbolja stvar na svijetu, znate? I ja ne putujem da se nagledam ljepota svijeta, već da – radim ono što želim, da se krećem, da učim. Bez ograničenja prostorom i vremenom. Tako da ću sljedeći put na pitanje što radim, reći da sam “putopisac”, s izraženim navodnicima. Jer niti putujem kako spada, niti pišem kako spada. Barem ne po tuđim mjerilima.
Gotovo svaka osoba koju upoznam na ovom putu me nečemu nauči. Dotična osoba za večerom me je naučila da nekad treba odustati od dokazivanja svoje poante, osmijehnuti se, i reći da su u pravu. Čuvati energiju za dokazivanje onima kojima se može dokazati. Za tvrdoglavog ovna poput mene, važna lekcija.
Posao nisam našao. Možda se samo nisam dovoljno potrudio. I tako je prošlo neko vrijeme, a ja sam bio na istom mjestu, bilo mi dosadno, i bio sam si glup. A bio sam na drugom kraju svijeta, u predivnoj Australiji. Neš ti.
I onda su mi se, po tko zna koji put, prioriteti promijenili. Odustao sam od traženja posla, vjerujući da će posao pronaći mene. Chloe je otišla na jug, raditi na jednom skijalištu. A ja sam otišao do ulaza na autocestu i podigao palac. To je uvijek rješavalo sve poteškoće, možda će i sada pomoći.
Otišao sam do Byron Bay-a, poznatog turističkog odredišta. Simpatično mjesto, ima divan svjetionik, mnogo mladih bekpekera. Vidio kitove u daljini i dupine u blizini. Bilo lijepo. Ali dosadilo ih gledati nakon četrnaest minuta.
I onda je svemir, po običaju, umiješao svoje prste i uputio me u Nimbin, obližnji gradić, kojeg svi nazivaju glavnim hipi gradom svijeta. Odmah sam primjetio zašto. Nisam ni izišao iz automobila jednog mladog para koji me je dovezao, a već mi je veseli i nasmijani lokalac pokušao prodati marihuanu. To vam je jedna biljka koja raste u prirodi, a poznata je po tome što se ljudi konzumacijom iste pretvore u vukodlake i, pomračenog uma, ubijaju svoje najbliže. Grubo sam ga odbio kažiprstovima tvoreći znak križa pred njegovom facom, objašnjavajući da je trava ilegalna, te da ću radije pušiti legalne cigarete i piti legalan alkohol. On mi je krenuo objašnjavati da godišnje 6.000.000 ljudi umire od cigareta, 2.500.000 od alkohola, a od trave – nula.
Nisam poslušao tog Sotoninog izaslanika te sam nastavio svoj put, smijući se u kakvoj zabludi taj čovjek živi – on misli da gotovo sve vlade diljem svijeta zabranjuju travu bez valjanog razloga. Mislim, svi političari rade za naše dobro, zar ne?
Da.
Sarkazam i kretenske zakone diljem svijeta na stranu, Nimbin je divan. Šaren. Na ulazu u gradski muzej istaknuta je cijena od 2$. A pored toga napomena da nije neophodno platiti, ako nemate. Prolaznici se osmjehuju i pozdravljaju. Ekipa svira na ulici. Nitko ne nosi odijela. Nitko se nigdje ne žuri. Aboridžini i bijeli dotepenci žive u skladu. Sve je krcato alternativnim trgovinama, od ljekarnice koja više sliči na vještičju apoteku pa do vegetarijanskih restorana i juice barova.
7 kilometara istočno nalazi se Star Earth Sanctuary, stohektarsko imanje koje sam pronašao, naravno, preko CouchSurfinga. Nisam još ni pošteno kročio na posjed, a već sam znao da sam došao doma. Dva velika tipija dižu se u vis i podsjećaju na stare filmove o Indijancima, dvije ovce pasu travu, s lijeve strane čujete žubor rijeke. Po čitavom imanju bezbroj drveća, i jedna limena kućica.
U limenoj kućici živi Pauly, vlasnik posjeda, te njegova supruga Fabi i devetomjesečni sin Atlan. Za dobrodošlicu sam dobio zagrljaj i prijedlog da se uputim prema rijeci, da provedem tamo neko vrijeme te da se vratim do kućice, kad budem spreman. To sam i učinio. Sjeo na jednu od stijena, i pustio osjetilima nek trčkaraju slobodno. I odmah su mi rekli – ovo mjesto je magično. Nakon nekog vremena, duboko sam udahnuo par puta, nasmijao se zelenilu oko sebe i vratio do kućice, taman u vrijeme da zasučem rukave i pomognem svojim domaćinima u mijenjanju krova na kućici.
Dani su prolazili u radu oko kućice i imanja – promijenili smo krov, postavili ogradu oko budućeg vrta, iskopao sam kanal oko kuće za odvodnju kišnice, cijepao drva, i slično. Na imanju su vrijedila određena pravila. Nisu se koristili nikakvi kemijski proizvodi – od sapuna, šampona, deterdženata, paste za zube. Struju smo dobivali pomoću solarnih panela, kao i toplu vodu, pa je trebalo paziti.
Noći su bile te zbog kojih je vrijedilo doći ovdje. Pauly je bio pun priča o povijesti ovog mjesta, na kojem je proveo većinu od zadnjih dvadeset godina svog života. S pokojnom majkom je kupio ovu zemlju, na kojoj su odlučili živjeti u skladu s prirodom, te su osnovali pleme – Star Earth Tribe. Počeli su s jednim tipijem, a nakon par godina ih imali dvadesetak, s više od trideset ljudi koji su tu stalno prebivali. Muškarci, žene, djeca, starci – svi su živjeli kao jedna velika sretna obitelj.
Svatko tko je prihvaćao njihov stil života, bio je dobrodošao. Kad je god netko došao, prvo su ga uputili do rijeke, da provede neko vrijeme tamo, i osjeti energiju mjesta. Imali su i priručnik u kojem je bio opisan njihov način življenja, te su ga dali svakome tko je izrazio želju za suživotom. Netko bi novopridošlicu poveo u razgled imanja i objasnio kako funkcionira kuhinja, toalet, koje su dnevne aktivnosti i obveze, a ako im se svidjelo i ako su odlučili poštovati pravila igre, čitavo pleme bi im izrazilo dobrodošlicu.
Prva tri dana nakon dolaska nitko nije morao sudjelovati u aktivnostima plemena, to su vrijeme imali za prilagodbu, odmor, promatranje. Nakon tri dana su se priključili ostatku ekipe u radu oko imanja, ili bolje reći – igri oko imanja. Tako su, naime, svi nazivali rad. Igra. Čega ćemo se danas igrati? Hajdmo sakupljati plodove po šumi! Igrajmo se kuhanja! Cijepanja drva!, itd. Rad kao takav nije postojao, i nitko nije morao ništa napraviti. Čak su se ljudi ohrabrivali da ni ne pitaju što mogu napraviti, već da gledaju, slušaju i uče. Look, listen, learn. Umjesto da pitaš, gledaj kako stvari funkcioniraju i pridruži se. Tek ako nisi siguran, pitaj.
Svidjelo mi se kako su poštivali privatnost, mada nisu imali zidova i strogo određenih granica čije je što. Svatko je po dolasku odabrao kako će zvučati njegov ptičji pjev, koji se upotrebljavao kada pristupate nečijem prostoru, ili nekom društvu koje je usred nekog razgovora. Jednom se oglasite svoj vlastitim ptičjim pjevom, ako dobijete odgovor od nekoga iz te grupe, slobodni ste im se priključiti. Ako ne dobijete odgovor, možete se oglasiti još jedanput. Ako ni drugi put ne dobijete odgovor, koji god da njihov razlog bio, ne idete na to mjesto.
Također, ako je netko na ulazu u svoj tipi stavio dva prekrižena štapa, uopće se ne oglašavate – dva prekrižena štapa bila su univerzalan znak za neometanje. Možda netko meditira, možda rade na nečem jako važnom i žele koncentraciju, možda netko vodi ljubav. Ljubav je bila iznad svega, uvijek. Broj jedan. Ljubav.
Postojalo je i pravilo o nebuđenju – svatko spava onoliko koliko treba/želi. Budilo se druge samo u hitnim situacijama, tako da ste uvijek spremni i prisebni ako vas netko probudi, jer znate da se nešto događa.
Svatko je sa zajednicom dijelio svoje talente – netko je vodio jutarnju jogu, ili meditaciju. Netko je kuhao, netko je prao suđe, netko je skupljao plodove po imanju, netko je cijepao drva, prao rublje, igrao se i podučavao djecu, odlazio u povremenu nabavku namirnica u Nimbin, ili do izvora po vodu.
Što se tiče financija, svatko je doprinosio određenim fiksnim iznosom na tjednoj bazi. Većina je imala ili povremeni posao, ili su prodavali svoje rukotvorevine, ponekad i plodove s imanja (na posjedu je preko 2.500 stabla makademije), snalazili su se. Cilj je bio biti samoodrživ, tako da ne ovise o nikome i ničemu.
Prije i nakon svakog obroka se bubnjalo i pjevalo. Objedovalo se zajedno, sjedeći u krugu, i tek nakon što su svi dobili svoju porciju, jednaku kao i svatko drugi. Kada su svi pojeli, ako je štogod ostalo, podijelilo se ravnomjerno. Prakticirali su siestu, u najvrućim popodnevnim satovima. Bili su spiritualni, ali ne i religiozni. Nisu štovali bogove, već sebe, jedni druge, i Majku Prirodu.
Bili su zahvalni. Suncu što je izišlo ujutro, mjesecu koji ih je obasjavao u noćima. Vodi iz izvora. Hrani.
Sve odluke i problemi su se rješavali unutar kruga. Svatko je imao riječ, i poticala se nenasilna komunikacija. I sve su probleme, kojih je bilo iznimno malo, rješavali unutar obitelji. Svatko je dobio drugu šansu, ali treću ne.
A ovo su primjeri i priče kojih se sjećam, možete si misliti koliko je toga još bilo.
Judy, Paulyjeva pokojna majka, je također bila priča za sebe. Jedna od začetnica MardiGrassa, pokreta za legalizaciju kanabisa. Prva osoba koja je australskoj vladi predala porez sakupljen od prodaje marihuane. Bila je politički aktivna, svake godine je predavala poslovne planove političarima i pokazivala načine kako apsolutno svi mogu profitirati od legalizacije jedne bezazlene biljke, umjesto da ju se sotonizira.
Priče, priče, priče. Koje sam mogao slušati danima i danima, i uvijek bih bio očaran.
Deck, Paulyjev prijatelj, solo otac trima djevojkama, me se posebno dojmio svojim ludim iskustvima koja je imao stopirajući uzduž i poprijeko Australije. Ali te priče vam ovdje neću ispričati, jer ne biste vjerovali. Ili možda samo zato jer ponešto volim zadržati za sebe. Odite i vi u neko selo i nađite svoje nevjerojatne priče!
U Nimbinu sam mogao ostati i zaraditi dosta novaca, da sam htio. Kako je gradić hipi centar Australije, posla uvijek ima. Postojala je samo jedna mala kvaka – morao bih prodavati marihuanu. Objašnjeno mi je kako sve funkcionira, da se lako može zaraditi preko soma dolara dnevno, da rizik praktički ne postoji…ali ipak nisam.
Nimbin je bio magičan. Mjesto, i ljudi. Naravno, ljudi su prevladali. Naučio sam mnogo, dobio neke ideje, o kojima ću nešto više razmišljati kada se vratim doma, gdjegod to bilo. Zamislio sam kako bih mogao pustiti korijene na mjestu sličnom ovome, jednog dana. Čuvajući Atlana vidio da čak nisam ni toliko nespreman za postati ocem u dogledno vrijeme.
Jezik pregrizao.