Morat ću vas razočarati nakon napetog završetka prošlog bloga – ali nož mi nije bio potreban, kauboji su samo zaustavili kamionet kako bi se na miru mogli popišati.
Nastavili smo vožnju i nakon pola sata su me iskrcali u Hughendenu, gradiću poznatom po apsolutno ničemu. Jedino vrijedno spomena bila je benzinska postaja na kojoj su me moji kauboji iskrcali, uz upozorenje da se pazim crnih momaka. Hm, osjećam li tu rasizam?
Noć sam proveo ispod drveta pored benzinske, na madracu i u vreći za spavanje. Nije to bila najugodnija noć ikada – prvo me je šnjofao neki pas za kojeg sam mislio da je dingo, malo je padala kiša, mislio sam da su šišmiši u krošnji iznad moje glave (ujutro se ispostavilo da su to bile papige), a i neki je čovjek prošao blizu moje glave sa svojom cipelom. Sve je to bilo zaboravljeno kad sam ugledao izlaz sunca, drugi u zadnja dva dana. Sviđaju mi se.
Prometa nije baš bilo pa sam se skompao s čistačicom na benzinskoj postaji i ispričao joj svoju priču. Rekla mi je da se čuvam, pohvalila moje svakodnevno javljanje roditeljima, a kasnije sa suzom u oku spomenula da je ona imala sina, ali da ga je izgubila. Nisam pitao detalje. Kasnije će se pokazati da mi je gospođa pomogla – zamolila je poznanika koji razvozi poštu da me odbaci do 300injak kilometara udaljenog gradića, iako mu tvrtka za koju radi zabranjuje kupiti autostopere, zbog osiguranja ili čega već.
Hvala dragoj gospođi, mom dnevnom anđelu.
Moj novi vozač me je počastio mesnom pitom, australskim specijalitetom, i uz razgovor smo krenuli na parsatnu vožnju. Odbacili smo neke poštanske pošiljke u par sela usput, a na izlazu iz jednog primjetio sam poznato lice – Zeph, austostoper kojeg sam upoznao jučer, stajao je pored ceste s podignutim palcem. Zamolio sam vozača da stane pa da povezemo i njega, što je i učinio.
Zeph je također kaučsurfer, a kako smo obojica krenuli do rudarskog gradića imena Mt Isa, ispostavilo se da tamo imamo istu domaćicu, Lauru. Mali je ovaj svijet. Zajedno smo ustopirali idući automobil i stigli stotinjak kilometara nadomak odredištu. I onda je Zeph odlučio otići do supermarketa, misleći da nam nitko stati u idućih desetak minuta, jer ga je tako dosadašnje iskustvo naučilo. Iskusni ja sam mu predložio da ne ide – prvo posao, pa onda hrana. Nije me poslušao, odmaknuo se trideset metara, prvi automobil je naišao i – zaustavio se. Lik ide do Mt Ise, pitao sam ga može li povesti i mog prijatelja koji je, evo, trideset metara dalje, ali vozač je odmahnuo glavom, rekavši da ima mjesta samo za jednog. Iako je automobil bio prazan i iako je u njega moglo stati još barem troje ljudi, rekao sam mu da nema problema, mahnuo Zephu i uskočio unutra. Eto ti supermarket.
Kako u Mt Isi nema ništa specijalnog, odlučio sam tamo provesti samo jednu noć. Laura me je dočekala večerom, ponudila mi tuš kojeg sam neophodno trebao, i ujutro me odbacila do izlaza iz grada. Još jedan izlazak sunca, i palac gore.
Morao sam čekati puna tri sata da se zaustavi prvi automobil. Iz njega izlazi mladi nasmijani mladić, predstavlja se, i nekako se čini preuzbuđen što je nabasao na mene. Ide prema Darwinu, ali me može odbaciti nekih 600injak kilometara, gdje se cesta razdvaja za Darwin i Alice Springs. Priča mi kako nikad nije ni s kim putovao, da mu je jako drago što me je susreo, barem ima s kim podijeliti trošak goriva. Zastajem, i razmišljam što da napravim. Hoću li pristati na to? Pitam ga koliki bi taj trošak mogao biti, on mi daje cifru od 60$. Zahvaljujem mu na ponudi, ali objašnjavam da mi je to previše, ali da se i protivi mojoj autostoperskog religiji. Raspoloženje mu naglo pada, spušta cifru na 30$, ali mu se nasmijan zahvajujem, uzimam ruksak i dižem palac.
Kasnije sam razmišljao je li to bio ispravan potez – mislim, čovjek ima troškove, i iz njegovog kuta gledanja, bilo bi fer da ja snosim polovicu. S druge strane, iz mog kuta gledanja, on ima te troškove pokupio mene ili ne, pa samim time nije potrebno da ja snosim troškove prijevoza. I tužni me što u većini slučajeva dobrota ljudi ima svoju cijenu. Gdje je nestao čovjek?
Nisam daleko odmaknuo s razmišljanjem, kad staje još jedan automobil. Unutra dva Francuza, idu prema Alice Springsu. Oprezan čekam da mi bubnu cifru koju će mi naplatiti, ali kad mi Simon, vozač, kaže da je i on stopirao par mjeseci po istočnoj obali Australije i da mi nije mogao ne stati, opuštam se i bezbrižno ulazim u automobil. Imam vožnju idućih 1.100 kilometara! Suvozač je JB (Jean Baptiste), šutljiv momak, navjerojatnije jer mu engleski nije savršen. Njih su se dvojica upoznali na gumtree internet stranici, i odlučili podijeliti troškove proputovanja Australijom.
Ubrzo stajemo na odmorištu gdje dečki kuhaju ručak – tjesteninu s raznim povrćem, i umakom od rajčice. Idućih dana će se jelovnik minimalno mijenjati – povrće će eventualno zamijeniti šunka, a umak od rajčice onaj od sira. Što je na kraju krajeva puno bolje od mog jelovnika koji se sastoji od hrane kupljene na benzinskim postajama – banane, keksi i voda. Razmišljao sam da si kupim prijenosno kuhalo, ali presudila je činjenica da sve što kupim moram nositi na svojim leđima, pa sam odustao. Ionako u 90% slučajeva odsjedam kod CSera pa imamo kuhinju i sve potrebno za napraviti pošten obrok.
Na odmorištu upoznajemo Granta, lika u svojim četrdesetima, koji već dobra 3 mjeseca biciklira oko Australije. Krenuo je iz Pertha, prošao kroz Melbourne, Sydney, Brisbane, Townsville, a krajnje mu je odredište također Perth, do kojeg bi trebao stići za nešto manje od dva mjeseca. Kaže da se upustio na takav potez jer ga je djevojka živcirala. Pa je htio biti malo sam. A nije ni usamljen, kaže – društvo mu pravi pepeo nedavno preminulog prijatelja, koji je trebao krenuti zajedno s njim na ovu avanturu. Pa je ovo ujedno i počasni krug po Australiji za njega.
Na idućem odredištu, nakon prevaljenih 600injak kilometara bez da smo vidjeli poštene znakove civilizacije, odlučujemo prenoćiti. Simon ne želi voziti po noći jer je velika šansa da vam klokan ili wallaby (kojih ima preko 20 milijuna diljem Australije) iskoči na put, pa se lako može desiti da vam unište automobil. Svakih parsto kilometara nalazi se besplatno mjesto za kampiranje gdje staju svi putnici namjernici, te ili izvade šatore i kampiraju, ili prespavaju u automobilu/kamp kućici. Simon je spavao u automobilu, JB u šatoru, a ja na madracu, ispod zvijezda. Ne iz romantičnih razloga nego zbog toga što je zemlja bila toliko tvrda da nisam mogao zabiti kolce u nju.
Idućeg mi jutra dečki otkrivaju svoje planove – nakon Alice Springsa idu za Uluru, a nakon toga prema Darwinu. Planovi identični mojima! Rekli su da im se slobodno mogu priključiti, što sam objeručke prihvatio. Ako sve bude u redu, ova vožnja će trajati preko 3.500 kilometara, što će oboriti sve moje rekorde autostopiranja, i najvjerojatnije neće nikad biti srušen!
Dok smo se tek krenuli voziti australskom pustoši, uživao sam u prizorima. Nema se tu toliko toga za vidjeti, trava, poneko drvo, crvena ili smeđa zemlja svugdje uokolo. Očekivao sam pustinju nalik onima koje sam vidio u Iranu ili na televiziji kad se prikazuje Afrika, ali ništa od toga. Znakovi vegetacije su slabi, ali ipak postoje. Žive za par dana godišnje kad okrene kiša, i to pošteno. Pa onda opet suša mjesecima. I upravo je to bilo ono što me je očaravalo – toliko prostranstvo, bez gotovo ičega.
Ali, očaravajući okoliš i vožnja postanu dosadnjikavi nakon dan, dva. Kad ljudi čitaju putopise, gledaju slike i videa, ne vide taj dosadni dio. Ne vide i ne osjećaju trenutke u kojima se ništa ne dešava, trenutke jednoličnosti, bolesti, razočaranja, usamljenosti. Nije ni čudo da je svakome san putovati. Ne dajte se zavaravati – slike se mogu malo poboljšati, priče uljepšati, videa editirati. Ne vidite sve što se dešava. Prava istina se dešava između tih slika, između filmića, između tih priča, jer to praktički ne možeš nikome dočarati, ma koliko god se trudio ili bio dobar u tome.
Putovanja su zapravo užasno privatna stvar. Shvatiti ih mogu eventualno ljudi koji se zateknu pored tebe u tom trenutku, iako ni oni nekad ne shvaćaju ili ne doživljavaju to na isti način.
Što je pisac ovime htio reći – ne vjerujte bilo čemu što pročitate ovdje ili bilo gdje drugdje. Ako ikako možete, a najvjerojatnije možete, uvjerite se sami. Samo to.
Nešto prije Alice Springsa nalazi se Devil’s Marbles, predivne razbacane crvene granitne stijene, koje imaju veliko značenje u aboridžinskoj kulturi. Priča o samom značenju istih ima bezbroj, ili sam ja samo lijen za ispričati ih. Uslikali smo par fotografija, ustvrdili da je predivno, i krenuli dalje.
U Alice Springsu smo mislili prenoćiti, ali smo na kraju samo otišli do velikog supermarketa u nabavku. Kako nisam plaćao gorivo, kupio sam hrane dovoljno za narednih par dana, i karton pive, da se nađe. Kratko smo prošetali po centru grada, ali dovoljno da nas prizor deprimira – većina populacije je aboridžinskog podrijetla, i velika većina je odana alkoholu i snifanju benzina, što je najbrži način za uništiti moždane ćelije i postati hodajući zombi. Jako tužan prizor. Za koji su glavni krivci, naravno, civilizirani europski doseljenici koji su imali potrebu nametnuti svoju (ne)kulturu, bez obzira kako će utjecati na ljude koji su tamo prebitavali više desetaka tisuća godina. Identična stvar koja se dogodila u Amerikama. Tužno.
Nakon još jednog noćnog kampiranja, koje sam ja proveo zajedno sa Simonom u automobilu jer se temperatura spustila ispod ništice, nastavili smo put prema Uluruu.
A kad tamo – magija. Bezbroj puta sam vidio slike Ulurua. Bezbroj puta sam čuo kako je predivan. Bezbroj puta sam čuo da se ljudi uvijek iznenade njegovom ljepotom, bez obzira na sve. Nisam vjerovao. Gotovo me nikad neka prirodna atrakcija nije ostavila bez riječi. I dobro da nisam nikome vjerovao – magija bi bila manja da sam istu očekivao.
Kada sam ga prvi put ugledao na obzoru, bio mi je lijep. Kada smo se malo približili, bio mi je vau. Kad smo se sparkirali u podnožju i krenuli prema njemu pješice, obuzeli su me čudni osjećaji. Nisam siguran kako to definirati, ali doslovno sam osjetio energiju tog mjesta u svakoj stanici svog tijela. I većina te energije je bila – tuga. Neizmjerna tuga. Nisam znao zbog čega, ali suze su navirale na oči i tražile blagoslov za slobodan pad do crvene zemlje, gotovo dva metra niže.
U tom trenutku Simon je upitao nas dvojicu hoćemo li se penjati na Uluru. Jedno od rijetkih stvari što sam znao o Uluruu je njegovo sveto značenje Aboridžinima. I njihova zamolba da se na njega ne penje, jer je to protivno njihovim običajima, njihovoj tradiciji, njihovoj kulturi. Molimo vas, nemojte se penjati na Uluru – tako piše i na velikoj ploči ispod same planine, po kojoj se, u trenutku našeg dolaska, penjalo više desetina ljudi.
I onda sam shvatio razlog mojoj tuzi. Sva nepravda, sav neobzir, svo zlo koje su pripadnici jače/brojnije mase spremni napraviti onim slabijima/manje brojnijima. Uluru i aboridžinska kultura su samo jedan od bezbrojnih primjera. U povijesti ih imate na stotine, tisuće. I u sadašnjosti – pogledajte samo šta se radi Majci Prirodi, sve u ime papira na kojem piše novac. Novac je i jedini razlog zašto je penjanje po Uluruu dozvoljeno – australska vlada strahuje da bi zabranom penjanja broj turista značajno pao. Ne strahuje od posljedica po jednu kulturu, koju su gotovo već u potpunosti uništili.
Obznanio sam Simonu svoje razloge nepenjanja, dok je on odlučio da se mora uspeti i kako bi vidio pogled koji puca s vrha. Nisam mu htio nametati svoje mišljenje, znao sam da neće promijeniti svoju odluku. JB nije bio siguran. Jedan trenutak je htio, drugi nije. Kad smo došli pred samu planinu, odlučio je da će ipak prošetati oko nje, umjesto da se po njoj penje. Ostavili smo Simona da obavi ono što mora, a nas smo se dvojica uputili svak na svoju stranu, vidjeti i diviti se tom čudu prirode.
Energija planine me ni u jednom trenutku nije napuštala. Strujala je kroz mene, kao da mi želi nešto poručiti. Ležeći ispod jednog drveta i gledajući tu neopisivu ljepotu, čuo sam što mi planina poručuje. Bilo je tako jasno i jednostavno. I u tom trenutku sam bio siguran koja nemoguća misija je ispred mene, čim završim ovo putovanje. Zbog toga sam došao ovdje, zbog toga sam krenuo na ovo putovanje, zbog toga postojim. Hoću li uspjeti u svom naumu, kao što sam uspio u svemu što sam ikada zamislio, pokazati će vrijeme.
