– I, kako je bilo na Tajlandu? – upitao me Luka čim je stigao. Ja sam već bio sjedio za stolom fora lokala u Martićevoj ulici i ispijao svježe cijeđeni sok od naranče. – Idem tamo za desetak dana pa sam te htio malo ispitati šta mi se isplati i ne isplati vidjeti – objasnio
– Zašto su ljudi tako pokvareni? – upitala me je D. sjedajući na skuter, sa suzom u oku. – A ne znam – odgovorio sam, i dao gas. Vraćali smo se s kratkog izleta do velikog spomenika Bude iznad našeg malog mjestašca. Vrh brdašca, puno turista, veliki spomenik skromnom čovjeku, par majmuna u obližnjim krošnjama,
– Ja se tu nikako ne uklapam – rekao sam D. dok sam, naslonjen na šank, ispijao četvrtu limenku Chang pive. Bio je petak i počinjao je party na krovu našeg hotela. Iza mene su bila dva tjedna boravka na Phuketu u EBS školici. Dva tjedna predavanja i praktičnog rada u baru. Dva tjedna vježbanja
– Što je meni ovo trebalo? – bila mi je prva misao kad sam se probudio. Iznad nas se čuo odzvanjajući zvuk nekih loptica, boca, kamenja – nisam ni sam imao pojma. S krova je treštala glasna muzika, ekipa je vrištala i skandirala: EBS! EBS! Bacio sam oko na sat. 21:34. Na Phuket smo sletjeli
– Vječni sam optimist, ali mi nije jasno što dobro može proizići iz ovoga… – bila mi je prva misao kada je doktor rekao dijagnozu. Nije bilo ništa prestrašno, samo potrgani prednji križni ligament lijevog koljena. Danak nedovoljnom treniranju i zagrijavanju prije amaterskog turnira u badmintonu. Ili jednostavno starim...
– Jesi li razmišljao o održavanju predavanja van Hrvatske? – upitao me je Igor nakon što sam odradio turneju po Hrvatskoj krajem 2015. godine, pričajući o iskustvima s Novog Zelanda i working holiday vizom. Ispostavilo se da je ovo pitanje i sve što se odvijalo nakon njega odredilo smjer mog života posljednjih godinu i pol
Puno se toga promjenilo otkako sam objavio zadnji blog. Plan je bio nakratko odletjeti u Zagreb, svratiti do Francuske, te se vratiti na Novi Zeland gdje smo Mare i ja trebali provesti preostalih par mjeseci do isteka WH vize. Ali kako to obično biva s (našim) planovima, sve se promijenilo u roku od par sati
Iako Novi Zeland ima prilično stroge imigracijske zakone, niska nezaposlenost i manjak kvalitetne radne snage omogućuju mnogim ljudima iz čitavog svijeta da se okušaju u dobivanju radne dozvole te trajnom preseljenju u ovu predivnu državu. Proces zna biti dugotrajan i kompliciran, ali se nadam da će vam ovaj članak pojasniti koji su prvi koraci...
Oprostili smo se od Queenstowna u kojem smo proveli gotovo tri mjeseca, sjeli u kamper kojeg smo sredili preko relokacije vozila, i krenuli prema sjeveru. Dva dana vožnje su bila pred nama, i imali smo dosta vremena za razmišljanje o svemu što je iza nas, ali i onome što nam predstoji. Plan je bio otići
Dugo sam vremena izbjegavao dati odgovor na najčešće mi postavljeno pitanje: Gdje ti je bilo najljepše? U glavi mi je u tim trenucima nastajao kaos – kako nikad nisam ofrlje odgovarao na pitanja, svaki sam se put pokušao potruditi, sjetiti se svih mjesta gdje sam bio zadnjih godina, i odabrati jedno. Ali najčešće nije išlo,
Prije točno pet godina bio sam apsolvent Ekonomskog fakulteta, i po tko zna koji put pripremao ispit iz marketinga. Kako to inače biva kad sam se prihvaćao knjige – razmišljao sam o svemu osim toga. Razmišljao sam o činjenici da imam 25 godina, da živim s roditeljima, i da već godinama odgađam polaganje završnih ispita.
Piše: Marija Kobić Večera je prošla mnogo bolje od svih mogućih očekivanja. I ne samo zato što smo na idućih mjesec dana dobili na korištenje vilu s bazenom – bilo je to jedno od onih druženja kad se napuniš energijom i novim idejama. Doza smijeha, doza filozofije, i velika doza dobrog novozelandskog Pinot Noira. Stekli
Piše: Mare Kobić – Hellou, hau-a-ja? – prekinulo je moje još snene misli dok smo se ukrcavali na trajekt za Južni otok. Južnije ovdje nije značilo tužnije, samo hladnije i pustije od ljudi i njihovih gradova. Ako se uzme u obzir činjenica da je Sjeverni otok manji i da samo Auckland ima više ljudi od
Za otići na drugi kraj svijeta u potrazi za boljim životom potrebno je mnogo toga, ali stavka koja se najčešće spominje je – novac. Tim više jer se radi o životu na Novom Zelandu, koji nipošto ne spada u jeftinije zemlje, dapače. Iz tog razloga, ovdje možete baciti oko na presjek naših (Marinih i mojih)
Predivno je putovati, upoznavati nove ljude, rasti, doživljavati razne avanture iz dana u dan. Ali, isto tako je divno sve to kasnije prenijeti ljudima koje zanima kako zapravo taj život na cesti izgleda. Ljudima kojima možda, kao i meni nekada prije, nedostaje mali korak i mrvica hrabrosti da se upuste u nešto slično. Iz tog razloga,
Piše: Mare Kobić Draga mamuška, konačno sam ulovila malo mira da ti napišem koji redak. Polako počinjem shvaćati gdje sam, šta sam, kako sam… Sjećaš se kad sam krenula k Tomislavu u Južnu Ameriku? Mnogi su govorili kako sam hrabra. Otići za nekim kog sam poznavala devetnaest dana, i ostaviti sve za sobom. Ali ja
Pleso, zagrebačka zračna luka. Baš kao prije godinu i pol nakon što sam s istog mjesta odletio za Južnu Ameriku, vrtim film zadnjih par mjeseci provedenih u Hrvatskoj. Sve je zapravo bilo obilježeno samo jednim – mojom knjigom i događajima oko nje. Predivan je osjećaj bio, nakon gotovo pet godina pisanja po bespućima interneta, imati
Nakon rekordnih šest mjeseci provedenih u Hrvatskoj, donijeli smo odluku – idem(o) na Novi Zeland! Tehničke formalnosti su bile odrađene, Working Holiday viza je bila u džepu, aviokarte kupljene, još nam je samo preostalo da isplaniramo sve detalje našeg (barem) jednogodišnjeg boravka na drugom kraju svijeta. Pošto na Novi Zeland idemo...
Edit: aplikacije za WH program 2015. se otvaraju 11.8.2015. u 10.00 po NZ vremenu (što je u ponoć 10.8.2015. po HR vremenu), više informacija na LINKU. — Za sve one koje zanima kako teče proces prijave za New Zealand Working Holiday vizu, korak po korak. NAPOMENA: ove upute su obavještajnog karaktera, nemojte uzimati sve sa
Za koji tjedan, nakon još jedne turneje Hrvatskom, letim na Novi Zeland. Na drugi kraj svijeta. Doslovno. Sve se odvilo vrlo brzo – prije koji mjesec sam s bivšim cimerom slučajno načeo temu rada u inozemstvu, te mi je rekao da će se nekad ubrzo moći dobiti radna dozvola za Novi Zeland, i da bi
Nakon ljetne turneje za vrijeme koje sam obišao 30-ak gradova u Hrvatskoj i okolnim zemljama, vrijeme je za još jednu, prije nego odletim u novu avanturu – godinu dana života na Novom Zelandu. 4.10. MAKARSKA, MA Travel Fest, 20h 6.10. SPLIT, Restoran Bokeria, 20.30h 7.10. VELIKA...
Nakon gotovo pet godina putovanja po pet različitih kontinenata, napisao sam knjigu. Ako želite kupiti knjigu, to možete obaviti ovdje: KUPI KNJIGU. Bio sam odlučan u namjeri da sve što znam o putovanjima stavim na jednu hrpu, i time odgovorim na pitanja koja mi mnogi već godinama postavljaju: Kako je moguće putovati gotovo besplatno? Koliko...
Mare, meni se više ne putuje. – rekao sam svojoj suputnici dok smo iznad pješčanih dina Huacachine gledali zalazak sunca i, u isto vrijeme, izlazak punog mjeseca. Znam. – odgovorila je nonšalantno – I meni se počeo javljati taj osjećaj. Da? – mogao sam se okladiti da se njoj još uvijek skiće. Da. – ponovila
Mrtvi umorni, ali i ponosni što smo živi stigli na cilj nakon cjelodnevnog hoda uz tračnice, u pratnji pobješnjelih pasa i mrklog mraka, šećemo po Aguas Calienteu, i tražimo smještaj. Znali smo da se nalazimo u vjerojatno najskupljem mjestu u Peruu, koje je nemoguće zaobići ako se želi doći do Machu Picchu-a, najpoznatijeg turističkog odredišta...
U rano smo jutro, uvjereni da smo pronašli najjeftiniji način da dođemo do Machu Picchu-a, sjeli na lokalni kombi u Cuscu, i stigli do Ollantaytamba. Kao i uvijek kada je riječ o lokalnom (jeftinom) prijevozu u Peruu, stiskali smo se s mnoštvom ljudi, stajali u svakom seocetu kako bi ih pokupili još, i nauživali se
Trebalo nam je sat vremena da stignemo avionom iz Iquitosa do Pucallpe. Druga opcija je bila petodnevna plovidba brodom, za gotovo identičnu cijenu. A za to nismo imali volje, koliko god alternativni bili. Postalo mi je u redu ponekad se počastiti ulaskom u ured aviokompanije, provlačenjem MasterCard kartice i stizanjem na cilj na lagani(ji)...
Amazona, Peru. Dvodnevna plovidba iz prašnjavog i vrućeg Yurimaguasa za Iquitos. Idemo u grad usred džungle, do kojeg ne vode ceste. Dva su načina – jeftiniji, sporiji i životniji brod, ili za one s više novaca i manje vremena – avion. A mi vremena imamo. Kao zadnjih par dana, recimo. Čitav dan smo čekali da
Balsas je zanimljivo malo mjestašce – nema ni tisuću stanovnika, a glavna preokupacija je, kao u svim takvim malim gradićima u Peruu – trgovina. Svatko ispred svoje kućice prodaje nešto – banane, kikiriki, pive, ili ručak koji su upravo skuhali. Svi se naravno međusobno znaju, a što je zanimljivo, i možda neshvatljivo nama...
Nakon tri tjedna volontiranja u Mancori, eto nas nazad na cesti. Opet smo u pokretu, sretni, bez planova, bez ideja gdje će nas cesta odvesti. Okvirna ruta je tu – idemo prema istoku, prema džungli, a sve ostalo – kako bude. Sreća nam se ubrzo povećala – niti nakon deset minuta čekanja staje nam čovjek
Na putovanjima često dođete u neko novo mjesto po noći, i zapravo ne znate kako ono izgleda sve dok se ujutro ne probudite i ne bacite oči kroz prozor. Ponekad, ali samo ponekad, taj vas krozprozorni prizor ostavi bez teksta. Upravo se to nama dogodilo prvo jutro u Mancori. Znali smo da nismo pogriješili odabirom
Nakon nemile epizode s kradljivcima ruksaka u Limi, nismo dugo razmišljali – sutradan smo se probudili, uhvatili lokalni bus do predgrađa glavnog peruanskog grada, i krenuli u potragu za dobrim mjestom za podignuti palčeve prema sjeveru. Prvi pokušaj autostopiranja u Južnoj Americi! Na svakom kontinentu, kao i u svakoj državi koju sam...
Aerodrom u Limi, dolazni terminal. U glavnom sam gradu Perua već nekih tjedan dana, iako mi se uopće ne dopada. Hladno je, maglovito, tmurno. Grad je velik, prenapučen, bučan. Već bih odavno zapalio, da Marija ne slijeće za koju minutu. Smiješno je zapravo, kako sam došao na drugi kraj svijeta, čekati djevojku koju sam upoznao
Pleso, zagrebačka zračna luka. Na istom sam mjestu gdje i prije koji mjesec, kad sam u pratnji oca stigao kući, nakon 540 dana smucanja po svijetu. Ponovno odlazim. Roditelji mašu dok mi ekipa iz osiguranja pregledava ručnu prtljagu. Dobro se drže, nisu čak ni suzu pustili. Iako ponovno idem na drugi kraj svijeta. Iako se
Bok, tata! Gotovo godinu i pol. Toliko je prošlo od one noći kad sam ga posljednji put vidio. Kretao je na putovanje od tisuću dana. Autostopom. Odgajate dijete dvadeset i nešto godina, onako kako Bog zapovijeda, priuštite mu sve što poželi, trudite ga se izvesti na pravi put. I onda vam to isto dijete jednog
Bila je potrebna samo jedna vožnja iz Arushe do Nairobija. Na granici sam iskeširao 50$ za vizu i ušao u devetnaestu zemlju u zadnjih sedamnaest mjeseci. S vozačem i njegovom suputnicom svratio sam u restoran gdje sam pojeo prvi kenijski obrok, popio prvu kenijsku pivu, i popričao s prvim pripadnikom Masai plemena na kojeg sam
Mbamba Bay, obala jezera Nyasa (tako ga zovu u Tanzaniji, iako mu je u Malaviju ime – Lake Malawi), devet sati navečer, mrkli mrak. Brojna ekipa šverc-komerc djelatnika užurbano utovaruje šećer u kamione. A ja strpljivo čekam da me netko obavijesti postoji li mogućnost da u ovom malom mjestašcu bez ikakvog znaka civilizacije dobijem...
