Bugarska obitelj s kojom sam se vozio odbacila me je do predgrađa Sofije, dali mi 1 lev za autobus do centra, a gospođa žena/majka je za svaki slučaj izišla za mnom i pitala ljude na stanici da se pobrinu da dođem do NDK u centru Sofije pa mi u suzama poželjela sve najbolje na mom životnom putovanju. Kažem vam, mame i tate su svugdje.
U drndavom busu sam neku curu pitao gdje je taj NDK. Nije znala engleski, ali je bila prilično stručna u crtanju na papirnatim maramicama i prilično me razveselila tim mini planom grada. Uz takav crtež, neugodno bi mi bilo fulati pa sam bez problema našao staru prijateljicu Stellu koja me čekala. Već sam je bio jednom posjetio, a i ona je surfala na mom kauču pa se bilo lako prepoznati.
Slijedi par dana u Sofiji. Koja je nelijep grad čak i po suncu. Ali vrlo drag grad.
Buđenje je bilo zanimljivo. Stella snuza alarm dobrih 13 puta pa sam joj taman htio predložiti da nazovem na posao i javim da je bolesna, ali se ipak predala i ustala. Šetam centrom pa se nakon posla nalazim sa Stellom u parkiću s dvije pive. Brzo shvaćam da je to zapravo Sofia-after-work party.
Toliko sam se udomaćio, da čak i primam goste u Stellinom stanu. Dolaze nam Victor i Bruna, francusko-portugalski par koji su u posjedu moje kćerke, ovce Marie Juane koju sam vidio nakon 5 mjeseci. Malo je musava, tko zna gdje se sve smucala! A ima i novu narukvicu na kojoj piše unforgettable.
Sutradan s Venerom, još jednom kaučsurfericom, u parkiću na during-work-partyju, pričam o smislu života i kako okolina gleda na neke naše postupke. Ono, skićemo se svijetom, gubimo vrijeme, a mogli smo imati odličan posao, predivan stan i hpu vesele dječice. S druge strane, mogli smo imati posao koji ne volimo, stan koji otplaćujemo u švicarcima i slično. Poslije posla nam se pridružuje Stella, a zatim i Vasil i Elena, vrlo dragi prijatelji koji su sa svojom nitijednogodišnjom bebom Yanom već potegnuli i do Španjolske. A moja mama misli da sam ja premali za putovanja.
Ujutro se opraštam od Stelle i idem na 222 km dug put prema Velikom Trnovu. Bez većih problema stižem na cilj. Nalazim internet, i tek onda shvaćam da nemam gdje spavati. Šaljem par mejlova lokalnim kaučsurferima, ali odgovora nema. Počinje me loviti lagana panika, prisjećanje na Yes Mana i kako sam zaboravio osnove ponašanja na putovanju – naime, mutno se sjećam večeri prije i ponude Vasilovog prijatelja da umjesto Velikog Trnova odem s njim do neke planine gdje će feštati s prijateljima pa onda dan kasnije ići prema VT-u. Lekcija – reci DA na takve ponude, pogotovo kad u idućem gradu nemaš gdje spavati.
Ništa, treba se primiti posla. Uzimam gitaru, pišem natpis na kojem tražim kauč, a ne novce. Sviram onih par pjesama što znam, ljudi reagiraju osmjesima, tu i tamo zastaju, netko pita nešto, neki čak i stavljaju pare pored mene na pločnik jer nemaju gdje drugdje. Ali nitko da rasprostre kuću ispred mene…ili barem šator. No u sumrak me ugleda jedan zabrinut par i odvode me do najjeftinijeg hotela u gradu. Čekaju da se čekiram.
Važem si opcije: a) ako odem, ostavljam ih u brizi, b) reći da nemam novaca za platiti hotel (jeftinih 8 eura) i nadati se da će mi oni podmiriti troškove, c) reći da imam novaca i platiti nešto što nisam namjeravao i ostaviti ih malo sigurnije.
Krajičkom oka vidim da u hotelu primaju MasterCard pa zaokružim c).
Nije prošlo ni tjedan dana, a ja već u hotelu! Ali ako su bogovi brižnosti imalo pravedni, ovo će mi dati neke bonus bodove! I dok sam o tome razmišljao, stiže sms – I can host you tomorrow if you still need a host…
Smiješak.
Nisam se nešto naspavao u hotelu. Dom je ipak dom, čak i kad je tuđi.
Zato sam skupio svoje stvari i krenuo se naći s Emilijom, kaučsurfericom koja se javila večer prije. Iako sam putem jeo, ona me odvela doma na drugi doručak, ovaj puta s pivom. Sjetilo me na prvi doživljaj Bugarske kad sam pomislio da bi se, s obzirom na to da je svi piju u apsolutno svakoj prigodi, zemlja trebala zvati Biraska. Osim ako Buga na nekom bugarskom dijalektu isto ne znači piva. Ni to nije nemoguće.
Kako god bilo, nakon dvostrukog doručka, krenuli smo na posao. Emiliji je bilo lakše jer je barem znala gdje radi, a ja sam morao pronaći odgovarajuću lokaciju i zaraditi minimalno 9 eura koje sam jučer suludo ulupao na neudoban smještaj. Ništa, gitara u ruke i na posao… Kako je u Velikom Trnovu glavna atrakcija neki stari dvorac, stisnuo sam zube i dao zadnji novčić za ulaznicu, stao se na pola puta do dvorca i počeo svirati Balkane moj.
Ispalo je da je ulaznica bila dobra investicija jer sam u 2 sata zaradio 24 leva (cca. 12 eura) i, sjetivši se da sam sam sebi poslodavac, dao si da odem ranije s posla.
Malo je pomoglo što je došao gazda dvorca i rekao da kupim prnje. Nisam htio odmah do Emilije na posao da ne ispadne da joj nabijam na nos svoje skraćeno radno vrijeme pa sam malo istraživao grad i čuo se s roditeljima i tetkama, koje češće viđam nego kad sam u Zagrebu. Inače – na svim dosadašnjim i odsadašnjim putovanjima pravilo je isto – poslati svojima sms ili mejl svaki dan, bez iznimke. Najmanje što mogu napraviti kako bih se odužio za svu sekiranciju koju prouzročavam svojim hirovima.
A onda je ipak došlo vrijeme pa sam posjetio Emiliju na poslu. Nezgodno je što ona radi u kafiću pa je slijedilo redom:
– ona mi nosi besplatne pive pa pijem dok čekam da završi smjenu
– tješim Emiliju kojoj je baš teško vraćati se u to doba kući jer su na tom potezu svi kafići, a grad mali i uvijek mora negdje svratiti
– završavamo u Irskom pabu na par rundi nešto skuplje pive (6 kuna za pola litre)
– kratimo vrijeme igrajući bilijar
– pričamo o smislu života (užasno popularna tema ovih dana)
Oko 2 sam se ponadao da napokon idemo doma jer sam ja ipak kaučsurfer koji je prošlu noć propustio kauč, ali netko predlaže da idemo negdje dalje, još piti i kuhati pileću juhu. Tu se predajem, vadim putovnicu da pokažem kako nemam bugarsko državljanstvo i nadam se da će to biti dovoljno opravdanje što nemam ni bugarsku izdržljivost. Još sam mali, ljeto mi je tek počelo!
Odmoran i sit (Emilija mi je u bakinom stilu napravila uštipke za doručak) šetam do izlaza iz grada pa pružam palac za Burgas. Razmišljam kako sve ide u dosta ležernom tempu pa se pitam hoće li uletiti kakva avantura ili ću je uskoro sam morati potražiti. S druge strane, možda je i dobro da se polako zagrijavam za Irak, Iran, Pakistan…tko zna što me tamo čeka.
U samo dvije vožnje, 4 sata kasnije, eto me u Burgasu. Eto mi kad sam htio avanturu, dobilo ju je moje siroto uho. Izdajnička gitara je vozaču poslala pogrešan signal pa je ovaj zaključio da imamo sličan glazbeni ukus. Zadnja dva sata vožnje protekla su u probijanju bubnjića Blek Sabatom i Ajron Mejdenom. A ja osjetljiva akustična duša.
Ali osim drugačijeg glazbenog ukusa, vozač je bio sasvim okej tip. Dobro srce i precizna vožnja – odbacio me skroz do ulaza u stan moje CS domaćice u idućih par dana.
I tako upoznajem Aleksandru i njenog prijatelja Kakosezovema, oboje Poljaci na Erasmus razmjeni. Tih Poljaka stvarno ima svugdje. Cura studira novinarstvo pa me odmah rešeta pitanjima o mom projektu, kako, zašto, koliko, gdje. A meni fora odgovarati ljudima koje zanima. Vraćam dug društvu – da ja nisam dobivao odgovore na svoja pitanja koja sam postavljao svojim zagrebačkim kaučsurferima, možda bi danas bio koliko toliko normalan. A normalno ne volem.
Drugi dan vidim da se Aleksandra još nije probugarila jer ne kupuje pivu za doručak.
Vodi me na druženja s prijateljicama i dok joj ja iz nekog nepoznatog razloga pokušavam udijeliti koji životno bitan savjet kako treba biti strpljiva i ne zamarati se previše stvarima, ona i prijateljice tračaju neke Talijanke i ništa se od mojih savjeta ne prima. Ili sam užasno ostario ili su te Talijanke stvarno grozne :p
Kako sam u zadnjih par dana uspio stupiti u kontakt s Tanjom (koja je stopirala s nama do Istanbula, skupa s psom Ninom i Čiči, papigicom koja je uginula putem), dogovaramo se da se nađemo u Nesebaru, gradiću pod zaštitiom UNESCO-a, svega par desetaka kilometara sjeverno od Burgasa.
Tanja i Nina uopće se nisu promijenile – Tanja je još uvijek najpričljivija osoba na kugli zemaljskoj, a Nina još uvijek ima četiri noge i laje.
Priča mi Tanja kako je u zadnjih 11 mjeseci, otkad sam je ostavio u Istanbulu, bila u Turskoj do iznemoglosti (dok je nisu deportirali), Grčkoj (plovila na jahti s vlasnikom Galatasaraya – njegovom psu se svidjela Nina), zatim Makedoniji pa 2 mjeseca na Kosovu i na kraju u Bugarskoj. I sve to bez plaćanja prijevoza i sa parsto eura u džepu. Onda netko misli da sam ja veliki avanturist.
Nakon ugodnog druženja krećem prema doma, u Burgas. Super je na putovanjima kako ti svako mjesto brzo postane dom. I jednako brzo prestane biti, čim ga zamijeniš nekim novim. Ovaj put sam živio u Burgasu, skoknuo na piće s Tanjom do Nesebara, a onda nazad doma u Burgas. (auto)Putem sam, čini se, regrutirao novog člana CS-a. Neki simpatičan čiča.
Pred kućom par sati vježbam svirati gitaru jer ako i imaš dom svugdje, ne znači da uvijek imaš i ključeve. Pa ponekad moraš malo pričekati. Pa onda to čekanje pretvoriš u nešto korisno, pa se i ne broji kao čekanje. A čekanje ne volem.
Sutradan krećem za Istanbul. Staje mi taksist i nudi da me odbaci do izlaza iz grada, nema veze što nemam novaca. Pitam ga hoće li taksimetar pristati na to, on se smije i kaže da mu nećemo reći.
Ostavlja me na izlazu i tu mic po mic, u sporom ritmu kretanja izmijenjuju se romska naselja, prljava i razrušena, neki lovac koji mi puškom na ramenu tjera potencijalne prijevoze, carinici koji se svađaju koji će mi oštambiljat putovnicu – prelazim granicu i ulazim u Tursku.
—
GALERIJA – BUGARSKA.
—
YT VIDEO – BUGARSKA: