Pri prelasku ničije zemlje između Mozambika i Malavija, nasumični mi je čovo ponudio veliki smotuljak u kojem je bila neka osušena ljekovita biljka. Kaže da pomaže kod mnogih zdravstvenih poteškoća, od kronične boli i depresije, pa čak i da pomaže u izlječenju raka. Kako nemam bilo kakvih dijagnoza, odbio sam i ušao u Malavi. Iako, kasnije sam razmišljao, možda imam znakove depresije. Raspitat ću se još o tom lijeku.
Malavi i ja smo imali intenzivan start našeg druženja. Prva osoba koju sam upoznao nakon prelaska granice bila je – luda. Inače volim lude ljude, ali ovaj je bio nasilan i neuračunljiv. Praktički me je ugurao u kombi koji vozi do Blantyrea, mog idućeg odredišta, i sjeo pored mene, spominjući cijenu koju trebam platiti za kartu. Kako sam se minutu ranije kod carinika raspitao o fer cijeni prijevoza, i znao da je duplo jeftinija (za cijenu uvijek pitajte ljude koji su neutralni i ne mogu na vama profitirati!), zahvalio sam se Ludom i počeo izlaziti iz vozila. Okupljena ekipa je odmah vidjela o čemu je riječ pa su njega izbacili iz kombija, a meni se ispričali i naplatili mi fer cijenu do stotinjak kilometara udaljenog grada.
Ceste su bile divne, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Ljudi su savršeno govorili engleski, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Cijene su bile niske, pogotovo nakon onih u Mozambiku. Shvaćate poantu. Malavi mi se u trenu svidio. Sviđanje je poprimilo i razinu više, kad sam stigao do Blantyrea i pronašao svoju domaćicu, Demelzu.
Demelza je također bila luda. Ali onaj najljepši primjer ludosti. Majka šestero djece (od kojih je dvoje posvojeno), veliki dio život je provela na cesti – preživjela je pad zrakoplova, pucali su na nju u Kongu, živjela je jedno vrijeme s Pigmejcima…ma svašta. Pa čak i kad bismo zanemarili sve te zanimljive avanturističke priče koje je proživjela, vidjelo se na njoj koliko je dobra osoba, uvijek spremna pomoći. Čak kad sam i razbio stakleni stol kojeg sam pokušao popraviti, njen je odgovor bio – Nemoj se osjećati krivim. Život je prekratak da gubiš vrijeme na takve osjećaje.
Kako mi se po običaju nije baš išlo u razgledavanje grada, a i nisam bio siguran ima li se što za vidjeti, idućih par dana sam provodio s Demelzom i njene tri mlade kćerke koje su, baš poput majke, znatiželjne, društvene i pametne. Kupali smo se u bazenu, igrali društvene igre, svirali i pjevali, gledali školsko natjecanje u plivanju, otišli do tržnice gdje smo se zajedno branili od napasnih lokalaca koji ti pod svaku cijenu žele pomoći pri kupnji, nošenjem vrećica, ali i govoreći cijene koje su više no inače, i od kojih oni, naravno, dobivaju proviziju.
Htio bih biti crn dok sam u Africi. Podjela je i više nego očita, i jedina mjesta gdje se osjećaš da spadaš su ona gdje su pripadnici tvoje rase, ili barem ljudi koji pričaju tvoj jezik. Ovako, gdjegod se pojaviš, izazivaš reakciju. I da je to najpozitivnija reakcija, ipak je reakcija. Nakon koje se sjetiš da tu – ne pripadaš. Ista afrička priča, iznova.
U to ime, idem dalje! Iduća destinacija – Cape Maclear. Po preporuci mojih domaćina. Iako netipično odredište za moje putešestvije – Cape Maclear je jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u Malaviju, i nigdje nema traga CSerima. Ali možda u ovom slučaju minus (zemlja, pa i kontinent u/na kojem se ne osjećam najbolje) i minus (popularno turističko odredište) daju plus.
Odmah pri dolasku, znao sam. Cape Maclear je moj novi dom. Prvi afrički.
Otišao sam do Malambea (po preporuci mojih domaćina), najjeftinijeg od svih smještajnih kapaciteta, i uplatio najjeftiniju varijantu – spavanje u vlastitom šatoru. Na neodređeno.
Dani su odlazili, a ja nisam. Udomaćio sam se u divnom mjestu na par metara od obale jezera. Upoznavao sam i kolege putnike: Tony je putovao Afrikom već godinu i pol. Pa se vratio u najdraže mjesto na kontinentu, kako bi razmislio o idućem koraku. Čuvši moje priče o Australiji, odluka je pala. Otići će tamo čim se oporavi od malarije, koju je zaradio već (ili tek?) drugi puta.
Zbog činjenice da Tony spava svega dva metara udaljen od mene, počeo sam razmišljati o uzimanju nekih tableta za malariju. Makar nijedan lijek ne garantira da malariju nećete dobiti, posljedice znaju biti blaže. Tako sam se, prvi put u Africi, odlučio za preventivno uzimanje doxycycline-a. Nakon dva tjedna sam ih, primjetivši da mi tijelo gori nakon par trenutaka provedenih na suncu (jedna od nuspojava), prestao uzimati. Ako dobijem malariju, dobijem. Ionako malarija nije najstrašnija stvar u Africi. Ljudi umiru od malarije, da. Ali isključivo zbog toga jer nemaju novaca za lijek. Kojeg si ja, kao bogati bijeli turist, mogu priuštiti. (Lijek košta par eura, đast for d rekrd)
Tony me je, kako bi mi vratio za australsku inspiraciju, uzeo pod svoje okrilje i podučio zanatu igre Bao. Bao je igra koju igraju lokalci diljem Istočne Afrike. Potrebna je drvena ploča s 32 rupe, te 64 kamenčića (ili bilo kakvih bobica). Kako sam viđao lokalce po selu kako ju igraju po cijele dane, bio sam odlučan u namjeri da ju usavršim. Sve u cilju lokaliziranja. I ubijanja vremena.
Par partija kasnije, počeo sam shvaćati. Iako izgleda užasno komplicirana na prvi pogled, čitava je igra stvar matematike. Igrao sam s Tonyjem, po čitave dane. A kada je Tony otišao (u smjeru Australije), našao sam Sabine i Jeroena, nizozemski par na proputovanju svijetom koji su se smjestili u mom domu i planirali ostati barem tjedan dana. Bili smo jedini gosti Malambe kampa čitav tjedan, i uživali u miru, tišini i bao-u.
Naš zen povremeno su kvarili raznorazni prodavači magle kojih je Cape Maclear prepun. Od beach boysa koji vam pokušavaju prodati sve i svašta – narukvice, ogrlice, izlete čamcem do susjednih otoka, ljekovitu sušenu biljku s početka priče; pa do lokalaca koji vam dolaze s tužnom životnom pričom, očekivajući od vas da ih spasite.
Iako je teško ignorirati sve te tužne životne priče, jasno vam je da će bilo kakva pomoć s vaše strane značiti dvije stvari – osoba kojoj ste pomogli će se tu večer zapiti u lokalnoj birtiji, a ostale osobe željne pomoći će sutra čekati u redu na – njihov red.
Tu su još i svakakvi posrednici, ljudi koji se ničim ne bave, ali za određenu proviziju mogu nabaviti štogod trebate. I na kraju, tu su lokalni bendovi klinaca, koji na improviziranim instrumentima, za turiste, izvode malavijske verzije Waka Wake i Who Let The Dogs Out. Slatki klinci, dobro pjevaju i sviraju, trude se, kreativni su. Pa ih, naravno, kao dobra osoba, i nagradite. Hranom, novcem, bilo čime. Pa ste sretni kako ste pomogli nekom jadnom djetetu u njegovom surovom životu.
A zapravo ste pomogli samo sebi. I napravili više štete nego koristi. Samo što to saznate nešto kasnije, sticajem okolnosti.
Jednog popodneva, dok sam igrao Bao s Jeroenom, upoznao sam Mosesa. Sjedio je stol do nas, i lagano pijuckao pivu. Kako je piva bila uvozna, to mi je bio prvi znak da taj čovjek nije tek obični lokalac – lokalci su rokali po lokalnoj pivi, u tetrepaku. Koju trebate protresti prije upotrebe. Moses je bio tih i samozatajan. Tajanstven. Smiren. Podsjećao me je na Kareem Saida iz serije Oz.
Kako smo Jeroen i ja po čitave dane uzimali lijek protiv depresije s početka malavijske priče, i raspravljali u (be)smislu života, Moses se nakratko uključio u razgovor, počastivši nas s par mudrosti, i nastavivši s pivom. Još jedan pokazatelj da je oko njega nešto čudno…lokalci te, kad se jednom ubace u razgovor, ne ostavljaju na miru tako lako. Moses jest. Nešto kasnije je, kad je dokrajčio pivu, zamišljeno proučio par naših bao poteza, nabacio osmjeh na lice i rekao da mu se javimo kad postanemo profesionalci, jer on samo s takvima igra. Prije nego je mogao vidjeti naš pogled koji smo mu uputili s ciljem proučavanja vjerodostojnosti njegove izjave, povukao se, otišao na ulicu, i nastavio sa svojim danom.
Susreli smo se još par puta, pod istim okolnostima. U međuvremenu smo Jeroen i ja radili na našim bao vještinama, pripremajući se danas-sutra izazvati nekog lokalca na dvoboj.
Dok nismo igrali bao, zujali smo selom, kupali u jezeru, zezali se s gostima koji su dolazili preko vikenda, igrali smo odbojku. Ali smo svaki dan i dalje obavezno započinjali i završavali dane – igrajući bao.
I onda su Jeroen i Sabine otišli ća. A ja sam se našao sam za svojim uobičajenim stolom, čekajući da netko sjedne s druge strane, i da zaigramo zajedno. I prva osoba koja je sjela, bio je – Moses. Upravo onakav kakvog sam ga procijenio – miran, tih i spreman me podučiti igri koju igra od kad je bio klinjo. A ja sam ga, napušten od svih prijatelja, prihvatio kao novog.
Pokazivao mi je poteze, taktike, provodio je sate i sate u mom društvu. Uz bao, pričali smo i o svemu ostalome. O životu u Hrvatskoj, o životu u Malaviju, o životu u Cape Maclearu. I mene je, iskusnog putnika i stručnjaka za turizam, podučio neke stvari. Prva rečenica koju je rekao o turizmu u CM-u, bila je pomalo iznenađujuća – Ponekad požalim što je turizam uopće stigao u naše mjesto.
Kako bi objasnio svoj stav, dao je primjer.
Znaš one klince koji sviraju na improviziranim instrumentima i slatkim izvedbama zapadnjačkih pjesama zabavljaju turiste i tako zarađuju? E. Zbog turista i novaca koje dobiju od njih – ne žele ići u školu. Što je razumljivo. Zašto bi išao u školu koju će završiti za desetak godina, i u najboljem slučaju naći posao kojim može zaraditi puno manje nego što zaradi ordinirajući na plaži?
Nisam imao odgovor na to pitanje. Samo sam, uzimajući mu kamenčiće s drvene ploče, pomislio na sve situacije na putu u kojima sam pokušao pomoći nekome. Jesam li im zapravo pomogao? Ili sam pomogao isključivo sebi, pošto me sam čin pomaganja usrećuje? Put do pakla popločan je dobrim namjerama.
Raspravljali smo i o drugim sudionicima turizma, prvenstveno o beach boysima koji za život zarađuju šećući plažom i opsjedajući turiste. Nekad budu i prenaporni, ne dajući ti mira. Oni su pak jako dobro organizirani, i podijeljeni u deset skupina po desetak ljudi u svakoj od njih. I kako je u Cape Maclearu deset smještajnih kapaciteta, svaki tjedan se rotiraju i posluju ispred različitih mjesta. Dobro uvježban posao.
Imaju i svoj cjenik usluga, koji vam se nakon nekoliko (tje)dana proboravljenim u CM-u, čine smiješne. Jer znate koliko zapravo košta neki proizvod/usluga, a cijene su desetorostruko više. To je još jedna stavka u čitavoj Africi – cjenkanje. Nije mi prvi put da boravim u državama u kojima je cjenkanje sastavni dio trgovine, ali ono što me je iznenadilo početna je cijena s kojom trgovci započinju čitavu igru. Dok je primjerice u Aziji uobičajeno očekivati cijenu višu za 50-100%, ekipa u Africi nema srama. Nonšalantno će ti pokušati prodati nešto za 1000 novaca, makar to nešto vrijedilo 50 ili 100.
Sjetio sam se odmah lekcije koju me je naučio Tony – kad procjenjuješ vrijednost nečemu, uzmi u obzir dvije stvari. Kolika je cijena sirovog materijala, i koliko je vremena potrebno za samu izradu. Uzevši u obzir stanje u ekonomiji i količinu novaca koliko prosječan Malavijac zarađuje na normalnim poslovima, nije teško doći do neke fer cijene.
Ali, na kraju krajeva, najveći je problem što sav novac koji ekipa generira u turizmu, ide na krive stvari. Najčešće alkohol i prostituciju. Pa ostatak stanovnika, svih 99%, na turizam ne gledaju blagonaklono. Donosi im više štete nego koristi. Ali, po dobrom starom običaju diljem svijeta, nitko ih ništa ne pita.
Poznata priča?