Većina ljudi misli da su niskobudžetna putovanja rezervirana za muškarce u dvadesetim i ranim tridesetim godinama, ail svatko tko je sam putovao reći će vam drugačije – puno starijih ljudi putuju i uživaju u životu na cesti, i sve to s relativno niskim budžetom.
Kako sam ja tek napunio tridesetu, zamolio sam Jane, prijateljicu koju sam upoznao u Ekvadoru, da napiše par redaka o svom putničkom iskustvu, kao netko tko nije u cvijetu mladosti.
Bila sam zauzeta uobičajenim stvarima: obitelj, kuća, obaveze – dok se jednog dana nije sve promijenilo i dok nisam počela preispitivati svoje postojanje.
Što sam dublje preispitivala, više sam shvaćala da sam uvijek sanjala o putovanjima, istraživanju svijeta i upoznavanju ljudi. I tako je počelo. Misli su se rojile, a svrab u stopalima pojačavao.
Mogla sam nabrojati hrpu razloga zašto ne bih trebala ići putovati, ali sam ih počela križati, jedan po jedan.
- Bila sam prestara za takvo nešto. Putovanja su za mlade, a ja sam taman napunila pedesetu. Neću se uklopiti. Trebala bih razmišljati o mirovini i sigurnosti pod stare dane.
- Firma u kojoj sam radila je pokušavala uštedjeti novac, i ustvari bih im napravila uslugu da odem na neplaćeni godišnji. Tako da posao nisam mogla koristiti kao izliku. Bit će tu i kad se vratim.
- Imala sam malo ušteđevine, i nešto novca od nedavnog razvoda koji sam namjeravala uložiti u novu kuću. Ali, jesam li morala to napraviti? Nisam se ponovno htjela ukopati u kredite. Možda sam mogla iskoristiti mali dio toga i putovati godinu dana. I nakon toga bih se mogla smiriti.
Posao i financije više nisu bile barijera, ali što sam htjela raditi dok putujem? Nisam htjela odsjedati u skupim hotelima i gledati kako se drugi zabavljaju. Nisam htjela biti usamljena. Ali isto tako, nisam htjela previše trošiti novac, koji je bio jedina kolika tolika sigurnost za budućnost.
Čula sam za hostele, ali sam pretpostavljala da su bili puni stjenica i mladih razuzdanih putnika. Iako, odsjedanjem u hostelima bih mogla uštedjeti puno, i uz to upoznati ljude sličnih životnih puteva.
Zbog toga sam se odlučila na probu. Bukirala sam krevet u hostelu u Edinburghu na par dana. Bila sam užasno nervozna. Koja su pravila ponašanja u hostelu? Definitivno ću biti najstarija osoba tamo, a svi će drugi biti sa svojom ekipom, bit ću izolirana i, i, i…popis je išao unedogled.
Neću vam lagati – taj je vikend bio traumatičan. Spavala sam u spavaonici gdje je malo tko pričao engleski, ali nisam bila najstarija, niti sam bila jedina ženska osoba. Plahte su bile čiste, nije bilo stjenica. Možda bih i mogla ovako putovati!
Počela sam istraživati. Tražila sam aviokarte i specijalne akcije koje su se pojavljivale s vremena na vrijeme. Uzela sam par lekcija španjolskog jezika. Kupila sam ruksak (naravno, bio je prevelik, ali sada znam da SVI kupe preveliki ruskak prvog puta).
I bukirala sam kartu za Peru.
I tek tad su se sumnje intenzivirale. Izlike zbog kojih bih trebala odustati od puta su samo isplivale na površinu.
Znam samo engleski. Kreveti na kat u hostelima su za djecu. Nisam se znala služiti javnim prijevozom u nerazvijenim zemljama. Opljačkat će me. Nitko neće razgovarati sa mnom. Izgubit ću se. Ruksak mi je pretežak. Prelasci granica su opasni. Prestara sam. Izgubit ću putovnicu. Korumpirani policajci će me tražiti mito. Umrijet ću.
Uz avion, bukirala sam i prve tri noći u Limi. Užasavala sam se pomisli kakav bi taj grad mogao biti – sigurno će biti mračno i tmurno, s nebrojenim prosjacima na svakom uglu, kanalizacijski šahtovi će biti otvoreni, štakori posvuda, gusti dim će se dizati iz tvorničkih dimnjaka, a lopovi i pobješnjeli psi će vrebati iza svakog ugla.
Počela sam imati noćne more i bolove u trbuhu.
Otišla sam na internet i pogledala fotografije Lime. Naravno, bilo je sirotinjskih četvrti i mračnih ulica, ali isto tako bilo je i modernih zgrada, lijepe kolonijalne arhitekture – bio je to, po svemu sudeći, normalan grad.
Potisnula sam sve sumnje i odlučila da ću se nositi s problemima kako se budu pojavljivali. Idem na put!
Dvije godine kasnije, još uvijek putujem. Naravno, imala sam i negativnih iskustava, ali su bila sitna u usporedbi s predivnim trenucima. Na kraju krajeva, svi ti trenuci su bili oni koji su učinili moje putovanje još zanimljivijim.
- Nisam najstarija putnica, i velika većina ljudi su dovoljno otvorenog uma i vide te kao samo jednu u nizu osoba koje istražuju ovaj svijet.
- Hosteli su odlična mjesta za upoznavanje ljudi svih godina i nacionalnosti, i savršen način povezivanja i uštede – bilo to kuhanjem zajedničkog obroka, dijeljenjem troška taksija do vodopada, ili pravljenje društva za vrijeme desetosatne vožnje autobusom.
- Kreveti na kat su postali moji oaze, vrlo sam rijetko nabasavala na glasne hrkače, a ni jezična barijera nije problem – samo treba malo više strpljenja i improvizacije.
- Bila sam žrtva džeparoša, izgubila sam kreditnu karticu, i imala sam bliski susret s pljačkašem i njegovim nožem, ali je sve završilo na najbolji mogući način. Sjedala sam u krive autobuse, izišla sam iz istih usred ničega, izgubila se nebrojeno mnogo puta.
- Udružila sam snage i putovala s predivnim ljudima, u rasponu godina od 18 do 72.
Kako stariš, prioriteti ti se mijenjaju, i kako se bliži umirovljenički život, moraš voditi računa o financijama. Moj dnevni budžet je 27 funti, ali to uključuje sve – letove, putno osiguranje, i neke specijalne izlete, npr. odlazak na Machu Picchu. S tim da je ta cifra mogla biti dosta niža da sam se malo više potrudila štedjeti, koji put više odsjesti kod lokalaca preko Couchsurfinga, i slično.
Osobno, radije bih starost provela u maloj unajmljenoj sobici sa svojim uspomenama i fotografijama, nego u vlasitoj kući okružena stvarima. I zbog toga nastavljam putovati.
Ako ste i vi stariji, a nemate novca na koji se možete osloniti, razmislite o house sittingu, kao i o Couchsurfingu. Imate li kakve vještine koje biste mogli iskoristiti kao sredstvo razmjene? Na puno mjesta možete i volontirati – raditi par sati dnevno u zamjenu za hranu i smještaj. I budite uvjereni – kao starija osoba sa bogatim životnim iskustvom, ljudi će vas smatrati pouzdanijom.
Mogla bih nastaviti, ali u principu, izlike koje ljudi koriste kako ne bi putovatli, su upravo to – izlike. Nisu razlozi za ostanak na jednom mjestu. Manjak novca nije prepreka, pa tako ni vaše godine. Ako imate godina, shvaćate kako život brzo prolazi, i to puno brže nego što to vide mladi. Što čekate? Prestanite nalaziti izlike. Bukirajte autobus ili kartu za avion, i pokušajte.
Ako vam se ne sviđa, uvijek se možete vratiti.
Biografija
Nakon niza životnih promjena, Jane Clements (piše kao Scarlet Jones) je okrenula leđa svom ustaljenom životu, otkazala najam stana i krenula u avanturu.
Jane nije prosječna mlada putnica – u zrelijim je godinama, ali to ju nije spriječilo da putuje.
U pravilu putuje sama, uzimajući vremena za uroniti u lokalnu kulturu i upoznavanje ljudi, dok u isto vrijeme volontira i piše o svojim iskustvima.
Više o njoj možete pročitati na njenoj web stranici www.scarletjonestravels.com