MOZAMBIK - Tomislav Perko

Od granice do Maputa uzimam minibus u kojem se idućih sedamdesetak kilometara gužvam zajedno s trudnicama, ženama s malom dječicom umjesto ruksaka, i mužjacima intenzivnog miomirisa. Nakon što na pola puta puca guma, shvaćam da je u Africi brže, udobnije i sigurnije – stopirati.

Dok čekamo da vozač ode do obližnjeg sela i zakrpa gumu, sve oči suputnika i prolaznika su uprte u mene. Ništa novo, naviknuo sam na to u Aziji, ali – ne volem to. Jedna od najdražih stvari na putovanjima mi je – uklopiti se, biti lokalac, snaći se u novom okruženju, biti neprimjetan. U Aziji je to, a očito i u Africi, gotovo nemoguća misija. Uvijek si poseban, uvijek si primjetan, uvijek si bogati bijeli turist. Osim kada ostaneš na jednom mjestu više vremena, kao što sam, primjerice, napravio na jugu Indije. Malo naučiš jezik, oblačiš se kao oni, jedeš lokalnu umjesto zapadnjačke hrane, nisu ti strani običaji – to volem. Možda ja zapravo ne volim putovati nego svako malo živjeti na različitim mjestima. Pustiti korijene, ne biti u prolazu. Hm.

Radim li ono što želim? Ili samo dovršavam započeto? Najverojatnije kombinacija. Da nemam projekt koji sam naumio privesti kraju, možda bih rado bio doma. Barem nakratko. Onda se malo smirio, započeo neki projekt, proveo više od par (tje)dana s istim dragim ljudima, nebitno gdje.

Eto, tako izgledaju misli putnika za vrijeme depresivnog dana. Srećom, tih je dana iznenađujuće malo. I obično traju do trenutka kada prestanem razmišljati, prepustim se trenutku, i zaboravim. Što se dogodilo svega par sati kasnije, kad sam popio prvu pivu sa svojim domaćinom u Maputu – Brazilcem Thiagom. Dobri ljudi i piva uvijek rješavaju probleme.

Idućih par dana u Thiagovom društvu pijem pive, jedem, družim se s njegovom ekipom, upoznajem curu iz Etiopije kojoj je jako smiješan vic o Etiopljanima koji idu u lov s dva koplja – znate taj?

Prije nego sam ovdje stigao, čuo sam da je Mozambik skup. Morao sam se složiti s tom činjenicom, ali opet, sve ovisi o stilu života koji tamo prakticirate – ako vaši domaćini idu po restoranima, ako pijete pive u kafićima, ako idete vanka…naravno da je sve skupo. Tim više ako ste zadnja dva mjeseca bili lišeni svakakvih ovozemaljskih užitaka, pa si malo date oduška.

U Maputu sam prvi put od odlaska iz Hrvatske pogledao nogometnu utakmicu, onu između Porta i Dinama. Bilo ju zanimljivo gledati u bircu prepunom kvaziportugalaca. Vratili se stari osjećaji, i sjećanja kako je Dinamo odigrao važnu ulogu na mojim prvim putovanjima – prvo solo putovanje i prvo kaučsurfanje je bilo 2007. u Amsterdamu kad je Dinamo pobijedio Ajax 3-2. Tekma za pamćenje, ali meni u pamćenju nije ostala tekma već sve ostalo što sam u Amsterdamu doživio. Taj jednotjedni boravak u glavnom gradu Nizozemske (kojeg ću kasnije posjetiti još 5-6 puta) označio je početak putovanja na način koji danas prakticiram.

Gledam tekmu, čak sam i malo opsovao kad je Sammir pogodio vratnicu. Ali naravno, Dinamo ubrzo prima gajbu pa se s osmjehom na licu sjećam zašto sam prestao ići na tekme i pratiti sport generalno – tekma s Turskom u ljeto 2008. je bila prekretnica – ne vrijedi gubiti živce na takvim stvarima. Uživati u pobjedi – da, plakati zbog poraza – ne. Savršena kombinacija.

Dan nakon poraza krećem u nove pobjede – potragu za malavijskom ambasadom. Gubim se po razrovanim ulicama Maputa, malo tko priča engleski, a ja se sramim svog španjolskog, koji će svi razumijeti prije nego engleski. Mozambik je bio bivša portugalska kolonija od početka 16. stoljeća, te je dobio samostalnost prije 40-ak godina. Do početka devedesetih je bio poprište krvavog domovinskog rata, a sada je, iako je siromaštvo još uvijek dosta izraženo, jedna od najbrže rastućih ekonomija svijeta.

Pronalazim ambasadu, veselo ispunjavam jednostavne i nezahtjevne formulare, ali mi pada mrak na oči kad službenica mrtva-hladna govori cijenu – 150$! Najskuplja viza ikada, za jednu od najsiromašnijih i najnerazvijenijih zemalja na svijetu.

Imam par opcija. Opcija broj jedan – stisnuti zube i platiti poveliku cifru za novu naljepnicu u putovnici. Opcija broj dva – kockati se i otići do granice bez vize i nadati se da će mi uspjeti podmititi carinika i na neku šemu ući u Malavi. Opcija broj tri – preskočiti Malavi.

Do kockanja i preskakanja mi taj dan nije bilo, pa odlazim do obližnjeg bankomata, dižem potrebne novce sa svoje MasterCard kartice, kupujem dolare u obližnjoj mjenjačnici, i vraćam se u ambasadu. Dobra vijest je što će viza biti gotova za manje od 24 sata. Za 150$ su mi je trebali izdati na licu mjesta!

Prilikom krađe bežičnog interneta u jednom od lokalnih bircuza upoznajem lika koji mi prilazi kada je primjetio moju CouchSurfing naljepnicu na laptopu. Upuštamo se u priču, nudi mi društvo do kraja dana, koje bez razmišljanja prihvaćam. Njegovim automobilom idemo do predgrađa grada u kojem mu živi obitelj, a nakon toga završavamo u brice koji me lišava rekordne bradurine – ponovno izgledam ko dječarac.

Šećući okolnim ulicama primjećujem da ljudi ne vole bijelce s fotićima. Mašu rukama i viču čak i prije nego se spremiš na okidanje slike ili videa. Osjećam se kao voajer. Kao da guram nos u njihovu nelijepu stvarnost, koju oni ne žele dijeliti. Kako mi nitko nije dodijelio pravo guranja nosa gdje mu nije mjesto, prestajem s voajerizmom. Osim u iznimnim slučajevima, kad ti ljudi dopuste ili zamole za sliku. Ili s leđa.

S malavijskom vizom u putovnici (još svega 7 slobodnih stranica) nemam više što raditi u Maputu pa dajem petama vjetra. Ponukan neudobnom vožnjom od granice, odlučujem stopirati do gotovo 500 kilometara udaljenog Maxixea, u kojem me čeka idući CS domaćin. Trebalo mi je svega 7 sati, i pet promijenjenih prijevoznih sredstava, od kojih me nitko nije tražio da udijelim nešto novaca za gorivo, iako sam odlučio da mi neće biti teško dati koju kunu za vožnju.

U Maxixeu me dočekuje Nelio, koji je dosta zauzet i nezainteresiran za druženje. Tu večer bacam solo đir po gradu i odlučujem se ne zadržati ovdje, iako sam svega par kilometara udaljen od Tofua, najpoznatijeg turističkog odredišta u Mozambiku. Lijepe plaže, more, piva, i te fore. Kako sam se svega toga nagledao u zadnjih nešto mjeseci, i kako nisam zainteresiran provesti još jedan dan s nezainteresiranim domaćinom, bez grižnje savjesti ujutro se dižem i krećem dalje prema sjeveru.

Po običaju, izbjegavam dignuti palac kad vidim prolazeće kombije, te se koncentriram na osobne automobile. Bez obzira na moju taktiku, gotovo se svaki kombi zaustavlja, ali im uporno odmahujem rukom da nastave dalje. Taman prije nego ću dehidrirati od jakog jutarnjeg sunca, staje lik u osobnom automobilu. Auto je nov, udoban, za razliku od svih ostalih u kojima sam se vozio u Africi. S šeretskim osmijehom govorim mu da idem do Mocube, koja je udaljena dobrih 1200 kilometara, gdje me čeka jedna Finkinja koju također nađoh preko CSa. Vozač mi lošim engleskim odgovara da me može odbaciti nekih 600 kilometara u mom smjeru, ali da će me to koštati handred novaca. Kako znam da inače vožnja u Mozambiku košta oko 1 novac po kilometru, uskačem unutra, vežem pojas i prosječnom se brzinom od 130 km/h vozimo prema sjeveru.

Vozačev engleski je slab, ali uspijevamo izmijeniti par rečenica. Gledam klince pored ceste koji za neku siću prodaju indijske oraščiće, prenatrpane kamione koje prevoze svakakav teret, prirodu koja se zeleni.

Nakon par sati brze vožnje stajemo na benzinskoj postaji, te mi vozač pokazuje da mu dam novce kako bi mogao natočiti gorivo. Velikodušno mu dajem mu 110 novaca, ali nešto nije u redu. Vozač gunđa, maše rukama, i prstom na staklu ispisuje broj 1000, te nanovo izgovara handred, handred. Odmah mi je jasno da je zbog njegovog negleskog nastao nesporazum – zamijenio je tauzent i handred. Ups.

Govorim mu da mi je žao, ali da je greška njegova – dogovor je postignut na handred, handred ću mu i platiti. Vidi i on da je u krivu pa pognute glave šuti, a ja mu se zahvaljujem na dosad pređenom putu, uzimam ruksak i izlazim iz automobila. Nakon nekog vremena me zove nazad u auto, ali situacija je nekako čudno napeta pa mu se iznova zahvaljujem, ispričavam i odbijam ponudu.

Usred ničega, palac je opet u zraku.

Staje par automobila koji traže pretjerane iznose, ali nakon par njih staje čovo koji me pristaje odbaciti gotovo do mog odredišta za samo 200 novaca. Engleski mu je puno bolji od prošlog vozača pa se ne trebam brinuti zna li razliku između sto i tisuću.

Cesta postaje sve rupastija, a saznajem i da je vozač na cesti zadnjih 14 sati, iscrpljen. Buni se da je umoran, oči su mu snene, pa preuzimam ulogu zabavljača – ispitujem ga pitanja, zabavljam pričama, mijenjam pjesme na radiju…sve kako bih ga održao budnim.

Na kraju uspijevam u svom naumu te točno u ponoć stižemo do Nicoadale, koja je nekih stotinjak kilometara udaljena od Mocube. Ulice su prašnjave, rasvjete nema, jedino se čuje neki domaći melos iz lokalnog bircuza. Po naputku vozača, izbjegavam znatiželjne poglede usputnih prolaznika s pivom u ruci, pronalazim policijsku postaju, upoznajem se sa čuvarom, primjećujem obližnji kamion u kvaru čija je prikolica bila kao stvorena za moj samonapuhavajući madrac, i ubrzo tonem u san.

U pola noći me je omela lagana kiša pa sam se premjestio ispod prikolice, ali osim jednog znatiželjenog psa, nije bilo ometajućih faktora do same zore.

Umoran od jučerašnje cjelodnevne vožnje, upadam u prvi autobus koji vozi do Mocube, mog posljednjeg odredišta u Mozambiku. Kako moram čekati svoju finsku domaćicu da završi s poslom, lutam selom s ruksakom na leđima, pronalazim jedini otvoreni restoran te naručujem doručak. Ali, doručka još nema. Jedino mi preostaje jedan drugi prehrambeni proizvod na meniju, koji se pak u tijelo unosi – cuganjem.

Kako sam se napio u rano jutro, počelo mi se spavati. Neizbirljiv nakon što sam proveo noć ispod prikolice kamiona, nalazim napušteni kućerak uz glavnu cestu, ponovno napuhujem madrac i odlučujem ubiti oko. Oko mi je oživjelo za nekih sat vremena kada je pola sela odlučilo okružiti kućicu i dobronamjerno pronjuškati tko sam, i što me dovodi u njihove krajeve. Nenaspavan, pripit i mamuran u isto vrijeme, dajem sve od sebe biti dobar gost i odgovoriti na njihova pitanja, te opaljen od podnevnog sunca krećem u misiju pronalaska svoje domaćice. Uspijevam u naumu te s njom nastavljam gdje sam stao koji sat ranije – na pivi.

Idućih par dana provodim u kišnoj Mocubi, šećem gradom, razgovaram s Finkinjom, pijem, jedem. Ništa pretjerano zanimljivo.

Opet razmišljam o istome – što radim u Africi?

Pojma nemam.

Napuštam Mocubu i krećem prema Malaviju. Pokušavam stopirati, ali ne iz razloga jer ne želim platiti vožnju već mi se ne vozi javnim prijevozom – poluraspadnutim kamionima prepunim sardiniranim ljudima koje prevoze do 200 kilometara udaljene granice. Na prvom takvom koji je prošao pored mene uspio sam izbrojati barem 40 ljudi na prikolici. Toliko ih je otprilike bilo i u četvrtom, u koji sam se ukrcao i ja, nakon dvosatnog iščekivanja barem jednog osobnog automobila koji ide u mom smjeru. Nula bodova.

Vožnja je trajala gotovo osam sati. Kvarili smo se dvaput, a barem pedesetak puta zaustavljali pri ukrcaju/iskrcaju putnika. A ja strpljiv i bezbrižan. Iransko/pakistansko granično čekanje od 78 sati + 41 sat vožnje nakon toga ostavilo je traga. Pozitivnog, dakako. Malo me stvari mogu izbaciti iz takta i unervoziti. Duge i neudobne vožnje više nisu jedne od njih.