Konačno sam u Pakistanu!
Procedura je ista kao i na iranskoj strani – bez riječi pružam putovnicu i dopis iz Sarajeva, gledam službenika pogledom koji ga motivira da mi u dvije minute lupi pečat u putovnicu i poželi ugodan boravak u Pakistanu. Hvala najljepša.
Ispunjavam razne formulare, vidim da se tek svako tri-četiri dana pojavi neki turist kako bi prešao ovu granicu kopnenim putem, objašnjavaju mi da je jedini način da dođem do Quette autobus koji polazi za četiri sata. I vode me u predvorje zatvora u kojem su smješteni ilegalni imigranti, da u dobrom društvu čekam bus. Traže me novce za obveznu oružanu pratnju koja će ići sa mnom kroz Baluchistan, pokrajinu koja je poznata po nelijepim stvarima – prije koji mjesec je oteto dvoje Švicaraca, sada ih teroristi drže i zahtjevaju puštanje svojih prijatelja iz zatvora. U normalnoj situaciji platio bih pratnju jer znam da je obvezno, ali još uvijek pod dojmom zadnja tri dana objašnjavam policajcima da neću platiti jer a) nemam novaca i b) jer je njihova ambasada odgovorna što sam proveo tri dana više u Iranu. Na kraju popuštaju i dodjeljuju mi za pratnju čiču od barem 76 godina, s starom puškom na ramenu. Ako zaškripi, mislim da ću ja biti taj koji će morati njega spašavati, a ne obrnuto.
Nabasavam i na čiču Engleza/Pakistanca koji mi nudi da idem s njim u njegovom automobilu, ali se murja nakon odobravanja ipak predomišlja i trpaju me u bus za Quettu. Iscrpljen, umoran, prazan. Ne želim ni razmišljati da je ispred mene vožnja od 14 sati, a nakon toga presjedanje za neki drugi grad. Koji – pojma nemam. Ljudi u busu su ljubazni, ali meni zbilja nije ni do čega. Pogotovo kad sam vidio kakav je vozač i kakve su ceste. A ja naivan mislio da je Bangladeš vrhunac kaosa.
To su putovanja. Kao i u normalnom životu, s usponima i padovima, s lijepim i ružnim trenucima. Jedina razlika je ta što su lijepi trenuci neopisivo sretni, a ružni neopisivo tužni. Samo treba odvagnuti volite li ekstreme ili plutanje po sredini. Ja sam nekako uvijek bio za ovu prvu varijantu. Opekao sam se puno puta, ali rane zacijele čim se pojavi jedan od onih trenutaka. Samo treba biti strpljiv i čekati.
Rano ujutro stižem u Quettu, i tek sad ne znam šta ću. Grad je na glasu kao jedan od opasnijih u Pakistanu te ga odlučujem ubrzo napustiti. Prvi autobus prema istoku je išao prema Islamabadu, i u trenutku odlučujem da će to biti moja prva prava stanica. Sad samo treba baciti đir po gradu u potrazi za bankomatom ili mjenjačnicom jer sam na granici odbio promijeniti nešto sitno deviza što sam imao uz sebe.
Grad je preslika nekih gradova koje sam posjetio lani u Bangladešu – kaos, nečistoća, previše ljudi, slična hrana, prašnjavi zrak, zvuk truba na ulici. Ništa novoga. Ljudi su na ulici susretljivi i pokazuju mi pravi smjer gdje bih mogao naći ono što tražim. Ali me u isto vrijeme upozoravaju da se pazim prevaranata koji vrebaju na turiste. Ne znaju oni da ja nisam turist, mene se ne može prevariti. Da.
Naposlijetku pronalazim mjenjačnicu, ulazim unutra, kad tamo dobrodošlica iz snova – vlasnik pozdravlja, ljubi ruke, nudi čajem, a iza njega dva mališana čiji je zbroj godina cca 14. Pravi trenutak da sve postane sumnjivo. Tečaj je odličan, a sumnja se u meni samo povećava. Mijenjam nešto dolara, preračunavam na svom mobitelu koliko trebam dobiti pakistanskih rupija, provjeravam jesu li novčanice u redu, tražim da mi usitni one najkrupnije – sve radi bez prigovora i sve izgleda u najboljem redu. Izlazim iz mjenjačnice, provjeravam još jedanput, sve štima. Heh, nisam im ja neki običan turist kojeg će s lakoćom prevariti!
Ponosan na sebe vraćam se u mjenjačnicu promijeniti još neku siću, a unutra me ovog puta dočekuju samo dva mališana. Mali mi nudi nešto lošiji tečaj jer je novčanica koju mijenjam nešto starijeg godišta od one prve, smijem se i govorim mu da je dobar biznismen, i pristajem na par lipa lošiji tečaj. Mali mi usput pokazuje da male novčanice trebam staviti s vanjske strane smotuljka kako bi izgledalo da nemam baš puno novaca – slušam i gledam pozorno, opet pohvaljujem malog i upućujem se do kolodvora.
Kupujem kartu, šaljem Tanji mejl iz obližnjeg internet kafea da mi pomogne pronaći CS domaćina u Islamabadu jer mi internet neće biti pri ruci idućih 25 sati (!) koliko traje vožnja. Sjedam u bus, i čekajući da krene brojim koliko imam novaca. Nešto ne štima. Preračunavam, zbrajam, tražim po džepovima – nedostaje 1500 rupija. Vrtim film unazad i shvaćam da je jedino mjesto gdje sam ih mogao izgubiti – mjenjačnica. Prisjećam se malog koji mi je s mojim smotuljkom novčanica pokazivao kako male novčanice trebaju biti s vanjske strane – tad je valjda izveo trik koji me je olakšao za iznos koji nedostaje. Nakon par trenutaka oplakivanja svog ega, smijem se i u svojoj glavi odajem priznanje malom – ništa mi nije bilo sumnjivo, iako sam ga čitavo vrijeme pozorno promatrao. Samo da te svoje čarolije hoće upotrijebiti za nešto korisnije…
Bus luduje po pakistanskim rupama, iz zvučnika svira neprobavljiva melodija, ne mogu spavati. Ne volim Pakistan. Kako znam biti nepromišljen, vadim svoj mali dnevnik i objektivno zapisujem 12 razloga zašto Pakistan i ja nismo prijatelji:
- Viza za Pakistan je bila najskuplja, morao sam u Sarajevo po nju (što se na kraju ispostavilo kao super iskustvo – pozdrav Aidi i Amili :)), morao pisati izjavu o prihvaćanju odgovornosti u slučaju da mi se nešto dogodi, itd.
- Zbog greške njihovog konzula i nesposobnosti carinika, izgubio sam 78 sati na prelasku granice. Jedno od najtežih životnih, ne samo putničkih iskustava.
- Odmah po prelasku granice dobiješ obveznu oružanu pratnju koju moraš platiti (iako ja nisam) – čiču od 100 godina s puškom koju nikad nije upotrijebio.
- Stopiranje nije dozvoljeno, barem prvih 1000 kilometara.
- Ceste su im grozni, a vozači luđi i od bangladeških.
- Prvi put da me netko opljačkao – nasmiješeni klinac od deset godina, mijenjajući mi novce u mjenjačnici.
- Pakistan me podsjeća na Bangladeš, moju prvu vaneuropsku ljubav. A svi znamo da je samo jedna prva ljubav.
- Osoba koju najviše želim upoznati je 650 kilometara od pakistansko-indijske granice. I nisam siguran koliko će još dugo biti tamo – moram požuriti.
- Umoran sam, brate. Mjesec i pol praktički bez pauze dulje od tri dana.
- Nos mi curi još od Iraka. Glavni osumnjičenik je loša kvaliteta zraka koja bi se na indijskoj farmi u podnožju Himalaje trebala poboljšati.
- Osim jednog CSera u Lahoreu, nemam drugih kontakata u Pakistanu.
Ozbiljno razmišljam da ga samo preskočim, neka ga drugi istražuju. Zašto me već pet dana prati samo loša karma?
Onda sam jednostavno prestao razmišljati o negativnostima, i uključio se u trenutak. Razgovori sa suputnicima, smijeh s vozačem, zamjena mjesta s likom koji stoji na vratima dok je autobus u pokretu i izvikuje naziv posljednje stanice, dijeljenje ručka s lokalcima.
Propuštam ovakve trenutke kad previše razmišljam o stvarima koje su se već dogodile i koje ne mogu promijeniti, ili o stvarima koje se još nisu dogodile, a na koje ne mogu utjecati. Na kraju ionako sve bude u redu, kako god okrenem.
Taman prije nego drugu noć zaredom pokušavam uhvatiti nešto sna u autobusu, stižu tri Tanjine poruke. Umjesto jednog, našla mi je tri kontakta u Islamabadu. Jednog CSera koji me ne može ugostiti, ali mogu ostati kod njegovog prijatelja, jednog CSera koji me ne može ugostiti jer se ženi za dva dana, ali mogu nazočiti svadbi kao počasni gost ako dođem do Kašmira gdje će se vjenčanje održati i jednog prijatelja Tanjine najbolje prijateljice Ane, koji je, po njihovim pričama, potomak kraljevske pakistanske obitelji.
Stvari konačno dolaze na svoje…
Nakon tri dana na iransko-pakistanskoj granici i gotovo četrdeset sati drndanja po pakistanskim rupama, stigao sam u glavni grad – Islamabad. Kaiser, CSer s kojim je Tanja komunicirala večer prije, stiže u očevom automobilu i vodi me do jednog od najboljih restorana u gradu iznad kojeg živi njegov prijatelj Ali čiji ću biti cimer idućih par dana. Odmah po ulasku u stan bježim u kupaonicu na topli tuš (nakon gotovo tjedan dana apstinencije), za što me moji novi Paki prijatelji nagrađuju obilnim ručkom koji je dostavio konobar (odakle dolazi riječ konobar – jel to osoba koja radi u konobi ili?) ravno iz restorana/konobe u našu sobu. I to sve na račun vlasnika – Alijevog brata Muhammada. Siguran sam da mu se brat tako ne zove, ali je fora. Ono, kao – Ali i Muhammad. Muhammad i Ali.
Islamabad je, iako ga nisam baš istražio, potpuna suprotnost ostatku zemlje koju sam imao priliku vidjeti vozeći se ovdje – ceste su bez rupa, vozači poštuju prometnu signalizaciju, nema smeća posvuda, hoteli s pet zvjezdica, restorani brze hrane, veliki šoping centri – kao da sam u nekom modernom europskom gradu. Grad je jako mlad (nastao planski prije svega pedesetak godina) i tek je deseti po veličini u Pakistanu. Podijeljen je u osam zona koje su strogo odvojene – industrijsku, komercijalnu, ruralnu, zelenu, itd. Jedina stvar koja te podsjeća da si u Pakistanu su rutinske policijske kontrole na par punktova u gradu. I iako je u nazivu zemlje naglašeno da je to islamska republika, kao i Iran, stvari su nešto drugačije. Blaže, rekao bih – može se čuti strana glazba iz zvučnika prolazećih automobila, žene nisu obvezne hodati pokrivene glave, puno je slobodnije. Čak sam prvu večer bio na cugi s par ljudi, a jedno od tih ljudi je bila – žena. Za ne povjerovati.
Dani u Islamabadu su bili zanimljivi – sreo sam potomke kraljevske obitelji Khan i otišao na cugu s njima. Družio se s Kaiserom koji me je vodio na lokalne specijalitete i jedan vidikovac sjeverno od grada s kojeg pogled puca kao sa Sljemena. Osjećao sam se kao doma, samo što na sljemenskom vidikovcu nikad nisam bio s pripadnikom istog spola. Upoznao sam dvoje Novozelanđana koji usprkos godinama bicikliraju centralnom Azijom, oduševljeni prirodnim ljepotama i gostoljubivosti lokalnih ljudi. Dosta su vremena proveli na sjeveru zemlje i iskreno mi preporučili da odem u tom smjeru. I iako je 12 razloga zašto Pakistan i ja nismo najbolji prijatelji, opisanih u prošlom blogu, postupno blijedilo, htio sam što prije u Indiju. Uzevši u obzir da je sjever u studenom student, boravak u Pakistanu će biti sveden na svega tjedan dana. Slijedim ljeto, jel. I taj svoj neki osjećaj.
Vrhunac boravka u Islamabadu bio je zadnju večer kada sam upoznao Arieba. Rođen u Pakistanu, otišao na studij u Zagreb i zadržao se dobrih trinaest godina. Njegov broj mi je dao Boris Veličan, kojeg znate po njegovim ludim putovanjima pehaka od Rusije do Francuske ili od Hrvatske do Sahare, koje je opisao u svojoj zadnjoj knjizi – njih dvojica su se upoznali u Zagrebu, a Boris ga je posjetio u njegovom rodnom mjestu na svoja dva proputovanja od Hrvatske do Kine. Duga priča, uglavnom.
Arieb me odveo na cugu, pričao kako barem jednom godišnje otputuje u svoju drugu domovinu, posjetiti prijatelje i poznata mjesta. Vrijeme u Zagrebu je kratio i svirkom u irskom bendu – Shamrock Roversima. A sada ga u Pakistanu prepoznaju na ulici jer se prebacio iz keltskih voda u sufi i pakistansku folk glazbu. I to prilično uspješno, što sam mogao zaključiti po reakcijama ljudi koji su bili oko nas. Nakon cuge i zanimljivog razgovora, pozvao me sa sobom na domjenak u zgradi BBCa na koji je bio pozvan – jelo, piće i dobra zabava garantirani, kaže.
Ulazimo u njegov automobil u kojem je, osim nas, gitara. Odmah vidim kako ćemo odsvirati i koju našu. Tako je i bilo – u jednom trenutku su se u centru Islamabada orili stihovi Prljavaca, Azre i Psihomodo Popa. I ekipa je plesala, oduševljeno. Jedan od onih trenutaka za pamćenje. Samo da nije bilo alkohola (koji je inače u Pakistanu dostupan samo strancima), sjećanja bi bila još bolja. Piti s lokalcima koji su se tamo zatekli je također bilo neprocjenjivo iskustvo. Ljudi zbilja ne znaju pit. Uliju viski u čašu od 3 deci i piju kao da je sok. Nema elegancije, nema laganini uživanja u okusu…kao da se samo nabrazaka žele riješiti te tekućine i osjetiti posljedice. Podsjećaju me na mene, zapravo.
Islamabad sam napustio u osobnom automobilu one djevojke u čijem sam društvu sjedio na cugi prvog dana, tada mi je ponudila da mogu s njom i njenim prijateljima do Lahorea. Pristao sam…nije autostop, ali nije ni daleko od toga. Išlo je njih četvero, dva vozača i ja. Vozače su mrtvi hladni smjestili u jedan auto, a mi smo okupirali drugi. Ubrzo sam shvatio zašto – da mogu pit bez da im vozači incident prijave roditeljima. Prije nego su počeli piti pričao sam im o mom putovanju, i vidio im iskru u očima. Ali istodobno i razočaranje kad se sjete da im roditelji tako nešto nikad ne bi odobrili. Imaju već zacrtan put u životu – što će studirati, gdje će raditi, možda čak i s kim će provesti život. A to je povlaštena ekipa koja čak i ima pravo nešto i sama birati.
Podsjetilo me na priču koja je ista svugdje u svijetu – gdjegod da odete, postoje neki ljudi koji sebe zovu većinom. Najčešće jer su najglasniji, nenužno da ih ima više. Imaju neka svoja pravila kojih se pridržavaju, ali iz nekog čudnog razloga imaju potrebu taj svoj način nametati drugima. Svi koji nisu poslušni bivaju izopćeni iz zajednice ili prisiljeni živjeti život po tim nekim odrednicama. Sretni ili nesretni, nije bitno. Negdje je nedopušteno primiti curu za ruku. Ili odabrati partnera/icu za vjenčanje. Negdje se ne smije šaliti s religijom. Ili politikom. A negdje si neshvaćen ako putuješ.
Put do Lahorea je prošao u zabavno/pijanom tonu, a na odredištu sam se pozdravio s luksuzom automobila mojih prijatelja, te ušao u stari raspali taksi u vlasništvu Shoyeeda, CSera s kojim sam stupio u kontakt još u Iranu. Kad su to moji mladi bogati prijatelji vidjeli, brže bolje su mi poslali poruku da mogu ići s njima i spavati kod njihovog prijatelja, valjda u strahu da me ne proguta mrak družeći se s drugom vrstom ljudi. S par smajlića odbijam ponudu i idem s mojim novim prijateljem i njegovih par drugara ravno u kineski restoran. Valjda ih je moja mama nazvala i rekla da moram jesti juhu jer smo naručili dvije ogromne porcije i dokrajčili je prilično brzo, usput se razgovarajući kao da se već odavno znamo. Vidio sam da sam stigao u drugačije društvo po jednoj sitnici – dopustili su mi da platim dio računa, što u Islamabadu niti jednom nije bio slučaj. Lijepo je biti razmažen i živjeti na račun drugih ljudi, ali još je ljepše osjećati se ravnopravan te plaćati svoj dio, a ponekad i počastiti ekipu.
U mom novom domu upoznajem Shoyeedovu obitelj – majku i tri sestre. Dočekuju me s toplom šalicom čaja, taman prije odlaska u krevet. Društvo u sobi pored moje pravile su mi dvije koze, koje su bezbrižno blejale, ne znajući šta ih čeka za koji dan. Eid al-Adha. Muslimanski blagdan u kojem se sjećaju trenutka kad je Abraham, po Božjoj zapovijedi, pristao ubiti svog sina jedinca, Njemu u čast. On se onda predomislio, ali je je još uvijek bio gladan pa je tražio barem jednu ovcu umjesto čeljadeta. Pa tako i sad, par tisuća godina kasnije, muslimani širom svijeta žrtvuju životinje na taj dan. U samom Pakistanu ih pobiju oko deset milijuna. Jedina dobra stvar u čitavom tom krvoproliću je ta što jedna trećina ostaje obitelji, druga trećina ide rodbini i prijateljima, a treća trećina ide siromašnima. Ne znam kad se Bog konačno pristao odreći svog dijela.
Shoyeed me je sutradan uzeo za ruku i odveo u razgled grada, da barem nešto vidim od kulture i arhitekture prije nego pobjegnem u Indiju. I bilo je divno. Badshahi džamija je oduzela dah. Do prije dvadesetak godina je bila najveća džamija na svijetu, i neodoljivo podsjeća na Taj Mahal, kojeg su također izgradili Pakistanci, nekoliko godina ranije. Zujali smo po dvorištu džamije, najvećem na svijetu, i gledali mjesec koji je baš bio u pravom obliku za biti iznad predivne džamije. Lijep način za provesti zadnji dan u Pakistanu, jer sam ujutro bježao u Indiju.
Moj privatni taksist Shoyeed me je odbacio do granice koja je nekih pola sata vožnje od Lahorea, i na nju sam stigao ranom zorom, kako bih bio prvi koji će ju preći. Iako su još svježa sjećanja o prelaženju iransko-pakistanske granice, kad sam također stigao prvi, a prešao tri dana kasnije. Nasreću, ovog puta nije bilo problema s vizom te sam bezbrižno ušao u Indiju. Inače, Wagah prijelaz granice između Pakistana i Indije je poznat po veličanstvenoj smjeni straže kod zatvaranja, ali nisam imao vremena za takve stvari. Imate na jutjubu, ako nekog zanima.
A ja, ja sam bio u Indiji.
—
GALERIJA – PAKISTAN.
—
YT VIDEO – PAKISTAN: