Na putovanjima često dođete u neko novo mjesto po noći, i zapravo ne znate kako ono izgleda sve dok se ujutro ne probudite i ne bacite oči kroz prozor. Ponekad, ali samo ponekad, taj vas krozprozorni prizor ostavi bez teksta. Upravo se to nama dogodilo prvo jutro u Mancori.
Znali smo da nismo pogriješili odabirom ovog mjesta za par-tjedno volontiranje.
Iako smo stigli usred tjedna, Cristina, vlasnica hotela, prvi dan nas je odlučila poštedjeti posla – praktički nas je natjerala da prošetamo, vidimo plažu, proučimo hotel, osjetimo energiju mjesta, upoznamo ljude…da se udomaćimo. Što smo i učinili.
Za doručak smo si smućkali sok od voća koje nam je Linas, fora kuhar iz Litve, nabavio to jutro na tržnici, uzeli ono najpotrebnije i spustili se do plaže. I shvatili zašto se naš novi prijatelj kuhar (koji nam je posudio, a par dana kasnije i prodao svoj fotić – transakciju smo obavili s par klikova na internetu uz pomoć MasterCard kartice – sponzori, hvala!) samo dvaput okupao otkad boravi tu, nešto više od dva mjeseca. Iako je temperatura u Mancori tokom čitave godine ljetna, ona morska – nije. U ovom dijelu godine njegova je temperatura konstantno ispod 20 stupnjeva, što ne bi bio tako velik problem da nema još jednog faktora – velikih valova. Razmaženi mirnoćom i toplinom Jadrana, smočili smo stopala, zacvokotali zubima, i uputili se plažom prema sat i pol udaljenom gradu.
Gradu koji je, sa svojih 9000 stanovnika, zapravo – selo. Smješteno, kao i ostatak priobalnog Perua, usred pustinje. Taj je kontrast ono što prvo upada u oči – s jedne strane je beskrajno plavetnilo, a s druge – nepregledne nakupine smeđeg pijeska. I upravo je tu nastala Mancora, danas druga najposjećenija turistička destinacija u Peruu, odmah iza svjetski poznatog Cusca, posljednje stanice na putu do Machu Picchu-a.
Mancora ima par lica – okupljalište je mladih gringosa, koji dolaze tu radi sunca, plaže i surfanja. I par popratnih sadržaja koji idu uz to, a do kojih možete doći vrlo lako – uz samo par rečenica izmjenjenih s lokalnim dječacima koji vam nasmiješeni postavljaju dobro uvježbana pitanja – Pričaš španjolski? Odakle si? Surfaš?
Pušiš travu?
Drugo lice Mancore je ono otmjenije, vidljivo po ljudima koji su se smjestili van samog centra, na potezu koji vodi prema našem hotelu. Na nešto više od pet kilometara plaže prostire se bezbroj hotela, apartmana, kolibica – s jednom zajedničkom karakteristikom – cijenom. Povećom. Obitelji blijeđe puti, muškarci sa zlatnim lančićima i žene s velikim naočalama, boce šampanjca uz ležaljku na plaži.
I nas dvoje, taman između te dvije krajnosti, uzimajući pomalo od obje grupe – mladi gringosi, smješteni u predjelu za bogate. Taj se paradoks najbolje očitavao kada smo se počeli cjenkati s vozačem rikše – bilo mu je nerazumljivo da netko ide u Las Positas, taj luksuzni kvart, i da se cjenka za svaki soles. Ali kad smo mu objasnili da ne odsjedamo u skupom hotelu već da radimo, tj. volontiramo, spustio je cijenu s deset na osam. Narednih dana tu ćemo cijenu fiksirati na pet.
Idućeg dana zasukali smo rukave i prionuli poslu. To je bio dogovor prije dolaska ovdje – radit ćemo pet sati dnevno, pet dana u tjednu, u zamjenu za hranu i smještaj. Kako smo bili smješteni u kući za volontere, i kako smo zapravo bili prvi volonoteri koji su tamo pristigli, bilo je dosta posla oko same kuće – trebalo je obojiti sobe, oprati prozore, svakodnevno očistiti podove od nanosa pustinjskog pijeska, i hrpa ostalih malih okokućanskih poslova. Uz sve to, kad god nam je na pamet pala neka zamisao, zapisali smo je i tako skupljali ideje za budući izgled volonterske kuće.
Da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću ubrzo biti u Peruu, rekla bih mu da je lud – rekla je Mare, čisteći prozore. Ali da mi je netko prije mjesec dana rekao da ću ubrzo biti u Peruu, prati prozore i čistiti podove, odgovorila bih da bi onda JA bila ta koja je luda.
Super je stvar ta što smo oboje objeručke prihvaćali te naše ludosti. Doći na kraj svijeta usred dugoočekivanog hrvatskog ljeta, biti opljačkan u nekom parkiću, stopirati po najdužoj cesti na svijetu, otrovati se hranom, i naposlijetku čistiti po nekoj kući u zamjenu za hranu i smještaj – ne zvuči kao najidealniji odabir. Ali, jest. Tajna je u – našem odabiru. Naš. Odabir. S kojim smo slobodni raditi štogod želimo. Pa nam ni ribati podove nije teško, znajući da smo slobodni. Ostati ili otići, kako nam dođe.
Nakon par dana rada u kući za volontere, počeli smo pomagati oko hotela, koji se treba otvoriti za nepuna dva tjedna. KiChic je zapravo ne-običan hotel, koji obiluje hrpom unikatnih detalja, očitim trudom, idejama i ljubavi koji je uložen u njega. Zamišljen je kao spoj glamura (noćenje je parsto dolara!) i prirodne jednostavnosti – gotovo svi materijali u i oko hotela su drveni ili kameni.
I tu je naš rad postao puno zanimljiviji. Umjesto suhoparnog čišćenja, dobili smo zadatke da – budemo kreativni. Izrađivali smo male kućice-svjetiljke, bojali neke detalje na zidovima čudnim kombinacijama boja, klepali ogradu za vanjski tuš od drvenih grana, pomagali u kuhinji. Kuhinji, koja je jedna od najbitnijih mjesta u hotelu – vlasnica Cristina je vegetarijanka i pobornica sirove prehrane, i na tome je bazirana filozofija čitavog hotela. Zdravlje. Povezanost s prirodom. Sa samim sobom.
Vrijeme je brzo prolazilo. Uživali smo.
I razgovarali međusobno kako je odlična ideja ukomponirati rad u putovanje. Možda ne kada ideš na godišnji odmor od dva tjedna da odmoriš tijelo i um od cjelogodišnjeg rada, ali kad ti se život u principu svodi na konstantno putovanje – rad je nešto neophodno. Jer, putovanja znaju dosaditi. Zna te primiti osjećaj besmisla, kao i kad pretjeruješ u bilo čemu drugome. Pa je s vremena na vrijeme potrebno biti koristan. Konkretan. Vidjeti rezultate rada svojih ruku.
Rad je nešto divno. Uz dva uvjeta.
Prvi – da uživaš u onome što radiš. Da to voliš. Netko je pametan rekao da ako radiš ono što voliš, da nikada nećeš morati ići na posao. Ili tako nešto. I drugo – da si u tome radu slobodan. Ostati ili otići, ako te više ne veseli.
Tužno je što je danas rad, ili posao, generalno govoreći – postao nešto negativno. Nužno zlo. Iako je logično – u svijetu kredita, u svijetu televizije i šarenih oglasa na svakom uglu, u svijetu izokrenutih vrijednosti, u svijetu pretjerane i nepotrebne konzumacije svega i svačega – lako se pomiriti s time. Da je nužno raditi i zaraditi neki novac, kako bi si mogao priuštiti ono što će život činiti koliko toliko lijepim, ili barem podnošljivim. Uz, naravno, brigu za mišljenje drugih. Što će selo pričati. Uklopi se, ne iskači iz uvježbane kolotečine.
Nije poanta ubijati se od posla kojeg ne voliš i zaraditi što više novaca kako bi mogao uživati u životu, nego je poanta od novaca koje imaš (ili nemaš) stvoriti najbolji mogući život, i vrijeme trošiti na stvari koje voliš – rekao mi je nekad davno prijatelj u podnožju Himalaje. I bio je u pravu.
Ali o tome su već napisani bezbrojni tekstovi, članci, knjige, blogovi. I svi već sve znaju. Ili barem mogu znati, ukoliko žele.
Naši su radni dani uskoro poprimili određenu rutinu – nakon buđenja, uslijedio je doručak od svježeg voća, te parsatni rad u hotelu. Lokalni su nam majstori, koji su već mjesecima radili i gradili u i oko hotela, ubrzo postali kompanjoni. Iako im je ispočetka bio čudan prizor gledati gringose kako šljakaju poslove zajedno s njima, ubrzo smo zajedno slušali peruanske melose s prastarog kazetofona, zbijali šale na mom razbijenom španjolskom, nazivali jedan drugog “Maestro!” kad god bismo prošli jedno pored drugog, i tako dalje. Obiteljsko-bauštelska atmosfera.
Oko podneva smo u pravilu uzimali pauzu i kretali na polusatnu šetnju uz plažu, do prvog mjesta gdje se može popiti kava. I malo promijeniti okolinu, odmoriti, pisati, čitati, šutjeti. Istina, osoblju je trebalo puna dva tjedna da se uvježbaju u izradi kave za manje od pola sata, ali su uskoro krenule i razne povlastice u obliku jedne šalice viška, besplatne kave, kave preko reda, i slično.
Lijepo je viđati nove stvari, otkrivati nova mjesta, ali ima nešto i u ostajanju. U boljem upoznavanju ljudi koje svakodnevno srećeš – prodavača sladoleda na plaži, tete na tržnici, gospodina u lokalnoj pekarnici, ulične zabavljače, konobare koji ti spremaju jutarnju kavu. Ili Lukasa, mladog volontera iz Njemačke kojeg smo zatekli nakon povratka na poslijepodnevnu smjenu – dečko ima 19 godina, završio je srednju školu i odlučio godinu dana putovati dok ne odluči želi li upisati fakultet. Hrabro. I pametno.
Kada smo bili gotovi s poslijepodnevnom smjenom, upućivali smo se plažom prema Mancori. I uz svakodnevne divne prizore velike žute kugle koja tone u ocean, viđali sve i svašta – od preminulog morskog konjica kojeg su valovi izbacili na obalu, pa do morskog lava koji je izlaskom na plažu i konstantnim gledanjem u nebo – odlučio umrijeti.
Centar je bio uvijek živ, prepun uličnih prodavača pečenih pilića, kuhanog kukuruza, prepeličjih jaja, pečenih banana ili empanada – mog najdražeg lokalnog specijaliteta, koji neodoljivo podsjeća na kombinaciju bakinih uštipaka i bureka od sira. Redovno smo posjećivali i lokalni mercado, gdje smo kupovali i namirnice za večeru, koju smo svaku večer imali na nekom drugom mjestu – na plaži, pored crkve, nasred glavnog trga. Upoznali smo svaku klupicu u Mancori.
Vikendima smo zujali po okolnim mjestima – kupali smo se na nedalekim pustim plažama, pričali s lokalcima o smislu života, igrali se sa znatiželjnim klincima. Posjetili smo i obližnji termalni izvor, do kojeg smo morali satima hodati kroz pustinju i ustopirati tri rikše kako bi nas odbacile dio puta. A kad smo došli do izvora, smijeh. Cjelodnevni napor nas je doveo do rupe u zemlji ograđene drvetom, veličine nekih dvadesetak kvadrata, s par mladih Peruanaca u njoj. Pridružili smo im se, namazali lica ljekovitim blatom, i s njima se vratili do Mancore.
Nakon desetak dana rada u KiChicu, uslijedila je nagrada za vrijednost – Cristina nas je odlučila počastiti s preseljenjem iz volonterske kuće u sami hotel, i to u najluksuzniji apartman. Nije još bio do kraja završen, ali ionako je nama najbitnija bila terasa i pogled s nje.
Težak je ovaj život.
Dani su prolazili, obavljali smo završne radove oko hotela, radili u kuhinji, degustirali specijalitete koje ćemo posluživati narednih dana, pripremali sve za otvaranje. Preselili u novu sobu, također u sklopu hotela, ali bez divnog pogleda. Gosti su došli. I nakon par dana otišli. A s njima, i mi.
Zaključili smo da je tri tjedna mirovanja savršen period da nam cesta počne nedostajati. Stavili smo ruksake na leđa, izgrlili se sa svima, i stali na cestu koja vodi prema jugu. Dosta nam je mora, plaže i otmjenosti Mancore – idemo prema džungli! Do koje put vodi kroz Ande. Znali smo da ćemo svašta vidjeti i doživjeti na tom proputovanju.
Ali definitivno nismo očekivali da ćemo avanturu započeti vožnjom s najgorim vozačem ikada…