Trebalo nam je sat vremena da stignemo avionom iz Iquitosa do Pucallpe. Druga opcija je bila petodnevna plovidba brodom, za gotovo identičnu cijenu. A za to nismo imali volje, koliko god alternativni bili. Postalo mi je u redu ponekad se počastiti ulaskom u ured aviokompanije, provlačenjem MasterCard kartice i stizanjem na cilj na lagani(ji) način. Starim.
U Pucallpi se nismo zadržavali dugo, samo jednu noć. Plan je bio ići prema Cuscu, do kojeg put vodi, ponovno, kroz Ande. Kao i za vrijeme prvog prelaska Andi, odlučili smo se na kombinaciju autostopa i vožnje u kombijima/autobusima. Ali prvo je trebalo izići iz džungle. Stanica prva – Tingo Maria.
Nelijepi gradić kojeg ćemo pamtiti isključivo po obitelji koju smo sreli šetajući u blizini rijeke, i kojoj smo pomogli u pripremi večere. Sve je bilo vrlo jednostavno – Mare je primjetila par djevojčica koje su uz cestu čistile grašak, sjela je pored njih i prihvatila se posla. I ja za njom. Djevojke su nas, nakon početnog iznenađenja, normalno primile u svoje društvo.
Hoćete li me povesti sa sobom u svoju zemlju? – upitala nas je jedna mališanka.
Drage volje, ali moraš prvo završiti školu. – mudro je odgovorila Mare, suzdržavajući se od smijeha. Nije računala da će se javiti majka te djevojke: Odvedi mene, ja sam ju završila!
Smijeh, završavanje posla s graškom, igranje s dječicom i tek prohodalim štencem, i to je bilo to. Lud i nezaboravan dan u Tingo Mariji.
Iduću smo noć proveli u Huanucu, gradiću kojeg, pak, nećemo pamtiti ni po čemu. Prespavali smo, i ujutro krenuli dalje. Stopiranje baš i nije donosilo ploda pa smo sjeli na prvi autobus koji je išao u našem smjeru, prema jugu. Izračunali smo da taj dan nećemo uspjeti stići do Tarme, simpatičnog mjesta ako je vjerovati nekim lokalcima, ali nekako ćemo se već snaći.
Htjeli smo se i postepeno prilagoditi na nadmorsku visinu koja nas čeka u Cuscu, koji je ipak na visokih 3400 metara. Kako je Huanuco bio na 2000, a Tarma na 3000 mnv, prenoćiti u nekom gradiću na pola puta će biti neloš potez.
I tako smo nas dvoje stigli negdje nešto prije noći, ne znajući tom negdjemu ni ime. Odmah nam je, po samom izlasku iz autobusa, nešto bilo čudno – temperatura. Ljudi su bili zaogrnuti kaputima, naoružani kapama i šalovima, a nas smo dvoje pametnih (par dana ranije smo ostavili gotovo svu odjeću dugih rukava kod naših hrvatskih prijatelja, nemajući ideju da će nas put iznova navesti u planine) stigli u kratkim hlačama i natikačama.
Našli smo sobicu blizu autobusne stanice, zabundali se, i krenuli u istraživanje grada. Od recepcionerke smo htjeli saznati na kojoj nadmorskoj visini leži njen grad, ali dotična nije imala pojma. Kako na mercadu nije bilo za kupiti kokinog lišća, pretpostavili smo da smo samo stigli za vrijeme hladnog dana, opušteno večerali, cugnuli koju, i utonuli u san.
Točno u ponoć smo se simultano probudili, i stenjajući dali jedno drugom do znanja da nam glave pucaju. Kao nikada do tad. Glavobolja, vrtoglavica, mučnina, nesanica – sve se izmjenjivalo kao na pokretnoj traci. Pokušavali smo svašta – od spavanja u sjedećem položaju koji je glavi bio malčice ugodniji od ležećeg, pijenja ogromnih količina vode, pa do otvaranja prozora kako bi rijedak zrak ušao u našu malu prostoriju. Tješili smo jedno drugo da će ubrzo proći, pokušali na sve načine prihvatiti bol i nekako ju olakšati.
Ništa nije pomagalo.
I tako satima.
Naposlijetku smo uspjeli usnuti i probuditi se s prvim zrakama sunca. Glavobolja još uvijek nije popuštala. Oteturali smo na ulicu i uputili na mercado u potrazi za lijekom. Bilo kakvim. Na putu do tržnice sam na pročelju jedne zgrade saznao ime grada – Cerro de Pasco, pa potražio na internetu na kojoj smo to nadmorskoj visini. Morali smo biti iznad 2700 metara, na koliko smo bili u Cajamarci, u kojoj smo prvi put imali (blage) znakove visinke bolesti.
O, Bože – naglo smo se zaustavio nasred ulice, razjapljenih ustiju, ne skidajući pogled s mobitela.
Kajje bilo? – upitala je Mare.
Poslušaj ovo: Cerro de Pasco, gradić u Peruu, smješten u Andama, poznat po svojim rudnicima srebra, najviši je grad na svijetu s preko 50 tisuća stanovnika, na 4,380 metara nadmorske visine!
Bjež’mo odavde!
Brže smo bolje našli tetu koja prodaje kokino lišće, i stali ga žvakati. Uz doručak od svježeg voća, napravili smo i kokin čaj…malo je pomogao. Premalo. Teta nam je rekla da je sinoć bila “malo hladno”, i da se temperatura spustila nešto ispod ništice. Vratili smo se u sobicu, mrtvi, umorni, iscrpljeni, pospani – nekako pobacali stvari u ruksake, dobacili ženi na recepciji da joj je grad u kojem živi od rođenja malo previsoko, i odteturali do autobusne stanice i ušli u prvi autobus, što dalje odavde.
Čim smo se počeli spuštati, tijelo je pokazivalo znakove blagog poboljšanja. Na putu do Tarme smo promijenili dva lokalna autobusa i jedan automobil, jer je zadnja dionica ceste, kao nebrojeno puta kad se putuje kroz Ande, bila zatvorena. Kako ne bismo čekali na jednom mjestu uz našeg vozača, odlučili smo se prošetati po selu u kojem smo završili. Dobro će nam doći da još malo razbistrimo glave.
Hodali smo ulicom nekog polu-napuštenog sela, par metara jedno od drugog, kada sam slučajno bacio oko udesno i vidio Mare kako je dva koraka od otvorenog šahta, nasred ulice. Sigurno ga je primjetila. Ili nije.
Pazi!
Kao u usporenoj snimci – zakoračila je prema naprijed, okrenula glavu prema meni, i počela tonuti.
Sekundu kasnije, bila je pored mene, na sigurnom.
Nismo sigurni kako se sve to odigralo, ali mora da sam ju nekim čudom uhvatio u zraku i podigao na cestu, jer je iz pada u barem metar dubok šaht, izišla samo s velikom masnicom na nozi i par ogrebotina. Imala je sreće.
Krenuli smo u šetnju da nas otrijezni, i uspjeli smo u tome. Također, našao sam izliku da Mari spočitavam to spoticanje idućih dana, kad god bih opazio i najmanju rupu na cesti kojom smo prolazili. Izvukli smo i pouku iz svega toga – budi u trenutku, punom pažnjom usmjeren na ono što radiš, makar to bila najobičnija radnja, poput hodanja ulicom.
U Tarmi smo našli odličnu sobicu u centru grada. Došli smo do definicije odlične sobice na našim putovanjima – ako je jeftina, čista, ako dobijete ručnike, wc papir i sapun bez da idete žicati na recepciju. A još ako ima tople vode i pristup internetu, to je to. Luksuz nad luksuzima. Kada smo sutradan doživjeli od osoblja da nam je očistilo sobu i pospremilo krevete dok smo mi bili na jutarnjoj šetnji gradom, našem iznenađenju nije bilo kraja.
Iduća stanica je bio Ayacucho, do kojeg smo se vozili kroz divan krajolik, koji nas je podsjetio na naš prvi prelazak Anda. Razlika je bila u tome što je cesta ipak većim dijelom asfaltirana pa nije tolika panika kad se trebaju mimoići dva vozila. Ali opet, dobro je da promet nije pregust.
Ayacucho nas je neodoljivo podsjetio na Cajamarcu – u podnožju je brda (na koje smo se popeli i uživali u pogledu, i skoro se izgubili pri povratku u grad – na što mi je Mare prepričala (ne)zgodu iz svog djetinjstva kad je s dvije prijateljice noć provela na Medvednici, na sanjkama, a ujutro su ih, nakon cjelonoćne potrage, pronašli spasioci), na istoj su nadmorskoj visini (nakon šok-noći na 4380 metara više nismo imali problema s prilagodbom), prepun je crkava, kojih je čak 33 – svaka za jednu godinu Isusovog života.
Stopirajući preko Anda (orjentirali smo se na novije kamionete, koji su većinom u vlasništvu malo bogatijih lokalaca koji te na kraju ne traže novac za tu vožnju) zaustavili smo se u jednom malom seocetu gdje smo završili na ručku s kamiondžijama, koji su, kao i mi, čekali da prestanu radovi na cesti. Izbjegavali smo šahtove, slikali bakice, i kad nam je dosadilo dalje čekati, otišli pješice u smjeru u kojem trebamo ići. Dva sata kasnije cesta je puštena u promet, naš vozač nas je pokupio par kilometara dalje i odbacio do idućeg mjesta – Chincherosa.
Kao gotovo svaku večer – nalazimo sobicu, spuštamo joj cijenu, bacamo đir po gradu, sjedimo na klupici, nalazimo jeftine restorane u kojima ja naručujem neki lokalni specijalitet, a Mare rižu, vadi vrećice s placa i reže paradajz, krastavce i ostalo. Izbor je ograničavajuć kad ne jedeš meso.
I ja sam smanjio unos mesa u tijelo, većinom je na meniju riža, povrće i riba (ako je ima), koja je vrlo jeftina u Peruu. Ali ovu večer sam naručio nešto za što nisam znao što je, i dobio piletinu. Nisam ju jeo barem mjesec dana.
Tu noć nisam dobro spavao. Ružni snovi, prevrtanje po krevetu. Pa sam se ujutro zapitao – kada smo imali ayahuasca ceremoniju, konzumirali smo biljku i upijali njenu energiju, pomoću koje smo dolazili do raznih spoznaja. Dešava li se tako sa svime što unosimo u sebe? Zrak, voda, hrana? Jesam li zbog konzumacije pilića, koji je najvjerojatnije čitav život proveo u kavezu – sanjao ružno? Je li se njegova negativna životna energija pretvorila u moj ružan san? Je li to možda jedan od razloga ljudske nesreće? Pretvaramo li se u kavezu zatvorene piliće? Postajemo li ono što jedemo?
Imalo bi smisla. Baš bi. Životi većine izgledaju upravo tako – kao u kavezu. U kavezu živiš, i svakog prvog u mjesecu moraš platiti određeni iznos teško stečenog novca da u kavezu i ostaneš. Ako ne platiš, letiš van. Što bi u pilećom svijetu bilo jednako smaknuću. Radiš ono što kavezočuvar odredi, jedeš kad ti on dopusti, imaš određenu ulogu postojanja – da daješ jaja i meso. Iliti – da privrjeđuješ nekoj firmi, daješ glas za tu i tu stranku, gledaš TV i kupuješ novine.
Mi Pilići!
—
Stigli smo u Cusco.
Koji je dosad najprivlačniji grad kojeg smo posjetili u Peruu. Ulice su čiste, osvjetljene, ulični prodavači su tek u svakoj drugoj ulici, postoje semafori i vozači se pridržavaju prometnih znakova. Uz to, na svakom drugom koraku su turisti, na koje zbilja u zadnje vrijeme nismo naviknuli. Ovdje ipak nismo tako posebni.
Mare je bila u Cuscu prije par godina, ali nije posjetila Machu Picchu, što je velika rijetkost. Doći u Cusco i ne posjetiti Machu Picchu je kao…ne znam, doći u Zagreb i ne posjetiti velebne, senzacionalne, jeftine i gradu naprosto neophodne – fontane kod NSB-a. Tako nekako.
Uglavnom, sad smo ga odlučili posjetiti.
Dok smo istraživali koji je najjeftiniji način za doći do MP-a, istražili smo Cusco. Divili smo se dosad najljepšoj Plazi de Armas, promatrali grafite koji su oslikavali šarenu povijest grada koji je bio glavni grad Carstva Inka, pokušali vidjeti Saksaywaman, ruševine na rubu grada, ali kad su nas obavijestili o cijeni upada – odustali smo. Sve dok od jednog lokalnog prolaznika, koji je načuo naše želje, nismo saznali da do ruševina možemo doći okolnim putem. I eventualno upasti bez plaćanja.
Za učiniti to, prvo smo se morali popeti na vrh iznad grada. Tamo smo u društvu križeva i ogromnog bijelog Isusa promatrali panoramu grada, družili se s ljamama i alpacama, a naposlijetku razradili taktiku upada u kompleks ruševina bez da moramo iskrcati čitavo malo bogatstvo. Plan je bio naoko jednostavan – preskočit ćemo mali zidić na mjestu gdje javni toalet zaklanja pogled ekipe koja naplaćuje ulaz, i jednostavno ušetati unutra, praveći se da smo dio neke grupice turista.
Zamišljeno – napravljeno.
Prošetali smo po impresivnom zdanju, i pročekirali zidine napravljene od ogromnih komada kamenja, naslaganih jedni na druge. Bez ikakvih vezivnih materijala. I uživali u pogledu.
Sutradan smo saznali kako najjeftinije krenuti za Machu Picchu. Pretražili internet uzduž i poprijeko, pitali lokalce, poznate koji su već prošli tim putem, i odlučili se za opciju o kojoj nitko nije pisao. Definitivno najjeftinija (manje od 5$ po osobi), bez izdavanja ikakvih dozvola, rezervacija i sličnih komplikacija.
Ali, taj dan se nismo mogli maknuti iz Cusca – u tijeku je bio generalni štrajk!
U Cuscu je svaki, ali baš svaki dan, bio neki prosvjed. Ali ovo je bio najveći – sve su trgovine bile zatvorene, javni prijevoz nije prometovao, svi su bili na nogama.
Razlog prosvjeda – neslaganje s vladinom politikom zapošljavanja, nepoštivanje radničkih prava, niske plaće. Mislim, kako ne bi prosvjedovali kad je stopa nezaposlenosti vrtoglavih 5,8%? Kao što se recimo u mojoj dragoj domovini održavaju prosvjedi i referendumi zbog…čega ono?
Ujutro smo pronašli lokalni kombi i krenuli u osvajanje Machu Picchua. O svemu tome – ubrzo.