– I, kako je bilo na Tajlandu? – upitao me Luka čim je stigao. Ja sam već bio sjedio za stolom fora lokala u Martićevoj ulici i ispijao svježe cijeđeni sok od naranče. – Idem tamo za desetak dana pa sam te htio malo ispitati šta mi se isplati i ne isplati vidjeti – objasnio je ubrzo glavni razlog našeg nalaska.
Idućih dvadesetak minuta sam mu pričao o svojim iskustvima na Tajlandu otprije 6-7 godina. Tad sam proveo neka dva mjeseca u toj zemlji, prošao ju uzduž i poprijeko, i dao mu par (valjda) korisnih savjeta, pazeći da ima na umu da su to bila moja iskustva otprije dosta vremena, i da se najvjerojatnije puno toga promijenilo.
– A sad sam bio samo mjesec dana na Phuketu – privodio sam svoju tajlandsku priču kraju. – Praktički se nisam maknuo iz Kate, gdje sam pohađao školicu za barmena.
– Da, vidio sam na Instagramu kako bacaš boce i šejkere – odvratio je smijući se. – Kakav ti je sad plan, neko novo putovanje ili ostanak u Zagrebu?
– Najvjerojatnije ostajem u Zagrebu – odgovorio sam. – Više mi se baš ne putuje, htio bih malo pustiti korijene u svom gradu, a tražim i neki lokal koji bih uzeo u najam i otvorio svoj bar.
Ispričao sam mu priču o svom konceptu juice/koktel bara i same transformacije iz jednog u drugi. Pričao sam mu iz osobne i ekonomske perspektive, ali isto tako sam iz realne perspektive napomenuo da su šanse da nađem neki iole pristojan prostor u centru grada – jako male.
– Hej Perko – čuo sam ženski iza sebe. – Šta ti tu radiš?
Okrenuo sam se i za susjednim stolom primjetio poznato lice. Bila je to Andrea, poznanica iz osnovne škole, a danas jedna od najpoznatijih hrvatskih balerina. Sjedila je s frendicom i njenim slatkim djetetom.
– Evo, vratio sam se s Tajlanda – odgovorio sam joj na to i dalje najučestalije pitanje koje mi ljudi postavljaju kad me vide u mom gradu, iako sam u njemu proveo veliku većinu vremena zadnjih godina. – Razmišljam da otvorim lokal negdje u centru, baš tražim neki prostor…
– E, pa znaš… – započela je.
——
Četrdeset i osam sati kasnije sam pričao na mobitelu i dogovarao posljednje detalje.
– To je to – rekao sam D. kad sam poklopio slušalicu. – 1.4. preuzimamo Wine bar Basement.
Duga je priča što se sve odvilo od Andreine “E, pa znaš” rečenice do ovog trenutka. Ukratko – puno slučajnosti, nešto sreće, mala doza sudbine (u koju ne vjerujem), ali na kraju krajeva, nije bilo ni bitno. Bilo je samo bitno da se bacimo na posao. Imali smo nešto manje od dva mjeseca do preuzimanja lokala, a jako puno posla. Pogotovo zato jer trebamo stvoriti dva bara u jednom. Jer se želimo bazirati na lokalnim proizvodima koliko je moguće, jer želimo biti što više prirodno osvješteni, jer se želimo baviti ugostiteljstvom kako spada. Jer želimo biti inovativni.
Redali su se ideje, sastanci, radili nacrti, probdjele noći. Nakon mjesec dana imali smo ime, koje nam je možda zadalo najviše glavobolje.
Tražili smo ime koje će predstavljati jedan unikatan koncept juice/koktel bara. Trebali smo nešto što označava promjenu koja će se dešavati svaki dan između prve i druge smjene. Trebali smo nešto što će možda asocirati na mene i moja putovanja, ili pak na završetak tih mojih putovanja i ostanak u Zagrebu. Trebali smo nešto što će označavati našu ekološku osvještenost koju ćemo prakticirati koliko god je moguće. Trebalo je nešto što će biti na engleskom da i mnogobrojni turisti u prolazu razumiju.
Stotine ideja su prošle kroz glavu. Gotovo sve su bile za baciti, kako to inače biva u takvim situacijama.
Ali mi se jedna misao konstantno vrtila po glavi – povratak korijenima. Proputovao sam svijet zadnjih godina, i sad sam se vratio svojim korijenima, u Zagreb, kako bih pustio korijene i smirio se u svom rodnom gradu.
Roots. Roots juice & cocktail bar.
To je bilo to. Bilo je tu i poveznica i sa juice i sa koktel barom, u vidu povrća koje ćemo koristiti kao jedan od glavnih sastojaka. Roots ima veze s promjenom, iz korijena nastaje novi život. Roots ima veze sa samim prostorom bara koji je u suterenu/podrumu zgrade. A i zvuči dobro.
Idemo u Roots – pričat će ljudi, nadam se.
Hrpetina ljudi nam je nesebično pomagala (znate tko ste!), i gotovo svi su bili oduševljeni samom idejom i našom pozitivnom energijom. Kako imamo i malu kuhinju imat ćemo i dva menija za hranu – u prvoj smjeni će naglasak biti na zdravoj hrani (smoothie bowls, avokado i humus tostevi, voćne salate, ali i sir i vrhnje kao nešto tipično zagrebačko), a u drugoj na hrvatskim platama, tapasima, i slično.
Bilo je jako puno izazova, i to najviše oko sitnica. Trebalo je naći alternativu plastici – slamkama, čašama za to-go sokove, priboru za jelo. Trebalo je za obje smjene kreirati menije, izabrati odoru za osoblje, smisliti vrstu glazbe koja će biti u pozadini juice bara, i u pozadini koktel bara.
Nekako, u tome smo uspjeli. Ili barem mislimo da jesmo.
1.4. smo preuzeli ključeve lokala, i idućih petnaestak dana bili češće u lokalu nego van njega. Vrhunski majstori su se redali jedan za drugim, dolazili spremni dati i više od očekivanog. Preuredili smo prostor najbolje što smo mogli, na neki nama svojstven način, i spremili se otvoriti vrata našeg lokala, privući ljude da dođu, omogućiti im da se osjećaju ugodno, uveseliti ih i iznenaditi ponudom, i motivirati da se vrate još koji put.
I upravo sada, dok tipkam ove zadnje retke, spremam se otići na posao. Četvrti je radni dan. Nismo nigdje oglašavali niti radili neku halabuku oko otvorenja. Možda budemo uskoro, možda i ne.
Ne znam kad ću uspjeti ponovno sjesti za laptop i napisati neki sljedeći blog, ali ako vas zanima nastavak ove priče, adresa je Tomićeva 5 – dođite na sok, koktel, šačicu razgovora.
Ja odoh na posao. Uzbuđen i sretan, kao kad sam prije desetak godina prvi put dizao palac i odlazio prema istoku…