Točno 45 dana nakon polaska s Božićnog otoka, uplovili smo u Durban. Preplovio sam Indijski ocean! Koja sam faca. Da sam se imao kome hvaliti, možda i bih. Ovako sam samo sišao s barke, poljubio zemlju, natovario ruksak na leđa, oprostio se od svoje američko-belgijsko-kineske obitelji, i izgubio se u živahnim ulicama modernog južnoafričkog grada.
Šaljem roditeljima poruku da sam živ, zdrav, i na kopnu. Veseli su. Pogotovo jer ću sada konačno moći nastaviti dobri stari običaj svakodnevnog javljanja. Mama mi u šali (?) poručuje da se idućih 45 dana moram javljati dvaput dnevno kako bi nadoknadio propušteno.
Šaljem poruku i Daveu, lokalnom kaučsurferu, koji će me ugostiti idućih par dana u svom malom hotelu za – homoseksualce. O tome nešto kasnije.
Ulice Durbana me podsjećaju na dragu mi Indiju. Kasnije ću saznati da to nije samo slučajnost – Durban je grad s najvećom populacijom Indijaca izvan Indije. Na ulicama bijelaca ni za lijeka, plijenim poglede prolaznika, raspitujem se o smjeru kretanja, ljudi pomažu, ili barem pokušavaju. Završavam u autobusu, koji je poput ulica, cijepljen od bijelaca, ali ne i od preglasnih zvučnika iz kojih trešti neki domaći melos i probija mi bubnjiće.
Nakon nešto vozikanja i još malo hodanja, nalazim bircuz u kojem ću se ubrzo naći s Daveom. A u bircu sušta suprotnost ulici – nigdje niti jednog crnca. Tu se znači bijelci skrivaju! Naručujem veliku, hladnu, točenu pivu, i sretan sam. Tim više jer cijene više nisu australske. Možda se uspijem i napiti bez da bankrotiram.
Dave stiže u pratnji svoje kćerke, a meni nikako nije jasno kako se kćer uklapa u život jednog homoseksualca. Ubrzo ću dobiti odgovor – Dave je bio oženjen, ima sina i kćer, a tek je nakon hrpe godina priznao sebi i drugima da mu se ipak više sviđaju muškarci. Njegov partner, Llewellyn, također je bio oženjen i ima troje djece. Kako sam putujući upoznao mnoge ljude drugačijih sklonosti od mojih, nije me uopće sve to iznenadilo, ali sam bio znatiželjan.
Najviše me zanimalo kako su tu vijest primile njihove obitelji, supruge i djeca. Dave mi je rekao da su u početku svi bili šokirani, ali kako je vrijeme prolazilo svi su ih prihvatili i shvatili da njihova uzajamna ljubav, kao i bilo čija druga, u bilo kakvom obliku – nikome ne može naštetiti.
Tijekom idućih par dana koje ću provesti u Durbanu, upoznat ću im obitelji (niti jedno od petero djece nije traumatizirano neuobičajenom roditeljskom situacijom), hrpu gej prijatelja i uvjeriti se u jednu stvar koju sam odavno ustvrdio – homoseksualci su mi baš kul. Iako ne volim generalizirati, u ovom slučaju hoću.
Kako dolazim iz zemlje u kojoj je još uvijek izražena netrepeljivost prema ljudima koji su drugačiji od većine, postavio sam si par pitanja. Kako bi moji roditelji reagirali da im kažem da sam u vezi s drugim muškarcem? Kako bi na to reagirala moja tradicionalna obitelj? Kako bi tu činjenicu prihvatili moji prijatelji? Isto pitanje vrijedi da sam u vezi s osobom druge rase, vjere, nacionalnosti.
Ali najviše me od svega zanima – svi ti ljudi koji imaju predrasude prema ljudima drugačijih sklonosti, jesu li si ikada dali truda i upoznali neke od tih ljudi? Putujući, upoznao sam puno dobrih ljudi. Bilo je tu svakakvih – crnaca, homoseksualaca, biseksualaca, muslimana, židova, katolika, pravoslavaca, hindusa, budista…i iako su svi oni naoko bili jako različiti, imali su više sličnosti nego razlika. Dobrota se ne može kategorizirati.
Edukacijom se stvari mijenjaju – u razvijenim zemljama je puno lakše biti drugačiji. U nerazvijenima – jako teško. U Iranu, primjerice, gotovo nemoguće. Jedan od najvažnijih razloga putovanja – edukacija. Ona prava, praktična, ne samo teoretska.
Iskreno, volio bih da sam gej. Čisto da napravim čistku, i rješim se osoba koje me ne bi prihvatile takvog kakvog jesam. Ali eto, nisam. Preostaje mi jedino da počnem hodati s djevojkom iz Srbije, muslimanske vjeroispovjesti, i crne boje kože. Ako netko zna jednu takvu, javite mi mejlom.
Zauzet druženjem, cuganjem i roštiljanjem s kul ljudima, i uživajući u svojoj novoj sobi s tušom, toaletom, spremačicom i besplatnim doručkom, nisam vidio previše od Durbana. Po dobrom starom običaju, jel. Kako je jedan od gostiju u hotelu četvrto jutro mog boravka išao automobilom prema sjeveru, pridružio sam mu se. Imam spoj s ocem za koji mjesec u Keniji, a Kenija je sjeverno.
Darren me odbacuje do Richards Baya, i eto me nazad na cesti. Prvi put od Australije. Nedostajala mi je. Putem sam spazio par autostopera, ali su bili drugačiji od stopera koje sam viđao po Europi ili Australiji. Prva razlika je u načinu stopiranja – ne dižu palac nego stopiraju s visoko podignutom rukom, kažiprstom pokazujući u kojem smjeru idu. Malo mi to nepotrebno, kao da ekipa koja prolazi autoputem ne kuži u kojem će smjeru. Druga razlika je što je kod njih običaj da putnik plati dio troškova, obično onoliko koliko bi koštala vožnja javnim prijevozom.
Ja sam odlučio dignuti palac, pa kud puklo. Automobili prolaze, bijeli vozači okreću glavu, crni znatiželjno gledaju, poneki i pozdravljaju. Prošlo mi je kroz glavu nečije upozorenje kako je stopiranje u Južnoj Africi opasno, ali sam se sjetio kako su me tako upozoravali u gotovo svakoj zemlji kroz koju sam prošao.
Trebalo je dvadesetak minuta da stane prvi auto, tj. kombi, koji mi želi naplatiti puno novaca – odbijam. Ubrzo nakon njega, staje mladi lik, dreadovi, osmijeh na licu. Upadam unutra i u roku odmah postajemo najbolji prijatelji. Barem idućih stotinjak kilometara.
Sviđa mu se što ja putujem, i on bi, samo da nema desetero braće i sestara koje mora uzdržavati. Mama i tata, hvala! Uči me kako se ekipa u Africi pozdravlja dlanovima, i pita me kako se mi u Hrvatskoj pozdravljamo. U pomanjkanju ideja i vremena, pokazujem mu kako se Princ s Bel Aira pozdravljao sa svojim kompićima. Jadni Južnoafrikanac sad misli da se tako svi Hrvati pozdravljaju. Nadam se da neće u skoroj budućnosti nabasati na jednog, došlo bi do nesporazuma.
Kada izlazim iz automobila, pomaže mi napraviti znak koji će dati vozačima do znanja da idem u Svazilend, ništa ne naplaćuje (kaže da imam novaca za platiti, platio bih taxi), i prije nego je upalio auto i krenuo dalje, staje novi automobil.
Vozač me odmah pita koliko mi je naplatio prijašnji vozač, na što mu odgovaram – ništa. Ovaj očito hoće. Kaže da će mi dati popust i da će me odbaciti do granice, koja je par kilometara van njegove rute. Kako imam još podosta kilometara do odredišta, a i ne cjenka mi se, prihvaćam cijenu i buksam se na stražnjem sjedalu. Kako se sad osjećam kao u taksiju, mogu se odmoriti i ne moram razgovarati s vozačem i suvozačicom, što inače uvijek radim kad se mogu sporazumijeti s njima. Ovako samo šutke gledam krajolik kroz koji prolazimo. Sve je puno zelenila. Nikako se ne uklapa u tipičan izgled Afrike koji ljudi očekuju, koju su vidjeli u nebrojenim dukomentarcima. Ceste su bez rupa, ali razlog tome je najvjerojatnije činjenica da je JAR jedna od najrazvijenijih zemalja Afrike. Nedavno završeni apartheid se još uvijek osjeti, ali su ceste bez rupa. Prioriteti, jel.
U Svazilend ulazim pehaka, viza nije potrebna. Mladić nakon granice me pozdravlja s hej Isuse. Možda bih se zbilja trebao obrijati. Prošlo je već tri mjeseca. Rekord.
Nakon još dvije vožnje, stižem u selo Ngomane. Vani je mrkli mrak, struje nema, a ja imam zadatak – pronaći Danni, američku volonterku. Sretnik koji jesam, prva osoba na koju sam nabasao sišavši iz kamiona – bila je ona.
Vodi me u svoju kućicu, usput govoreći da imam sreće jer, za razliku od hrpe kolega iz Mirovnih snaga, ima pitku vodu i funkcionalni tuš. Spremno prihvaćam novi dom, navikao na ekstreme – jedan dan si na ljuljajućem brodu, drugi u gej hotelu s najudobnijim krevetom i vlastitom kupaonicom, a treći dan spavaš na podu usred siromašnog sela u Svazilendu.
Danni je tu već par mjeseci, a do kraja roka ju dijeli još godinu i pol. Jedina je blijedolika u čitavom selu, što će reći da sam dolaskom poduplao broj bijelaca! Njezina zadaća u ovom selu je educirati ljude, osobito mladež, da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, naučiti ih samostalnosti, proširiti horizonte, potaknuti na inicijativu, ohrabriti ih da slijede svoje snove. Posao je težak, jer zahtjeva mijenjanje duboko ukorjenjenih stavova, običaja i razmišljanja. Ali, nitko nije rekao da je lako.
Također, kao jedina bjelkinja u selu, uvijek je u centru pažnje. Osim kada ju posjete ljudi poput mene pa se sva pažnja preusmjeri na novu osobu. Oko deset puta tjedno ima ponude za brak, obećavaju joj krave na poklon (to je glavna valuta u Svazilendu – prilikom sklapanja braka mladoženjin otac mora dati određeni broj krava kako bi kupio sinu ženu) i slično.
Još niti jednu ponudu nije prihvatila, a rekla mi je i jedan od razloga. Noć prije svadbe mladić pozove buduću suprugu u svoj dom, i kad ona zaspe, on se išulja iz kuće, a na njegovo mjesto dođu žene iz njegove obitelji. One pak svuku jadnu curu, navuku joj tradicionalnu odjeću, daju joj koplje, obojaju lice. Nakon toga ju odvedu na mjesto gdje se poji stoka, gdje ju maltretiraju kako bi ju prisilili na plač. Jer, jednom kad je u braku, suza više ne smije biti. Izlazim iz dugovanja, ulazim u dug. To buduća supruga mora ponavljati, simbolizirajući odlazak iz svoje obitelji i ulazak u novu. Na taj predivan način žene zajedno dočekaju zoru, i idući dan svadba može započeti. Divno, zar ne?
Još jedna od zanimljivosti u Svazilendu vezana za brak je godišnja smotra toples djevica-plesačica, koje plešu svake godine pred kraljem, koji na kraju parade uzme jednu za novu suprugu. Kralj, koji je poznat kao posljednji apsolutni monarh u Africi, trenutno ima 14 supruga, koje zna častiti lijepim poklonima, skupim izletima u inozemstvo i slično. Malčice rastrošno za zemlju kojoj dvije trećice stanovništva živi u bijedi i siromaštvu. Ali to ne sprječava djevojčice, djevojke i žene da se svake godine okupe u impozantnom broju (2012. ih je bilo 80.000) i uzvikuju parole poput Ja sam djevica, dođi i provjeri moju čistoću! i Mi ne želimo političke stranke u Svazilendu! Brejnvošing na najjače.
HIV/AIDS je također ogroman problem – Svazilend je svjetski rekorder u postotku stanovništa zaraženih virusom HIV-a, a taj postotak iznosi zaprepašćujućih 40%. To ga čini glavnim uzročnikom smrti, dok broj dva i broj tri čine ugrizi zmija i udar groma. U selu gdje Danni volontira postotak zaraženih osoba je oko 75%, a svaka druga trudnica u državi je također zaražena. Prostitucija je također jedan od većih problema.
Danni je hrabra cura, očito. Predaje u školi, druži se s djecom, organizira nogometne utakmice za djevojke, uči ih engleski, itd. Hvale vrijedan posao.
I ja sam se jedan dan podružio s klincima – zagrijavao sam ih prije tekme, vježbali smo engleski, divili su se mojoj nekovrčavoj kosi i svijetlim dlakama što mi rastu na rukama, koje nitko od njih nikad nije vidio. Fora klinci.
Danni je imala neke dogovore u glavnom gradu pa sam nakon samo dva dana opet na cesti. Vozim se s kamiondžijom do granice s Mozambikom, granicu opet prelazim pehaka, vizu plaćam 82$, tri puta objašnjavam matematiku carinicima kako bi mi vratili točan ostatak, i ulazim u Mozambik.
Brz sam – u samo pet dana sam promijenio tri države. Kako u Mozambiku gotovo nitko ne priča engleski, već portugalski, sumnjam da ću se i tu dugo zadržati.