Sara nas je napustila i odletjela za Berlin, a Chloe i ja smo nastavili dalje prema sjeveru. Kako smo do idućeg odredišta u kojem imamo CS domaćina (Hua Hin) trebali prevaliti gotovo 600 kilometara autostopom, računali smo da će nas put navesti u neko malo nepoznato mjesto na pola puta, osim ako budemo imali jako puno sreće i završimo u hladnom krevetu (nitko ne želi topli krevet na +45) još večeras. Pogotovo zato jer smo krenuli stopirati točno u podne. Nemojte to pokušavati, pogotovo ne na užarenom Tajlandu.
Javnim smo prijevozom iz Krabija došli do prve benzinske postaje, kupili autokartu Tajlanda, litru vode i plavi marker, iz smeća uzeli komad kartona i na njemu napisali ime grada na putu prema Hua Hinu, čisto da ekipa zna u kojem smjeru namjeravamo ići. Izrekli smo autostopersku molitvu i digli palčeve.
Prva vožnja, šezdesetak kilometara. Ponudili nam prijevoz do Phuketa, ali smo odbili. Druga vožnja, stotinjak kilometara. Plus dvadeset kojih nas vozač odbacuje kako bi nam bilo lakše nastaviti put. Treća vožnja, nismo ih ni pitali koliko daleko idu, samo smo uskočili u prenatrpani stražnji dio kamioneta. Vjetar nas je propuhao, pokušali smo se razmještati i namještati kako bi nam bilo ugodnije, ali nije uspijevalo. Nasreću, ekipa se ubrzo zaustavila na jednom odmorištu pa smo malo preuredili stvari odostraga i smjestili se leđima naslonjeni na dio koji je spojen na putničku kabinu ili kako god biste to nazvali.
I onda nas je vozač obradovao činjenicom da ide skroz do Bangkoka, što je značilo da ćemo večeras proći kroz Hua Hin i imati krov nad glavom. Samo da još izdržimo par sati vjetrovite vožnje. Jesmo. Nakon 9 sati i tri različite vožnje, eto nas u Hua Hinu. O kojem, kao i o prethodna četiri odredišta na Tajlandu, ne znamo ništa. Ali znamo Jonov broj mobitela, koji će doći po nas u centar grada i odvesti doma. Nazvali smo ga, došao je po nas, odveo u supermarket, nakrcao kolica do vrha, inzistirao na plaćanju računa, i posjeo nas u tuk-tuk i odveo do velike vile s bazenom u okolici grada.
Jon je srednjovječni Norvežanin koji je odlučio provesti dva mjeseca na Tajlandu, i u tu svrhu unajmio je vilu s bazenom. Po njegovim mjerilima, gotovo besplatno. Malo mu je bilo dosadno samome pa je odlučio ugošćivati i CSere koji se zateknu u prolazu, kao Chloe i mene. Vila je ogromna, na dva kata, i ima četiri spavaće sobe, svaka sa privatnom kupaonicom i, što je najvažnije, klimom. Iako nemamo tu šta raditi, ostajemo par dana. Uživati u hladnoj sobi, čistoj posteljini, osvježavajućem bazenu i punom hladnjaku. I jedno u drugome. Khm.
Nismo bili jedini CSeri u kući – kad smo došli tamo je bila jedna Ruskinja, a par dana kasnije su stigli i Španjolci, njih dvoje. S torbama na kotačiće. To me uvijek nasmije, ne mogu si pomoći. Od Hua Hina, koji je inače poznat po ljetnikovcu kraljevske obitelji, nismo vidjeli gotovo ništa. Jon nas je jednu večer proveo po gradskom marketu gdje je bilo puno štandova s tajlandskom hranom, suvenirima i ostalim turističkim zanimacijama. Mi smo kupili jednu razglednicu. I vidjeli smo mnogo tajlandskih djevojaka koje stoje ispred raznih barova i klubova, gledajući nas velikim očima dok prolazimo.
Jon nam je objasnio o čemu se tu radi – srednjovječni dobrostojeći Europljani dolaze na Tajland tražeći ljubav, a mlade lošestojeće Tajlanđanke ih dočekuju, pune ljubavi, pažnje i lijepih osmjeha. Postoje par načina na koji se te dvije vrste uparuju, a jedna od njih je upravo ova – cure čilaju ispred barova, muškarci ulaze unutra, počaste ih pićem, zašprehaju, malo se upoznaju i obje strane odluče jesu li kompatibilne za provesti večer/tjedan/mjesec/život zajedno. I funkcionira – jedna strana dobiva ono što u Europi ne može – lijepu, mladu i pažljivu družicu, a druga strana dobiva ono što na Tajlandu ne može – lagodniji život i obećanje sigurne budućnosti. Jonov brat je svoju družicu upoznao na identičan način, i oboje su sretni. Barem tako Jon kaže. Provjeravali nismo, kao ni osuđivali. Ali da zna biti smiješno, pogotovo kad ne možete spaziti srednjovječnog bijelca bez mlade Tajlanđanke pod rukom, zna.
Prošlo je više od deset dana otkako sam vegetarijanac. Osjećam se dobro, meso mi uopće ne nedostaje, a usput sam pogledao i par dokumentaraca o tom načinu prehrane, čisto iz zdravstvene perspektive. Iako ne volim ekstreme i biti ičim ograničen, ima smisla. Pogotovo s novonaučenim činjenicama. Pa čak i koliko za vaše zdravlje mogu biti štetni mliječni proizvodi…čudo jedno.
Sjetilo me sve to na moj početak života, onog kakvog danas prakticiram. Dogodilo se to na prvim godinama fakulteta, kada sam se jednog dana probudio i rekao sebi da ću srušiti sve svoje stavove, zaboraviti sve što su me uči doma, u školi, u crkvi, preko medija i krenuti iznova. Propitkujući sve, ništa na uzimajući zdravo za gotovo, spremo mjenjajući svoje stavove koji su bili tako čvrsto usidreni u meni svih godina i godina. Nemati predrasude. Nemati vlastito mišljenje. Učiti. Slušati. I bilo je okootvarajuće. Shvatio sam koliko sam bio u krivu u nebrojeno mnogo stvari. Kako me je okolina oblikovala u osobu koja sam postao. Hrvatska je najbolja zemlja na svijetu. Sve vjere osim naše su pogrešne. Jedi meso, bez njega se ne može. Vjeruj što pišu u novinama i govore preko malog ekrana. Slušaj učitelje i profesore i ne sumnjaj u činjenice koje pročitaš u školskim knjigama.
Bul-šit. Zapanjujuće je koliko ljudi zna, bez da imaju pojma. Čuli su negdje, ne znaju nikog tko radi drugačije, to tako mora biti. Vegetarijanstvo je samo jedan u nizu primjera. Odrastao sam na mesu, svakodnevno. Osim petkom, kad se jede riba. I dva, tri dana godišnje, kad moraš čekati ponoć da se preždereš svega onog što je po danu bilo zabranjeno. Kad je Chloe 2009. bila na nedjeljnom ručku kod mojih roditelja, i kad sam im rekao da je ona vegetarijanka, tata mi je s osmjehom na licu rekao – ona može jesti travu iz dvorišta, to je jedino što imamo za vegetarijance. Smiješan je moj otac.
Ali zbilja, koliko stvari znamo, a da zapravo nemamo pojma? Koliko razgovora vodimo s ciljem da dokažemo da je naš argument bolji? Koliko se puta posvađamo s ljudima jer se ne možemo složiti da se ne slažemo? Koliko puta gledamo razlike među ljudima umjesto sličnosti? Previše.
I eto vam razloga zašto ja putujem. Jer sam odlučio da ništa ne znam. Jer sam odlučio da želim ispočetka. Čuti sve strane, ne samo jednu. Da želim slušati, a ne govoriti. Upoznati mjesta, ljude, običaje o kojima sam znao samo ono što su mi drugi rekli. I znate šta? Lagali su. Da bi sakrili svoje neznanje, da bi zaštitili vlastito dupe, da bi vas oblikovali na način koji njima odgovara. Tkogod da oni bili, uspijevaju.
Kad sam odlazio iz Hrvatske, upozoravali su me da se pazim u Srbiji. U Srbiji su me plašili Bugarskom. A tamo – Turskom. Turci su me pak plašili Kurdima, a Kurdi Irancima. Iranci Pakistancima. I tako u nedogled. I znate gdje sam imao problema? Apsolutno nigdje. Zapravo, u zadnje četiri godine mi se jedina neugodnost dogodila na zagrebačkom Glavnom kolodvoru kad su me napali navijači jednog nogometnog kluba jer su mislili da sam navijač drugog. A u međuvremenu sam proputovao tridesetak zemalja, stopirao, spavao pored ceste, u domovima neznanih ljudi, prošao kroz opasne zemlje, razbolijevao se u najprljavijim dijelovima svijeta, jeo iz restorana koji ne bi mogli proći najosnovije higijenske kontrole na zapadu.
I evo me, živ sam. Sretan. Tužan, nekada. Usamljen, tu i tamo. Ali, SLOBODAN. Da radim ono što želim, da slijedim svoje snove, kako god nekome bili beznačajni ili besmisleni. Koliko god neki mislili da uzalud trošim svoj život, što ne radim normalan posao, što nemam stan koji otplaćujem idućih trideset godina, što me baš briga odakle je netko, kako izgleda i u kojeg boga vjeruje. Putovanja su me tome naučila. Zalud mi svi kilometri, zemlje, građevine, prirodne ljepote, sve – ako nisam naučio tu lekciju.
I nije uopće stvar u putovanjima. Postoji mali milijun načina da (od)rastete, mali milijun načina da budete sretniji, da budete ono što ste oduvijek sanjali da želite biti. Putovanja su moj način. Nipošto bolji, nipošto lošiji od bilo čijeg drugog. Eto.
Malo sam se zanio.
Hua Hin, dan zadnji. Opraštamo se od Jona i zajedno sa Španjolcima krećemo prema Bangkoku. Kako oni nisu nikad prije stopirali, objašnjavamo im proceduru i puštamo da stanu pedesetak metara ispred nas, kako bi bili prvi pokupljeni. To se i dešava, samo pet minuta nakon što smo im poželjeli sretan put. Ali kako ulaze u kamionet, Chloe i ja se pogledavamo, otrčavamo do njih i na signal vozača uskačemo odozada. Skroz do Bangkoka.
A u Bangkoku tražimo Jordana, CSera koji nas je odlučio ugostiti na barem koji dan, iako se ubrzo seli u Chiang Mai. Kaže da ne ugošćuje ovih dana, ali ga je naš mejl očarao. U Jordanovom stanu – kaos. Pet ljudi u jednoj prostoriji, pivske boce posvuda, ne zna se tko gdje spava, čije su stvari na podu ili po stolicama – ekipa kaže da nije spavala već dvije noći, a mi im vjerujemo. Prilagođavanje, nakon pet dana luksuza, par dana studentskog života. Možemo mi to.
Bangkok je u travnju pakleno vruć pa smo većinu vremena zatočeni u stanu, ali i u stanu svakakvih zanimacija ima. Svaku večer smo zajedno kuhali, već dobro nam znane tajlandske specijalitete. Zeleni curry je bio vrhunac, svi smo bili nekako veseli i oduševljeni nakon što smo ga pojeli. Mislim da je za to zaslužan jedan specijalni sastojak, uobičajen u Jordanovom stanu – maslac čudnovato zelene boje. Kažu da ga se ne može kupiti u trgovinama.
I rođendan sam proslavio u Jordanovom stanu. Dan ko svaki drugi. Za poklon sam od Chloe dobio ukulele, od roditelja i rodbine čestitku preko Skypea, i to je bilo to. Precijenjeni su ti rođendani. Puno manje držim do njih otkad sam pročitao knjigu Tihi zov Australije, knjigu koja me puno toga naučila. Uglavnom, radi se o primitivnom plemenu Aboridžina koji žive usred australijske pustinje, i koji ne vide smisla u slavljenju rođendana – slave samo dane kad osjete da su postali bolja osoba. E, to već ima smisla. Pročitajte/posudite tu knjigu, vrijedi.
U Bangkoku smo se sreli s Lisom i Trevorom, Chloinim prijateljima iz Berlina. Naposlijetku smo ih ugostili u Jordanovom stanu, kad je on preselio u Chiang Mai, a nas ostavio u svojoj sobi. Fora su ti kaučsurferi. Jordanov cimer je također CSer, a to smo saznali na zanimljiv način – Chloe i ja smo bili u sobi, kad je u nju ušao momak, pozdravio nas i predstavio – zove se Chris. Ovo je Chloe, ja sam Thomas (odustao sam od predstavljanja punim imenom davnih dana).
– Chloe i Thomas? Jeste vi možda bili nedavno u Kuala Lumpuru i putovali Tajlandom sa Sarom?
Chloe i ja se pogledavamo u nevjerici, da bi za koji trenutak saznali da se Chris upravo vratio iz Kuala Lumpura gdje je surfao kod naše prijateljice Vine, upoznao Saru, Henryja, Patricka, i ostatak naše KL obitelji, koji su očito rekli par riječi o nama, tako da nas je on prepoznao po našim imenima kad smo se predstavili. Smiješno mali je ovaj svijet.
Razgledavanje Bangkoka smo ostavili za blisku budućnost, kad se budemo vraćali prema Maleziji iz koje letimo za Australiju. Ali smo kupili par razglednica za poslati doma da vide naši što (ni)smo mi to vidjeli u bijelom svijetu. Ionako je na razglednicama sve puno ljepše nego uživo.
