– Što je meni ovo trebalo? – bila mi je prva misao kad sam se probudio.
Iznad nas se čuo odzvanjajući zvuk nekih loptica, boca, kamenja – nisam ni sam imao pojma. S krova je treštala glasna muzika, ekipa je vrištala i skandirala: EBS! EBS!
Bacio sam oko na sat. 21:34.
Na Phuket smo sletjeli nekih dvanaest sati ranije, nakon ne tako napornih dvanaest sati leta. Bez većih problema smo taksijem pronašli ESB sjedište u sat vremena udaljenoj Kati, prijavili se na recepciju gdje nas je dočekao menadžer, simpatični Julian, i odveo u našu sobicu koja će nam biti dom idućih mjesec dana. Veliki krevet, privatna kupaonica, frižiderčić i balkon. Sve što trebamo.
Obilazimo krov na kojem se smjestio jedan bazen i jedan jacuzzi, ali i koktel bar. U prizemlju je mali bar/restoran, gdje sjedamo popiti prvo piće na Tajlandu. Oko nas dvadesetak Francuza, prosjek godina možda dvadeset i jedna. Možda. Ako dobro shvaćamo, danas im je zadnji dan školice u koju ja krećem za koji dan. Danas im je završni ispit. Neki su u panici jer još nisu došli na red, neki su u susjednoj prostoriji gdje polažu štogod su polagali, neki su sretni jer su položili, a neki baš i nisu – pretpostavili smo da oni odlaze odavde bez diplome u rukama.
Osjećam se staro. Pada mi na pamet rečenica koju sam čuo koji tjedan ranije od jednog barmena u Zagrebu nakon što je obznanio ekipi da ide u London na poziv jednog poznatog koktel bara:
“Ako sad ne odem, kad imam dvadeset i četiri, kad ću? Neću valjda ići u London s trideset!”
Osjećam se staro. Sjedim u baru u Phuketu, imam trideset i tri godine, za koji dan mi počinje školica za barmena. Školica. Samo ime govori da najvjerojatnije nije za nekog od 33. Oko mene klinci od dvadeset godina, koju upravo završavaju tu istu školicu. Ekipa u Zagrebu koja se bavi tim poslom su svi odreda mlađi od mene, s već zavidnim iskustvom.
Osjećam se staro. Osjećam da ne pripadam.
Vruće je. Stigli smo s +3 na +30. Bacamo đir po susjedstvu – hodamo uskim pločnicima promatrajući mjenjačnice, iznajmljivače skutera, salone za masažu, suvenirnice i restorane s identičnom ponudom. Lokalaca je manje od turista. A turista je barem 75% iz jedne jedine zemlje – Rusije. Što se da zaključiti nakon dvije minute provedene na ulici – sve je na ruskom. Natpisi su na ćirilici. Prodavači nas pozdravljaju na ruskom. Drugi Rusi nam se obraćaju na ruskom misleći da smo im sunarodnjaci.
– Prokleti turizam! – na prvu mi prolazi glavom.
– Ali i sam si turist. – uzvraća druga misao.
– Da, ali velika je razlika između njih i mene – ne da se treća.
– Isto sranje, drugo pakovanje – zaključuje četvrta.
Priča o turizmu je svugdje slična, s vjerojatno nekoliko iznimaka.
Bilo jednom jedno lijepo mjesto u kojem su živjeli ljudi koji su se bavili nekim svojim poslovima i koji su davali to nešto tom lijepom mjestu. To lijepo mjesto su otkrili neki drugi ljudi, i počeli ga posjećivati. Pričali su svojim prijateljima i poznanicima o nekom divnom mjestu i fora ljudima koji žive u njemu pa su i ti prijatelji počeli dolaziti. S vremenom su se ljudi u tom lijepom mjestu prestali baviti svakojakim poslovima, već se orijentirali na jedno – turizam. Pružanje usluga posjetiteljima. Nakon nekog vremena posjetitelji su počeli kupovati domove tih lokalaca, ili graditi vlastite, jer su bili uvjereni da će oni bolje pružati usluge posjetiteljima nego lokalci. Lokalci su prodavali i iseljavali jer im se odjednom nudilo malo bogatstvo za nešto što nisu ni znali da ima vrijednost. I malo po malo lokalaca je bilo sve manje, posjetitelja sve više. Lijepo mjesto je ostalo bez mnoštva ljudi koji su mu davali to nešto – ostalo je samo lijepo mjesto, koje je nerijetko zbog velike izgrađenosti više nije bilo tako lijepo. U njemu su ostali posjetitelji koji pružaju usluge drugim posjetiteljima.
Naposlijetku su ljudi prestali posjećivati to mjesto jer je jednostavno nedostajalo ono nešto…
Proklinjem turizam, a sam sam turist. Htio bih iskusiti ono nešto, a nisam svjestan da zbog mene i meni sličnima tog nečeg više nema. Htio bih iskusiti neko mjesto u izvornom izdanju, ali jedini način da se neko mjesto vrati u svoje izvorno izdanje je – da mene nema u njemu.
S druge strane, turizam je zaslužan za hrpu fenomenalnih stvari – od dobrobiti za lokalno stanovništvo (u vidu radnih mjesta), očuvanja prirode (mnoga mjesta su zapravo bila nesnosno prljava i zanemarena od lokalnog stanovništva sve dok turizam nije stigao u njih) pa sve do dobrobiti za posjetitelje koji su mogli naučiti nešto novo o destinaciji, lokalnoj kulturi, a naposlijetku – možda i o sebi samima. Svijet je, generalno govoreći, postao bolje i lakše mjesto za suživot – zahvaljujući turizmu i putovanjima.
Kompleksan je taj turizam.
Kupujemo jedan mango. Odlazimo na jednosatnu masažu za 50 kuna po glavi, tj. po tijelu.
Plaža nije daleko. More je toplo, u nedaljini se nazire jedan mali otočić, hrpa djevojaka okidaju sebiće s kokosom u rukama. Pijesak je mekan pod nogama.
Vraćamo se u sobicu, i shrvani od umora i jet laga, tonemo u san. Sve dok me nisu probudile loptice/boce/kamenje i galama na krovu.
– Što je meni ovo trebalo?
Što je meni ovo trebalo, sjetim se ubrzo, je bila i misao koja me je pratila i na mojim putovanjima. Pogotovo na tisućudnevnom putu oko svijeta. Prva se javila tamo negdje oko Županje, prije nego sam uopće prešao prvu granicu. Satima sam čekao da mi netko stane, i razmišljao o potezu koji sam upravo napravio – krenuo sam na put oko svijeta. Nisam znao gdje idem, što ću vidjeti, koga ću upoznati, što ću naučiti. I ta prva crna misao me držala sve do onog trenutka kad nije stao prvi auto i odvezao me do granice, a kasnije i do Beograda, mog prvog odredišta.
Sad sam na Tajlandu, i postavljam si isto pitanje, kao tih davnih dana. 23:12 je, tipkam riječi na laptopu, tražim neki odgovor. I pronalazim u dosadašnjim iskustvima. Jer znam da će biti sve super na kraju. Jer znam da će sve brige nestati čim stane prvi automobil.
A sve dok ne stane, palac visoko u zrak, i osmijeh na lice. Nitko neće stati namrgođenom autostoperu. Vesele stvari se neće desiti namrgođenom tridesettrogodišnjem wannabe barmenu.
Loptice/boce/kamenje se više ne čuju. Nisam ni primjetio da su glazba i galama već odavno utihnuli. Zatvorio sam oči, i nasmijao se. Sve će biti okej. U to sam se uvjerio barem tisuću puta dosad.
——
– Ti ne smiješ biti pesimist – rekla je kad se probudila i pročitala što sam sinoć natipkao. – znaš da je to moj posao.
Bila je u pravu. Za doručak smo smazali još jedan mango i malo lubenice, tik uz plažu. Posjetili krov našeg smještaja i okupali se u bazenu. Sve je bilo puno mirnije nego noć prije. Nabasao sam na jednog instruktora i ponovno na menadžera EBS-a – zbilja su se činili kao kul ekipa, i kao netko od koga ću imati prilike naučiti puno toga, bez obzira što imam 33. Našao sam lokalnu karticu za mobitel koju je netko ostavio pri odlasku. Dobio sam debelu knjižicu/tekicu koja će mi služiti za učenje idućih mjesec dana. Našao sam mjesto i ekipu s kojom ću igrati badminton triput tjedno. Pojeli smo ukusni pad thai za 15 kuna po glavi. Pronašli moj najdraži desert ikad – mango sticky rice. Unajmili skuter na par dana za lakše snalaženje po otoku.
Dvanaest sati nakon crnih misli – stvari su polako dolazile na svoje mjesto.
Na večeru smo otišli do nedalekog Patonga, u posjet Nikoli Lesaru, osvajaču hrvatskog MasterChefa otprije par godina, koji sa svojom djevojkom ima, sudeći po online kritikama, jedan od boljih restorana u ovom dijelu Tajlanda – Rustic Eatery & Bar.
Hrpu puta smo se čuli zadnjih godina, pretežno u vezi putovanja, a kad sam saznao da dolazim na Tajland, i još na njegov Phuket, bio je jedina osoba kojoj sam se javio. Igrom slučaja, njegov mlađi brat je upravo bio završio EBS pa sam računao na neke insajderske informacije.
– Ovo nam je već četvrta godina u Phuketu – započeo je nakon što smo se izgrlili kao stari prijatelji. – Prije toga smo bili dvije godine u Bangkoku. Curini roditelji su ovdje imali stari restoran pa smo razmišljali hoćemo li nastaviti njihov posao na naš način, ili možda preseliti u Hrvatsku. Presudio je neki naš državni službenik koji je tražio novce ispod stola za curinu dozvolu za rad.
Nažalost, poznata hrvatska priča…
– Još ćeš ti mene nagovoriti da ostanemo na Tajlandu i otvorimo koktel bar – rekla mi je D. nakon fenomenalne večere i par ukusnih koktela.
– Pa šta bi nam falilo? – odvratio sam namigujući. – Mogli bismo pitati Nikolu trebaju li mu volonteri – ti naučiš tajne njegove kuhinje, ja se snađem iza bara, i za nešto vremena imamo dovoljno iskustva da otvorimo nešto svoje, bilo gdje na svijetu!
Nije ništa rekla, samo je sa smješkom uzela zalogaj deserta.
——
Školica je počela. 60-ak je studenata, podijeljenih u četiri grupe – međunarodna (gdje su predavanja na engleskom jeziku), švedska, njemačka i francuska. Nakon uvodnih predavanja i upoznavanja s naša tri profesora, saznali smo i raspored za iduća četiri tjedna, koji je bio sve samo ne lagan.
U školici se radi na pet segmenata – teorija (povijest pića, proces proizvodnje i slično), recepti koktela (u kojim čašama se poslužuje koji koktel, na koji način, koji su sastojci, ukrasi, itd.), free pour (učiti kako precizno i brzo točiti pića), flair (performans pred gostima) te rad iza bara (izrada i posluživanje koktela). Dnevno imamo 6 sati predavanja ili prakse, svaki dan imamo ispit o šest recepata koja smo naučili dan ranije, a na isteku tjedna je ispit iz teorije.
Već nakon prvog dana mi je bilo jasno da se tu neću uspjeti odmoriti, mada sam na Tajlandu. Što mi je, iskreno govoreći, savršeno odgovaralo. Tajland sam upoznao 2012. godine kad sam tu proveo gotovo dva mjeseca. I sad sam znao po što sam došao – odmor nije bio jedan od razloga.
Očekivano, bio sam najstariji u grupi, pa čak i od većine instruktora. Imao sam već neko predznanje o stvarima što smo učili, ali i dalje sam dio dana kad nisam bio u učionici i na vježbama koristio za štrebanje i vježbanje.
Teorija je bila, začudo, dosta zanimljiva. Instruktori su nam zbilja pokušali dočarati i u detalje opisati priču iza pića s kojima ćemo raditi. Recepti su bili izazovni za zapamtiti, ali iza mnogih je stajala logika i poveznica s drugim koktelima. Free pour mi se činio najteži jer treba biti i spretan i precizan istovremeno, a nerijetko mi se dešavalo da zabrljam i s jednim i s drugim. Flair, od kojeg sam najviše zazirao, je bio možda i najzanimljiviji – svaki novi potez koji sam uspio napraviti bio je poticaj za idući. A rad iza bara je utjelovljivalo sve to – i tamo sam se osjećao kao svoj na svom.
Uz rad i učenje, u EBS-u se dosta koncentriraju i na dodatne aktivnosti – u prvom tjednu je bila organizirana večera dobrodošlice na krovu, išlo se na bungee, igrao se beer pong i išlo na pub crawl na famozni Bangla road, a danas je upravo završila jedna u nizu zabava na bazenu.
Mi smo većinu tih događanja spretno izbjegavali. Izlika je bila uvijek ista – tu sam došao učiti, i to je prioritet broj jedan. Vremena za zabavu će biti kad diploma bude u rukama.
Pa ću ja biti taj koji će u 21:34 bacati loptice/boce/kamenje po krovu i glasno vikati: EBS! EBS!