Ispostavilo se da čiča iz prošlog posta vozi, sporo i nesigurno, prema Slavonskom Brodu. Ostavio me baš tamo gdje nisam htio, na zapadnom izlazu iz grada pa sam to shvatio kao loš znak i odlučio se vratiti u Zagreb. Da ne bi putovao ovako još 1000 dana, a doma imam topli krevet i maminu brigu!
Lažem, nisam! 😉 Ali sam čekajući dva sata imao čak i previše vremena da polako složim dojmove. S vremenom su auti ipak počeli stajati pa sam u par malih vožnji – od ratnog zapovjednika iz Županje preko bivšeg dilera koji mi je predložio da granicu ipak prijeđem pješice da ne bi imao problema – stigao do Beograda. A tamo uglavnom poznata lica. Prijatelj Marko kojeg sam posjetio prošle godine za vrijeme autostop utrke pa još neki na CS mitingu. Ležeran početak.
Sutradan krećem prema Novom Sadu. Nije mi trebalo dugo da stignem, a usput sam po prvi put ustopirao kabriolet.
Kilometri do Novog Sada se skraćuju, izmijenjuju se vozila, izmijenjuju se priče. Najčešće ponavljana je priča o ratu, kako je bio nepotreban i kako je unazadio život. Kako su ljudi nepotrebno izgubili dobre prijatelje, sve u ime politike. U Novom Sadu brojim poznatih dvesto šest koraka u Dositejevoj i puštam Emanuelu, djevojku koju sam slučajno upoznao koju godinu prije na stanici u Puli, da mi pokazuje svoj grad pa se polako usmjeravam nazad prema Beogradu.
Stojim, a malo dalje od mene dvije djevojke u prekratkratkim suknjicama. Njima staju odmah, meni nitko. Taman hoću izvaditi papir da pribilježim kako hitno moram nabaviti kakvu kratku haljinicu za slične prilike (moje noge nisu ništa lošije od njihovih!), ali tad stane auto s troje ljudi koji pitaju znam li put do Beograda. Priznao bih da ne znam, ali bez suknjice i sitne laži neću tako skoro uloviti prijevoz. Pa kažem da znam. Uostalom, mislim si – velik je grad, nećemo ga valjda fulat! I bome nismo. Ostavljaju me u predgrađu grada pa pronalazim Mirijevo, dio Beograda gdje me čeka Miroslav, momak koji će mi raditi logo i još neke sitnice za “1000 dana ljeta”. Miro je, čini se, jedna od produženih ruku mojih roditelja jer me cijelo vrijeme majčinski brižno nudio stvarima i hranom. Čak sam i juhu jeo – čuješ, mama?
Sljedeći dan se družimo uz mozganje o tome kakav će biti logo, a posao kratimo pričama iz djetinjstva. Miroslav mi je pričao kako devedesete smatra izgubljenima jer se, uz hrpu istomišljenika, borio za pravdu i radio na svrgavanju Miloševićeva režima. Prolazile su sankcije, bombardiranja, lijepih dana ni za lijeka.
Navečer je Miro otišao na plivanje (prvak je Srbije u nekim žnj kategorijama :p), a ja do Marka da još jednom nazdravimo i da uzmem ruksak s kojim ću sutra putem Sofije. Ne bi čovjek vjerovao, ali u njegovom stanu opet sam vidio poznata lica od prošle godine. Izgleda da ću morati otići još dalje da upoznam napokon i nešto novih ljudi.
Poslije sam se vratio do Miroslava, upalio laptop i, dok sam čekao da mi se mama javi na skajpu, razmišljao kako roditelje uopće nije teško nagovoriti na učenje novih stvari. Samo trebaš otići 3 godine na put i oni se odmah nauče služiti novim tehnologijama.
U Beogradu sam odlučio ostaviti majicu, čarape i mali ručnik. Prvo, zato što radim na smanjenju mase ruksaka (sad smo na 20, cilj je barem 17, a ne bi se uopće bunio da bude i ispod 15 kg). Drugo, ako se izgubim putem, Miro će to dati psima tragačima da me nanjuše.
Ujutro sam malo duže spavao, a Miro je, kao prava majka, složio doručak i spremio mi par domaćih jabuka iz Čačka, a onda se transformirao u tatu pa upalio auto i odbacio me skoro do naplatnih kućica prema Nišu. “Ako te netko otme, zovi me i reci šifru ‘vreme je lepo’.” I sad vi sumnjajte da će nabaviti one pse tragače ako se zagubim!
“Opet sam, opet na cesti!”, htio sam pomisliti, ali nisam stigao jer je u roku od 36 sekundi stao Nikola kojeg sam podsjetio na njega u mlađim danima. Izgleda da mi se bogovi autostopa odužuju za ona 2 sata kod Slavonskog broda! Nikola je baš išao do Niša, ali, kaže, morat će svratiti prvo do Kragujevca pa ako mogu pričekati kratko. Malo me je bilo frka jer vrijeme curi, ja za 997 dana moram bit u Hrvatskoj, a on bi se putem zaustavljao…ali sam mislio ako ja njega podsjećam na njega u mladosti, možda je on ja u srednjim godinama pa ajde, neka mu.
Vozimo se kroz razna sela središnje Srbije dok mi priča o tome kako moja generacija u Srbiji nema nikakvih sretnih sjećanja iz djetinjstva da ih izvuku iz negative u koju su upali devedesetih. Pijemo pivu u Zastavinom gradu u društvu njegove devojke, dajem 100 dinara nekom prosjaku. Ostalo mi dinara, a napuštam zemlju, teško je potrošiti uz toliko pažljivih ljudi.
Kod Niša smo se pozdravili pa je trebalo naći prijevoz za posljednjih 200 kilometara do Sofije. Nakon dvadesetak minuta staje kombi u kojem je čitava obitelj i koji me pristaju odbaciti do mog odredišta. Nudim preostalih 200 dinara za putarinu, ali gospodin otac odbija i kaže mi da mogu kupit malom sladoled na benzinskoj kad budemo izlazili iz Srbije. Zaslužio je, kaže, jer je dobar u školi, dok mu starija sestra neće da uči. Mali, koji je imao i svoje ime, je pažljivo slušao gdje ja sve putujem, a onda me na polusrpskom, a polubugarskom, sa sjajem u očima, pitao idem li do Djeda Mraza. Rekoh da ne idem, ali sam mu obećao da ću mu reći da da mu kupi BMW, ako ga kojim slučajem sretnem.
I s tom božićnom željom, ušli smo u Bugarsku.
—
GALERIJA – SRBIJA.
—
YT VIDEO – SRBIJA: