– Vječni sam optimist, ali mi nije jasno što dobro može proizići iz ovoga… – bila mi je prva misao kada je doktor rekao dijagnozu.
Nije bilo ništa prestrašno, samo potrgani prednji križni ligament lijevog koljena. Danak nedovoljnom treniranju i zagrijavanju prije amaterskog turnira u badmintonu. Ili jednostavno starim.
Dijagnoza je značila ostanak u Zagrebu barem idućih pola godine. Taman kad je dolazila zima. Taman kad sam smišljao kamo bih mogao na novo putovanje u toplije krajeve. Ali, tako je to kad čovjek planira. Ima jedna izreka koja mi je nekad davno ostala u sjećanju: Ako želiš nasmijati bogove, reci im svoje planove.
Operacija je bila zakazana par dana prije Božića, i prošla je odlično. Dan kasnije sam već bio vani, u maloj unajmljenoj garsonijeri u Ilici, sa štakama pored kreveta i ortozom na nozi. Znao sam da me čeka mučan oporavak koji će trajati između 6 i 9 mjeseci.
Uslijedili su dani gledanja beskonačnih filmova i serija, odlaženja na rehabilitaciju, vježbanja na podu stana te razmišljanja o vječito istom pitanju – što dobro može proizići iz svega ovoga?
Podsjetilo me to na sva moja putovanja, kad sam se istu stvar pitao nakon bilo kojeg ne-dobrog događaja – kad sam bio usamljen, gladan ili bolestan, kad sam čekao satima i satima na milost prolazećih vozača, kad mi je netko otkazao smještaj u zadnji čas. I u istom trenutku me podsjetilo na rješenje koje sam primjenjivao na putovanjima. Prilagoditi se novonastaloj situaciji. Prestati se pitati što dobro može proizići iz svega toga, nego napraviti neki korak. Mada sam bio prikovan za krevet.
Trebalo je krenuti nekim nasumičnim putem. I vidjeti gdje će me taj put odvesti.
– Upisat ću školicu za barmena! – iznio sam ideju jednom prijatelju koji mi je bio u posjeti. – Ionako mi nema makac iz Zagreba, puno toga mogu naučiti i gledajući YT filmiće, a lani sam radio mojita na zagrebačkim uličnim festivalima i bilo mi je baš zabavno.
– Čekaj malo – šokirano me je prekinuo. – Nakon što si proputovao čitav svijet, napisao dvije knjige, održao masu predavanja o svojim putovanjima, ti bi bio barmen?
– Pa da! – ushićeno sam odvratio. – Stvarno mi se sviđa taj posao. Mogu biti kreativan, uveseljavati ljude sa svojim pićima, a i na neki način putujem – samo ljudi u ovoj situaciji dolaze meni. Svetom putujem bez putovanja.
– Ti nisi normalan – ustvrdio je.
Nije bio prvi put da čujem tu tvrdnju. Naslušao sam je se prije i za vrijeme mojih putovanja. Pa bi bilo čudno da ju ne čujem kad se namjeravam baviti poslom kojim se sve manje i manje ljudi želi baviti – ugostiteljstvom. Kad je općeprihvaćena izreka Uvijek mogu konobariti, za koju sam znao da nije istinita. Ne može svatko konobariti. Ili biti barmen. Mislim, može, ali ne može svatko dobro konobariti ili biti dobar barmen. Za biti dobar ugostitelj trebaš se jako potruditi. Trebaš znati posao, trebaš biti pošten, trebaš biti veseo.
Kad sam putovao, htio sam svijetu poslati poruku da putovanja ne moraju biti opasan i skup sport. Da je svijet puno ljepše mjesto nego što mi to mislimo. Da su ljudi u velikoj većini bezopasni i spremni pomoći.
Kad budem barmen, trudit ću se svijetu poslati poruku da to zna biti fenomenalan posao. Reći svima svoju teoriju kako bi zapravo svijet bio puno ljepše mjesto da je svaki ugostitelj nasmiješen i da s guštom radi svoj posao. Koliko bi ljudi u globalu bili vedriji.
Par mejlova i tjedan dana kasnije, školica je počela. Teorija, vrste pića, degustacija. Bacanje koktel šejkera, ispadanje koktel šejkera. Recepture koktela, izrada koktela, degustacija.
Diploma je bila u rukama, a preda mnom prvo natjecanje u spravljanju koktela. Junior Bar Challenge.
– Preporučam da napraviš koktel na bazi tekile – predložio mi je Filip, moj koktel-profesor. – Tekilu najvjerojatnije neće koristiti nitko drugi od natjecatelja jer je dosta teško složiti dobar koktel s tekilom, pogotovo za početnike. Ali, ako u tome uspiješ, žiri će to defintivno znati nagraditi.
Nisam volio tekilu. Razlog je bilo jedno traumatično iskustvo iz mladosti, ali pretpostavio sam da svatko ima neko traumatično iskustvo s tekilom. Kako ne treba biti taoc prošlosti, odlučio sam prihvatiti Fićin savjet. Bit će to koktel na bazi tekile.
Trebalo je smisliti ostale sastojke, te priču i ime koje će pratiti sami koktel. Kako nisam nikad u životu napravio niti jedan koktel, a napisao sam puno priča, odlučio sam prvo smisliti priču iza koktela, a onda ćemo smisliti šta ide u njega.
Kao i na putovanjima, najbolji prijatelj mi je bila logika. Imao sam jedan sastojak – tekilu. Odakle je tekila? Iz Meksika. Koja mi je prva asocijacija na Meksiko? Sombrero, pončo i brkovi. Okej, znam kako ću se odjenuti za natjecanje. Mariachi. Okej, znam kakvu ću glazbu puštati u pozadini. Meksička hrana. Neću se petljati u hranu, treba se fokusirati na koktel. Ako ću se odjenuti u Meksikanca, ako će mi svirati Mariachi, ako će bazni alkohol biti tekila, možda je dobra ideja da i svi drugi sastojci budu meksički. Pitao sam gugl koje voće raste u Meksiku, dobio nekoliko odgovora, i koncentrirao se na tri koja volim – ananas, mango i limetu. Bit će to voćni koktel, osvježavajući, ali i jak. Moći će ga se puno popiti, ali opet ne bi smjelo s njim pretjerivati jer će sutrašnji dan doći, a znam(o) kako je kad se pretjeruje s tekilom.
I tako sam dobio i ime koktela. Jedno od mojih životnih mota – Use, don’t abuse. Koristi, ali ne pretjeruj.
Omjeri su pogođeni iz prve (ili sam strahovito talentiran ili je bila puka sreća – nekako naginjem drugoj opciji), odlučio sam ga poslužiti na drvenoj dasci s konjskom potkovom (zaštitni znak sponzorske tekile koju sam koristio), a uz koktel sam poslužio i svježi mango, te kaktus kao podsjetnik na opasnost koja vreba iz naizgled nevinog pića.
Par dana kasnije, imao sam pobjednički pehar u rukama. Nisam bio siguran jel se žiriju više svidio koktel ili meksička priča i nastup, ali nije ni bilo bitno. Ionako su priča i nastup u spravljanju koktela nekad jednako važni kao i sam okus.
Koktel je uvršten na kartu Swanky bara, a ja sam, ohrabren, drugo ljeto zaredom proveo na zagrebačkim uličnim festivalima, putujući bez putovanja. Za razliku od prošle godine, povećao sam ponudu koktela s pet na dvadeset i pet. Svaki festival sam uveo neki novi koktel, igrao se s dehidracijom voća koje će služiti kao ukras, razmišljao o maksimalnoj iskoristivosti svakog sastojka.
Ubijao sam se od posla, i uživao.
– Mungos, treba nam još jedna osoba za rad na kućicama – predložio sam svom prošlogodišnjem gazdi, a ovogodišnjem partneru. – Više ne stižemo sami.
– Mogla bih vam ja uskočiti – dobacila je jedna djevojka dok se vraćala po osmu rundu mojita od jagode u kori od ananasa. Ona nije cugala, ali frendica je.
– Čekaj malo – odvrati joj Mungos – kaj nisi ti arhitektica?
– Jesam, i? – odgovorila je veselo. – Imam i dugogodišnje iskustvo rada iza šanka.
Znali smo to obojica. Uz posao arhitektice radila je u našem drugom domu, pubu u koji smo zalazili u pauzama između festivala.
– Za koliko bi para radila? – upitao sam ju, nadajući se samo jednom odgovoru.
– Novac mi nije bitan. Želim raditi, a vi mi platite koliko možete. – pogodila je.
Pogledao sam Mungosa sa značajnim pogledom u očima. Bio je to čisti deja vu otprije deset godina, kad sam ja, dok sam još radio posao brokera, tražio posao kod njega u juice baru u Masarykovoj. I moji odgovori su bili identični odgovorima dotične djevojke. Samo što sam ja bio broker, ona arhitektica.
Mungos je shvatio što mu šutke govorim i postavio pitanje koje je postavio i meni prije deset godina.
– Okej, onda ti neće biti problem raditi besplatno? – pogledao joj je u oči.
– Neće – nasmiješeno je prihvatila igru.
Opet moj odgovor od prije deset godina.
Uz novu kolegicu posao je išao još i bolje. Zajedno smo bili još kreativniji, a njena ideja korištenja jestivih glittera u gin tonicima je brutalno povećala promet na našoj kućici, i dovela nas u gotovo sve medije koji su izvještavali o novosti na zagrebačkim festivalima – gin tonik sa šljokicama!
Družili smo se i van radnog vremena. Otišli u kino. Počeli izlaziti. Uselila je u moju malu garsonijeru u Ilici. Uz nju i njen doberman. U rekordnom roku smo postali mala vesela obitelj.
– Kaj ćemo s Adventom? – pitao me Mungos kad je stigla jesen i završili ljetni festivali.
Nije mi se ostajalo u Zagrebu. Bila bi to treća zima zaredom koju provodim u hladnoj metropoli. Smrzavati se na kućicama mi nije bila špica, a ni kokteli baš ne idu po zimi. Uz želju za odlaskom u toplije krajeve, htio sam još učiti o koktelima. Znao sam da mi je znanje i iskustvo još uvijek jako ograničeno. Htio sam učiti o nekim novim trikovima, primjeniti neke nove tehnike, otkriti nove okuse, napraviti možda još koji vlastiti koktel.
Istraživajući školice za koktel majstore, izbor je pao na možda i najpoznatiju svjetsku školicu – EBS: European bartender school. Tečaj traje mjesec dana, jako je intenzivan, a imaju školice na gotovo svim kontinentima. Nakon par izmjenjenih mejlova, odluka je bila donesena.
– Nemoj računati na nas – bio je moj odgovor. – Mi idemo na Tajland.
Eto što sve dobroga može proizići iz jednog nesretno potrganog prednjeg križnog ligamenta.