Puno se toga promjenilo otkako sam objavio zadnji blog.
Plan je bio nakratko odletjeti u Zagreb, svratiti do Francuske, te se vratiti na Novi Zeland gdje smo Mare i ja trebali provesti preostalih par mjeseci do isteka WH vize. Ali kako to obično biva s (našim) planovima, sve se promijenilo u roku od par sati – odlučili smo zajedno otići u Hrvatsku, i uopće se ne vraćati natrag. Logična odluka, pošto smo znali da dugoročno tamo ne želimo ostati.
I tako smo se nakon sedam mjeseci boravka na Novom Zelandu – našli u Zagrebu.
Vidjeli smo obitelj i prijatelje, ja sam održao predavanje u Kinu Europa na kojem se skupilo rekordnih 650 ljudi, i još par stotina koji nisu uspjeli ući u dvoranu.
Otišao sam do jugozapada Francuske na godišnji skup HomeExchange.com zaposlenika, gdje sam konačno upoznao svoje šefove i kolege s kojima sam surađivao za vrijeme boravka na drugom kraju svijeta, i od kojih sam dobio potvrdu da i u budućnosti računaju na mene.
Kad sam već bio tamo, svratio sam do Pariza vidjeti svog bivšeg cimera, do Amsterdama kako bih (umetnite bilo koji razlog), i do Berlina nazočiti konferenciji digitalnih nomada – te se ponovno vratio u Zagreb.
– I šta sad? – pitala me Mare kad sam se vratio.
Bili smo još uvijek beskućnici, spavajući malo kod njene mame, malo kod mojih roditelja. Ljeto u Hrvatskoj se bližilo kraju, logično je bilo da krenemo razmišljati o odlasku na jug. Opcija je bilo previše – Srednja Amerika, Tajland, Indija…sve su to bile zemlje gdje bih ja mogao nastaviti s radom za HomeExchange i posvetiti se pisanju druge knjige, a Mare bi za to vrijeme mogla završiti tečaj za instruktora joge, što bi joj omogućilo da radi gdjegod da bili.
U svakom slučaju, plan je bio krenuti u toplije krajeve, i time nastaviti niz od šest godina bez prave zime.
Ali, kako to inače biva s planovima…
– Kako ti zvuči ideja da ostanemo u Zagrebu? – iznio sam prijedlog koji nam ni jednom ni drugom nije bio ni na kraj pameti.
– Zagreb? – odvratila je začuđeno – Zašto Zagreb?
– Mislim da sam se umorio – rekao sam. – Više mi se na putuje, zato smo i otišli na Novi Zeland, da započnemo nešto novo, da nađemo mjesto na kojem ćemo se stacionirati neko vrijeme. Nismo ga našli, nešto je nedostajalo. Sad bismo opet išli tražiti neko mjesto gdje nam je toplo, šareno, jeftino, a stvar je u tome što nisam siguran da ćemo naći ono što tražimo. Nešto će, kao i uvijek, nedostajati.
– A misliš da je Zagreb ono što tražimo? – upitala me.
– Ne mislim – odgovorio sam. – Ali mislim da nam je možda taktika pogrešna. Možda trebamo samo ostati, odabrati jedno mjesto, i pokušati stvoriti te savršene uvjete. A Zagreb se čini kao dobra opcija – obitelj, prijatelji, poznata okolina. Pa čak i ta neka rutina, koja bi bila osvježenje nakon toliko godina različitih svakodnevnica.
I tako je pala odluka. Ostajemo u Zagrebu. Kad smo već tolikim mjestima u svijetu pružili šansu, bilo bi u redu da pružimo jednu i njemu.
Unajmili smo mali stančić kako ne bismo bili beskućnici, povukli neke stare kontakte u potrazi za raznim projektima koje bismo mogli raditi idućih par mjeseci, i to je bilo to.
Ja sam kroz par dana već imao dogovorenu turneju po 30-ak gradova na kojima ću pričati o našem iskustvu na Novom Zelandu – raspored predavanja možete naći ovdje: TURNEJA 2015.
I za kraj, jedna fora priča.
Prije dvije godine, kad sam se vratio iz Afrike na bratovu svadbu, njegova djevojka me je na aerodromu dočekala s čokoladicom Životinjskog carstva. Na sličici je bila ljama, negdje u Andama.
Igrom slučaja, par tjedana kasnije sam kupio kartu za Peru, upoznao Mare, te smo idućih devet mjeseci proveli među ljamama u blizini Andi.
Jedan od onih simpatičnih znakova.
Prije par dana, kad smo uselili u naše zagrebačko potkrovlje, dobio sam, ovoga puta od tetke, čokoladicu Životinjskog carstva. Kad sam išao pogledati sličicu, sjetio sam se priče s ljamom.
Hoće li i ovog puta na pozadini biti neki znak?
I nisam se prevario.
Od svih životinja u carstvu životinja, ja dobijem – goluba.
Je li moguće dobiti neku životinju koja više asocira na Zagreb?