Put me je iz Nimbina naveo do Sydneya. Pred sam sam dolazak u Australiju od svog kuma Mirka saznao da u Sydneyu imam rođake, pa sam ih odlučio posjetiti. Nisam ih nikada upoznao, ali to je razumljivo jer je djedova rođakinja Vinka ovdje došla sa suprugom Ivicom i dvije kćeri (Zlatom i Maritom) krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i mnogo ljudi s područja bivše Juge.
Do Sydneya mi se nije dalo stopirati jer je kišilo, pa sam našao prijevoz preko gumtree internet stranice, preko koje možete pronaći sve i svašta, pokazat će se kasnije. Uglavnom, bilo nas je četvero u automobilu, i podijelili smo troškove goriva do 800 kilometara udaljenog Sydneya. Vozili smo po noći pa je to ujedno bio i prvi put na ovom putovanju da noć provedem u jurećem automobilu. Nakon desetak sati, stigao sam. Cijena – 22$ po glavi. Za australske uvjete, jako povoljno.
Već sam se po samom dolasku u Sydney bacio na obavljanje nekih administrativnih poslova – kako sam u Australiju došao s turističkom vizom koja je vrijedila godinu dana s maksimalnim jednokratnim boravkom od tri mjeseca, sagledavao sam opcije gdje bih otišao kada isteknu ta prva tri mjeseca. Prva opcija je bila Papua Nova Gvineja, pa sam svratio do njihove ambasade. Uzeo formulare, i rekao se vratiti.
Nisam se vratio – svi koje sam pitao za savjet pričali su o opasnoj situaciji u glavnom gradu, riziku oboljevanja od malarije, a presudila je činjenica da ako želim iskusiti pravu Papuu, moram se uputiti u džunglu, unajmiti vodiče, pa i letjeti na drugi kraj otoka. Previše komplikacija za takav izlet. I iskreno – nisam se osjećao dovoljno iskusan za takav pothvat. Možda neki drugi put.
Druga opcija je bio Novi Zeland. Pretpostavljao sam da će procedura dobivanja vize biti relativno lagana uz činjenicu da sam već prošao strogu australsku kontrolu pri dobivanju vize, ali me je službenica na šalteru neugodno iznenadila informacijom da ću morati čekati 3-4 mjeseca (!) da mi riješe aplikaciju. Pitao sam ju hoće li kurir morati plivati do Novog Zelanda, ali mi nije odgovorila. I tako sam, u trenutku, prekrižio Novi Zeland s popisa zemalja koje ću posjetiti na ovom putovanju. Iako, bila mi je želja otići tamo već dugi niz godina.
Fak it.
Treće opcije nisam imao, pa sam se prestao zamarati, biće sve okej, kao i uvijek. Umjesto sekirancije, našao sam se sa svojom novom obitelji, tj. njena dva ogranka – prvo sam proveo dva dana kod Marite, supruga Marka i dvije predivne curice – osmogodišnjom Gabriellom i petogodišnjom Sabrinom. Iako se nikad nismo upoznali niti bili u kontaktu, primili su me i odmah razmazili – imao sam svoju sobu s najudobnijim krevetom ikad, ića i pića koliko god želim, s curama sam se odmah skompao, čitao im priče za laku noć i te fore.
Dan nakon mog dolaska planirali smo otići u razgled grada, ali zbog kiše i smrzavice nismo. I onda mi je sinulo da sam, ni ne razmišljajući, sustigao zimu. Isprika mi je bila administrativne prirode (išao sam srediti vize) i obiteljska (obnoviti dobro-obiteljsko-među-kontinentalne odnose) pa sam si oprostio. Na kraju sam ipak razgledao grad, ali iz svoje vlastite sobe – Gabriella je, razočarana kišom, provela nešto vremena na kompu i isprintala mi slike sviju znamenitosti u Sydneyu te mi dala taj papir na poklon, uz divnu posvetu. Kako mi je to jutro Sabrina ispod vrata gurnula crtež na kojem je nacrtala roditelje, seku, sebe i još jednu osobu viška (koja je predstavljala mene, ddd!), osjećao sam se u potpunosti prihvaćen u novu obitelj. Pa me onda pitaju zašto mi ne fali dom – obitelj je svugdje!
Drugi ogranak obitelji – teta Zlata, muž Drago i njihova djeca organizirali su pravu malu feštu povodom mog dolaska, a na meniju je bio – čobanac! Pričao sam im kako sam bio vegetarijanac posljednja 2-3 mjeseca, na što su se samo nasmijali i dodali mi novi prepuni tanjur ukusnih ostataka neke životinje. Ukusne životinje, moram priznati. I tako sam prestao biti vegetarijanac. Teško je biti izbirljiv kad putujete, pogotovo kada ponekad netko drugi kuha za vas, osjećate se nelagodno ako odbijete.
Idućih par dana proveo sam u toplini svog novog doma, upoznao i ostatak obitelji, organizirao prekopolusvijetni skajp-sastanak ljudi koji nikad nisu skajpali, uživao u odličnom neograničenom crnom vinu (od sada ga volim!), otišao do hrvatskog kluba Tomislav, jeo ćevape, raštiku, sarmu, uštipke…ma sve.
Kako sam živio malo izvan grada, par puta sam sjeo na vlak, otišao do centra, i krenuo s istraživanjem. Fotkao poznatu Opera house, promatrao suton iza Harbour bridge-a, gubio se u ulicama i parkovima za sunčanih trenutaka. Kako nisam imao nikog od kaučsurfera da mi pokažu grad, nabasao sam na besplatnu turističku turu, koja ipak nije besplatna ako se odlučite na kraju dati napojnicu ljubaznom vodiču. On nas je poveo na parsatnu šetnju gradom, pokazao mjesto na kojem je nastala prva britanska kolonija 1788. godine, gdje će kasnije dopremati svoje kriminalce, pretke današnjih Australaca.
Pričao je još malo o povijesti, zbijao šale na račun Novozelanđana, proveo nas nekim skrivenim ulicama, pokazao gdje se može jeftino pojest i popit. Meni je najviše u pamćenju ostala ulica koja je prepuna krletki u kojima su smješteni mali zvučnici koji oponašaju zvukove ptica koje su tu nekada prebitavale, prije dolaska bijelaca. Malčice sjetno.
Chloe je imala par slobodnih dana na poslu pa me je pozvala da ju posjetim u Jindabyne. Kako je opet padala kiša, još sam se jednom odlučio na rideshare, što me je koštalo čitavih 20$ za gotovo 500 kilometara. Nova obitelj me je opskrbila toplom majicom dugih rukava i zimskom kapom, što me je spasilo – po dolasku u Jindabyne sam prvi put od početka putovanja vidio snijeg! Tko bi očekivao snijeg u Australiji?
Proveo sam s Chloe par dana, odvela me je na snow-boardanje, i moram priznati da mi se jako svidjelo. Prije svega, nisam poginuo niti završio u bolnici, a čak sam se uspio par puta spustiti niz padinu ko pravi profesionalac, prije nego sam na padini – pao.
Jindabyne će mi ostati u sjećanju i po solo šetnji oko ogromnog jezera tijekom koje sam otkrio novu stvar, koja je inače rezervirana za one malo čudnije – razgovaranje sa samim sobom. Shvatio sam da mi se nakupilo puno misli zadnjih par mjeseci koje nisam imao ni s kim podijeliti, stvari koje su me mučile. Kako sam ih lijen zapisivati, kao što bi pravi pisci trebali, počeo sam ih izgovarati i snimati na diktafon, ili kako se to već zove po naški. I – upalilo je. Misli koje su bile neizgovorene mjesecima, izišle su vani i, iako razgovarah sam sa sobom, djelovale su. Shvatio sam da bi bilo odlično kad bih postao sam sebi najbolji prijatelj, u čemu nikada nisam bio dobar. Ne trebati nikoga. Samodostatnost.
Iako možda zvuči smiješno, ta šetnja, koja se mogla desiti bilo gdje i bilo kada, ostati će u sjećanju kao jedan od vrhunaca putovanja.
Oprostio sam se s Chloe, točno tisuću dana nakon što smo se zadnji put rastali u Berlinu. Istim riječima – vidimo se uskoro. Zadnji put nam je trebalo dvije i pol godine da se ponovno susretnemo, a sada sam imao osjećaj da će ovaj put trebati i dulje, ako ikako.
Natrag na cestu. Stopiranje do Sydneya. Posjet obitelji. Odlučujem da mi je hladno pa krećem dalje prema sjeveru, u toplije krajeve, bez plana. Kupi me lik koji ide skroz do Brisbanea. Kaže da mu je drago da me je pokupio jer je inače jako umoran ako vozi dugo, pa se izmjenujemo s vožnjom svakih parsto kilometara. Prešutio sam mu činjenicu da nisam siguran vrijedi li mi hrvatska vozačka dozvola u Australiji, ali nas murja nije gnjavila.
Ostavlja me u Cabariti, kako bih još jednom zagrlio Ruth, Chloinu majku, i nakon dugodugodugo vremena, krenuo na cestu s namjerom da ostanem na njoj neko vrijeme, sam.
Prva vožnja nakon par minuta čekanja, lik se isto zove Tom. Druga vožnja, isto nakon par minuta, čovjek koji u kombiju prevozi pse. Super lik, priča o putovanjima, spomenuo mu kako tražim posao na crnjaka, a on vadi vizitku i kaže da mu se javim ako se vratim u ove krajeve, možda će imati nešto za mene! Opraštam se od njega, a prije nego sam uspio podignuti palac, opet staje auto. Dečko od svojih 18, otvorenih usta sluša moju priču, vozi me par kilometara dalje od planiranog izlaza s autoputa, izmjenjujemo kontakte, daje mi svoj broj mobitela ako bilo šta zatrebam. Kaže da će se definitivno upustiti u avanturu sličnu mojoj, prije nego zaglibi u poso-kuća-kuća-poso šemi. Zadnja vožnja, opet svega par minuta čekanja, mladi par, skroz do krajnjeg odredišta – Brisbanea. Držali se za ruke dok je on vozio. Lijepo ih bilo vidjeti.
Poslao sam dva CS rikvesta u Brisbane – Đuki, liku s bradom koja neodoljivo podsjeća na ZZ Top-ovce, podrijetlom iz Hrvatske, i ima par kul referenci. Dok sam čekao na njegov odgovor, kao rezervu poslao sam i drugi, ali mi je lik odmah javio da ima drugog gosta (također iz Hrvatske!), ali da bismo se mogli svi skupa naći na piću jedan dan. Par minuta kasnije mi je Đuka odgovorio da me može ugostiti i tako sam ga, stigavši u Brisbane, kontaktirao i stigao u svoj najnoviji dom.
Tamo smo se kratko zadržali jer je na rasporedu bio ručak kod majke Ljubice, koja je pripremila domaću juhu od kokoši, što nisam jeo otkako sam napustio Zagreb. Mama će, kojoj je to jedan od specijaliteta, biti vesela kad joj kažem što sam imao za ručak. Za potpun osjećaj kao da sam doma su se moji domaćini pobrinuli izgovorivši molitvu prije ručka, u kojoj sam ja bio glavni junak – zahvalili su Mu što sam došao do njih i tražili Ga da me čuva i na daljnjim pustolovinama.
Ručak bio ukusan, tjerali me da uzimam još, poslušao sam ih. Dobri stari balkanski običaji. Đuka i Ljubica su otišli kod ujaka i ujne, a meni je ostavljen na raspolaganju stan i rezervni ključ. Pa sam odlučio baciti đir do grada i navečer prisustvovati CS mitingu, iako sam odavno shvatio da ih ne volem. Druga šansa, jel. Iako mi je prisjelo već pri kupnji karte za vlak – 7,90$. U jednom smjeru. Matere ti mile.
Kako sam uranio dobrih sat vremena na miting, bacio sam đir po obali rijeke, malo se igrao s fotićem, i razmišljao gdje ću i šta ću nakon ovog grada. Na CS mitingu opet iznenađenje – piva je 7$. I to mala. Prokletstvo! Stisnuo zube, pričao površne priče s ljudima, jeo besplatne grickalice što nam fine konobarice iznjele, i spazio jednu curu koja se činila interesantna. Ne znam kako ih uvijek spazim, ali ih spazim. Prvo sam ju promotrio kako promatra hranu, ali joj neugodno uzeti, pa sam joj uvalio (ne, ne to!) tanjur kojeg je poharala po kratkom postupku. Gladni se uvijek prepoznaju.
Odustao sam od pričanja s ljudima, prebacio se na vodu, čuo jednog starijeg lika kako priča koliko je imao CSera, kako je on dosta iskusan putnik – odmah sam prepoznao religioznog tipa. Ne crkveno religioznog, nego CS religioznog. Natjecanje u tome tko je imao više gostiju, pozitivnih referenci… U jednom trenutku sam izvadio svoju crnu tekicu, baš kao i na zadnjem CS mitingu prije koji mjesec u KL-u, i zapisivao razgovore koje čujem. Uvijek ista priča i ista pitanja – odakle si, šta radiš ovdje, kako ti se sviđa, gdje ćeš kasnije? Dosadno.
Kako je bilo malčice hladnjikavo, put me je u jednom trenutku naveo do grijalice, a kad sam osjetio pogled zanimljive djevojke na sebi, pitao sam ju može li se pocrniti od stajanja u mojoj pozi, licem par centimetara udaljenog od plamena. Kako je zapravo pokušala odgovoriti na moje glupo pitanje, shvatio sam da se s njom može pričati o glupostima, pa smo i započeli priču. Amerikanka, autostoperica, dampsterdajverica, kul cura. Pričali o glupostima i o neglupostima, i smijali se puno. Priključio nam se i religiozni tip koji je samo potvrdio sve što sam joj pričao o religioznim tipovima koju minutu ranije. Ubrzo je morala hvatati zadnji vlak pa smo si poželili laku noć, zagrlili i nasmijali, znajući da se najvjerojatnije više nikad nećemo vidjeti.
A miting još uvijek trajao. Bile su tamo i dvije zgodne cure koje su svi likovi pokušali očarati, klasika. A meni se po glavi mota ideja o neodlaženju doma i nalaženju nekog CSera u centru koji će mi dati dom kako bih uštedio 7,90$ za vlak. Naposlijetku su ostala dva lika – Indijac koji tu živi i njegov surfer, Englez. Kako je moja stanica bila u njihovom smjeru, prošetali smo do nje skupa. I onda sam odlučio baciti udicu, rezerviranu samo za najočajnije trenutke – znate li možda neki hostel u blizini, možda mi je jeftinije tu spavati nego ići doma. Naravno, završio sam kod Indijca, na podu. Sretan.
Iduće jutro se nalazim sa svojim nesuđenim domaćinom i njegovim surferom, Vedranom iz Bjelovara. Koji mi pruža ruku uz riječi – ej, pa znam ja tebe, čitam ti blog tu i tamo… Čovjek je tu poslom, kao i ja, radi reportažu o nekom festivalu na Solomunskim otocima. Otišli smo na kavu (tj. Vedran i ja smo se počastili čašom vode – skupo je, brate!) pa razgledali grad. Preskočili smo galerije i muzeje, uzeli nešto za jesti i sjeli na klupicu. Priče o Hrvatskoj, kolegama putnicima, iskustvima, životu. Našli neku Japanku da nas uslika, i svatko nastavlja svojim putem. Ja prema bradatom Đuki, Vedran prema svom domaćinu.
Đuka je, nakon što je došao s posla, otvorio bocu bijelog vina i napravio večeru. Opet nije vegetarijanska, kvragu! Priče do dugo u noć (u našem slučaju do negdje 9 navečer – tako je to kad se čovjek (u našem slučaju Đuka) mora buditi u 5 ujutro i ići na posao), nazivanje nećakinje koja će me prije škole odvesti do ulaza za autoput odakle ću stopirati prema Malenyju, mojoj idućoj destinaciji. Svojim CS domaćinima rijetko kad ostavljam poklone, ali kako u ruksaku imam knjigu Borisa Veličana Doma je lijepo, ali svugdje je najljepše koju mi je gospođa majka poslala preko pola svijeta, odlučujem da sam škrtica ako ću ju zadržati za sebe pa ju, nakon što sam si otrgnuo (p)osvetu autora, dajem Đuki na poklon. Veliki osmjeh, zahvaljuje mi, a ja zahvaljujem njemu na svemu i u krpe. Ruksak je malo lakši!
Nećakinja dolazi po mene rano ujutro, te odbacuje do ulaza na autoput. Palac gore, onako kako smo vježbali svih ovih godina. Bježi iz grada, gradove ne voleš! Staje lik, vozi par kilometara, izlazim nasred autoputa, što ne volem. Oko mene jure automobili i kamioni, znam da me čeka paprena kazna ako me murja halta, i brzam uz prometnu cestu, tražeći slamku spasa. I nalazim ju parsto metara dalje, u obliku spredne ceste koja se pripaja autocesti. Opet, palac gore i osmjeh na lice. I tada se događa, jedan od onih trenutaka, koji sve mijenjaju.
Duane, istetovirani lik u kamionetu punom alata, pristaje me odbaciti do samog sjevera grada. Lik u ranim četrdesetima, guta moje priče, puno se smijemo, priča mi o svom životu, i kako želi putovati kad mu djeca budu malo starija. Pričam mu kako mi je lik prije koji dan ponudio posao u hotelu za pse, a on će na to – aj ti zapiši moj broj, pa ako se odlučiš vratiti u Brisbane, imam posao za tebe. Ispada da je on soboslikar, ličilac, kako god se to zvalo. I nudi mi posao. Čak je i bubnuo cifru – soma dolara tjedno. Dovoljno da mu kažem – nema potrebe za brojem, vodi me odmah sa sobom!
I, odveo me je.