Stižemo do granice s Iranom, vrijeme da se Tanja upristoji – maramom pokriva kosu, navlači duge rukave i granicu prelazimo bezbolno, uz nezaobilazna spominjanja Ćire i Šukera. Nakon nje opet imamo problema s objašnjavanjem naših autostoperskih namjera, ali na kraju nas jedan taksist ipak odluči povesti do prvog sela. Valjda je htio malo provježbati engleski.
U tom selu zove svog prijatelja koji priča engleski koji odgađa odlazak u teretanu kako bi nam pomogao. S njim je lakše komunicirati, ali nas uvjerava da će biti nemoguća misija probati stopirati u ovom dijelu svijeta, jer nitko ne razumije o čemu se radi. Ali ne. Znamo mi bolje. Mi smo tu kao doma. Pa mi smo stigli iz Hrvatske do ovdje bez ijednog busa ili vlaka, mi ćemo to srediti kao od šale.
Na papir nam piše Teheran na farsiju i idemo stopirati na najprometnijem križanju.
Za 5 minuta se skupilo čitavo selo, pola nas je upućivalo na terminal, pola na taksi. Nakon što se njih 3-4 ponudilo da nam čak plati bus, pogledali smo se, sjetili situacije od prije par sati i predali se. Vratili smo se na terminal odakle je kretao bus za 900 kilometara udaljen Teheran. Cijena s popustom za autostopere – 10 eura po glavi.
Dok sjedamo u bus mrtvi umorni shvaćamo da smo, ograničeni datumom Tanjinog povratnog leta, 8 od 9 zadnjih dana proveli na cesti. Kad dodamo tome i svo ono poziranje i koncerte, nije ni čudo da smo umorni.
Taxi! Taxi! Taxi! – nismo ni uzeli ruksake iz prtljažnika a već nam je petnaestak taksista tik pred zoru nudilo svoje usluge na kolodvoru u Teheranu, derući se i naguravajući oko nas. Nakon trinaest sati vožnje i tek napola probuđeni, to je bilo zadnje što smo htjeli čuti i vidjeti pa smo ih se, uz dvadesetak ljubaznih odbijanja i puno strpljenja, ubrzo uspjeli riješiti.
Možda zbog tog prvog stresnog dojma, ali najvjerojatnije zbog činjenice da je Teheran ogroman grad i da nam se nije lutalo po njemu, samo smo presjeli na idući bus i uputili se u pet sati udaljen Esfahan o kojem smo ranije puno toga lijepog čuli. Lokalni taksisti su najvjerojatnije u dosluhu s teheranskim kolegama pa nas, za divno čudo, ostavljaju na miru.
Hvatamo lokalni bus za centar grada, pristojno ulazimo na prva vrata. Prvo ja, džentelmenski, a Tanja iza mene. Dok pokušavam kupiti kartu, vozač i ekipa u busu nas malo čudno gleda i pokušavaju nam nešto objasniti. Ubrzo shvaćamo – ženama nije mjesto u prvoj klasi. Tanja si popravlja hijab (pokrivalo za glavu) i odmakne par koraka iza mene te uđe na zadnja vrata, zajedno s ostalim ženama. U sredini autobusa je fizička prepreka, valjda kako se slučajno u gužvi ne bi pomiješali. Mislim, shvatio bih da je Tanja crnkinja ili nešto, ali ovako…morat ćemo se još neko vrijeme privikavati na Iran i njihove zakone i običaje. Kriomice pogledam prema odjeljku za gradjan(k)e drugog reda i skužim kako su sve oči pokrivenih žena u crnom uprte u Tanjine šarene boje. Nešto je pričala s mladim iranskim curama, smijala se…nisam dugo gledao, da ne bi slučajno pogledom u zabranjeno prekršio neko pravilo.
U centru prvo obavljamo ono što uvijek radimo kada dođemo u neki grad, a nemamo gdje spavati – nalazimo internet kafe i šaljemo 2-3 CS rikvesta, nadajući se da će kvaliteta naših šaljivih mejlova bolje upaliti nego da šaljemo hrpu kopi/pejst rikvestova čitavom Esfahanu. U isto vrijeme provjeravamo dobri stari fejsbuk, kad ono – blokiran. Mislim, shvatio bih da su blokirane stranice sa sadržajem za odrasle, kao u Turskoj (tako mi rekli neki poznanici), ali brate mili, kud ćeš mi blokirat fejsbuk?! Tu mi život, poso, prijatelji, pa čak i roditelji…sve.
Sva sreća da se u svakom internet kafeu krije mali haker koji s par klikova mišem otklanja blokadu koju je država stavila na svaku socijalno-komunikacijsku mrežu sa zapadnim svijetom, te nam omogućava pristup tom čudu interneta, iako još moraju poraditi na brzini surfanja. Ne iznenađuje činjenica da je upravo Iran zemlja jednih od najozloglašenijih hakera, valjda kao bunt na blokade i cenzure medija i slobodne komunikacije. Šaljemo mejlove doma da smo živi i zdravi stigli u srce Irana i krećemo u istraživanje čuvenog Esfahana, trećeg najvećeg grada u Iranu.
Lutamo ulicama, promatramo ljude iako smo mi ti koji su promatrani. Onako, u prolazu, prolaznici s osmjehom od uha do uha nam dobacuju: “Odakle ste? Sviđa li vam se Iran? Hoćete doći kod nas na večeru?”. Odnosno, pitaju mene, s Tanjom primjetno izbjegavaju svaku konverzaciju. Ona je ipak samo žena.
Sve veće ulice Esfahana vode prema impresivnom Naghsh-e Jahan, glavnom gradskom trgu, koji je po nekim informacijama drugi najveći trg na svijetu, odmah iza pekinškog Tiananmena. Čitav trg je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, a okružuje ga Shah džamija, Ali Qapu palača, Sheikh Loft Allah džamija i esfahanski Grand Bazaar. To je centralno okupljalište Esfahanaca, pogotovo predvečer kada se gasi sunce, a prostrani trg poprima sasvim druge, blještave boje igrom svjetla nad šarenim fasadama. (ovaj dio je Tanja napisala, ja nisam tako pjesnički nastrojen :p)
Odlažemo ruskake i ostatak opreme na travu, vadim četkicu za zube i upućujem se do javnog toaleta dok Tanja čuva stražu. Ali, po mom povratku imao sam šta vidjeti – Tanju su okružili tzv. betmeni, ili možda bolje reći bet-womeni, njih 5-6. Rukama i nogama se probijam do epicentra okupljanja, i shvaćam da su žene samo znatiželjne jer su vidjele da imamo instrumente pa žele da im odsviramo koju. Pitamo ih smije li se to, jer nas je netko upozorio da je i sviranje na ulici ilegalno (osim u slučaju da sviraš harmoniku – narodni instrument i pjevaš iranske budnice), ali su samo odmahnule rukom i rekle da se ne brinemo previše o tome jer smo stranci.
Svidjela nam se njihova interpretacija zakona, pa smo izveli dvije pjesme (američke narodne :p), nagrađeni velikim pljeskom, povećanjem publike od 200%, par novčanica (iako smo pjevali da we don’t need you money, money, money), a jedna cura je otišla u obližnju trgovinu i kupila nam neke domaće slatkiše koje smo degustirali i pristojno ih spremili za kasnije.
Jedan mladi par nas oduševljeno poziva kod sebe na večeru i prenoćište, a mi ko mi -brže bolje prihvaćamo i uzimamo njihovu adresu i broj mobitela. Čut ćemo se kasnije i sve dogovoriti. Nasmijali su nam se kad je Tanja pružila ruku kako bi se pozdravila s dečkom koji nas je pozvao na večeru. Nasmijali i spustili pogled. Naime, u Iranu kao i većini islamskih zemalja, muškarci pružaju ruku muškarcima, a žene ženama, nema unakrsnog dodirivanja. Čak su i pogledi muškaraca tokom razgovora većinom usmjereni na mene, eventualno tu i tamo padne neki skromni, gotovo prošvercani pogled prema Tanji. Tu žene razgovaraju sa ženama, muškarci s muškarcima.
Momak iz obližnje radionice nas zove na čaj, pokazuje svoje ručne radove i ležerno pričamo o temama koje ga muče – pretežno političkog karaktera. Iskreno, nismo očekivali da će ljudi biti tako otvoreni u kritiziranju trenutne političke situacije, ali ovo je zapravo bio samo prvi razgovor od mnogih koji ću uslijediti idućih par (tje)dana. Dotaknuli smo se i prava homoseksualaca u Iranu, kojih naravno nema, nego se za takav prijestup kažnjava – smrću. Isto kao i dilanje droge, ubojstvo, silovanje i slično.
Kako se bližilo vrijeme večere, kontaktirali smo naše nove prijatelje, ali su nam otkazali pravdajući se nekim višim silama. Tek smo kasnije čuli za Tarof, uobičajenu gestu u Iranu gdje osoba A ponudi nešto osobi B čisto iz pristojnosti, očekujući da će osoba B pristojno odbiti i omogućiti čist obraz za obje strane. Vidi se da nisu dolazili u doticaj s nama Balkancima koji za sve govorimo da. Naučit će. Ali ćemo i mi.
Dok smo mi tamburali i švrljali trgom već je dobro pao mrak. Trk na internet, tipkamo zahtjev za kauč u zadnji čas (nismo dobili niti jedan odgovor na mejlove koje smo poslali ranije) na Esfahan grupu. Prije nego smo se uspjeli izlogirati, zove nas Yasser koji je vidio naš očajnički mejl na CSu i nudi da nam bude domaćin večeras. Iako, ne može nas ugostiti u svom domu, ali može u svom – uredu. Pogledavamo se, shvaćamo da nikad nismo surfali u nečijem uredu i prihvaćamo ponudu.
Ubrzo se nalazimo s njim, a on, kao u nekoj lošoj šali, po nas dvoje (i naša dva velika ruksaka i dvije gitare) dolazi na – skuteru. Tanja i ja se dogovaramo tko će prvi s njim, a on nas oboje bezbrižno ukrcava iza sebe i najluđom i najsporijom vožnjom se upućujemo u noć.
Esfahan je grad velebnih mostova pa nas naš domaćin vodi u razgledavanje istih. Iako, rijeka Zayande je presušila prije neke četiri godine pa sad mostovi spajaju dvije strane nepostojeće rijeke. Tamo gdje je nekad tekla rijeka sad se okupljaju mladi i podno mosta raspravljaju o nekom boljem svijetu gdje će moci slušati glazbu na otvorenom i slobodno pričati s kim žele bez straha da završe iza rešetaka ili gore.
Mostovi bez rijeke – neobičan prizor, u svakom slučaju. Isto kao i dva kvazi-kauč u predvorju Yasserovog ureda. Ali, poslužili su svrsi.
Ujutro smo krišom napustili uredsku zgradu. Bila nam je zanimljiva ta igra skrivača pred poslovnjacima koji nisu smjeli otkriti da su tu neke dvije lutalice provele noć. Vani nas je dočekao jos jedan topao, sunčani dan. Nekih 30ak stupnjeva, idealna temperatura za pokrivenu glavu, ruke i noge. Drago mi je što nisam žena. Upućujemo se do nekog parkića gdje smo se htjeli malo rasteguti na travi i odmoriti od neudobnog kauča. Nije prošlo ni pet minuta, prilaze nam tri policajca, pokazuju na Tanjinu haljinu i u isti glas ponavljaju – Islam, Islam! Isprva smo pomislili da misle na neku pjesmu Cat Stevensa nakon preobraćenja, ali ih je najvjerojatnije smetalo što se Tanji otkrio centimetar zgloba na desnoj nozi. O, Alaše!
Povukli smo haljinu prema dole i krenuli u istraživanje grada. Jedna od glavnih znamenitosti u gradu je Jameh džamija. Nismo bas raspoloženi za plaćanje ulaznice kako bi mogli na turistički obilazak unutrašnjosti džamije. Islamskih bogomolja smo se već podosta nagledali u životu. Okrećemo se prema Meki i smještamo u veliko unutrašnje dvorište džamije i uživamo u tišini i meditaciji s pogledom na kupolu. Nismo ni sjeli, a već smo dobili šipak na dar od lokalnog posjetitelja. S guštom smo ga smazali ne mareći pretjerano za povijesne i umjetničke vrijednosti koje se nalaze u bliskom okruženju. Baš me zanima postoji li i za to kazna u Iranu.
Još nas je jedan CSer kontaktirao i ponudio da prespavamo večeras kod njega, ali u njegovom domu, ne uredu. Malo smo si razmišljali o toj ponudi pošto je živio dobrih 20 kilometara južno od centra, ali onda smo se sjetili da sutra idemo stopom prema Shirazu koji je južno od Esfahana tako da nam ta lokacija savršeno odgovara.
Naš domaćin je došao po nas u očevom autu i ubrzo smo bili kod njega doma, pripremajući večeru. Iako smo mi u našem zadnjeminutnom zahtjevu obećali pripremiti neku večeru za našeg domaćina, on je bio brži. I spretniji. I vjerojatno naspavaniji.
Uz večeru smo pričali o svemu i svačemu, ali je nekako svaka tema vodila k istom – politici. Pričao nam je kako je nedavno bio uhićen na Trgu Slobode (ironično, zar ne?) jer je vodio dvoje stranaca po gradu, a nije turistički vodič. CouchSurfing je u polu-ilegali u Iranu, tako da se i domaćini i gosti moraju paziti policije i imati spremne odgovore u slučaju da ih netko nešto pita.
Pričao nam je kako je proveo čitavu mladost u strahu od policije jer su na studentskim tulumima znali cugati, a kazna za konzumaciju alkohola je 80 udaraca bičem po leđima. Ili deset udaraca s bičem koji ima osam završetaka. U toj čitavoj priči, dobra strana je da se policija u većini slučajeva može potkupiti pa su na taj način spašavali kožu. Doslovno.
Pričao nam je kako je prosvjedovao protiv vlade, ali je odustao kad su se vojnici rasporedili po okolnim zgradama i snajperima skidali prosvjednike, bez upozorenja. Iako je jedino oružje prosvjednika bio flaster na ustima kojim su htjeli pokazati da nemaju pravo glasa. Između ostalog.
Pričao nam je kako 70% žena ne žele poštivati zakone o obveznom pokrivanju glave, ali da moraju. Inače, čim djevojke napune devet godina, moraju se oblačiti po određenim pravilima. Rukavi do zglobova, pokrivene glave, skrivene obline i slično. Devet godina je ujedno i legalna granica za udaju. Divno.
Imam problem s Iranom, hebiga.
Ujutro slaže doručak i odbacuje par kilometara do neke prometne policije na autoputu, pored koje svi automobili moraju proći, a kako ima par ležećih policajaca na tom dijelu, svi moraju usporiti. Savršeno mjesto za stopiranje. Imali smo i isprintani veliki natpis za Shiraz, na farsiju, naravno.
Kamione opet izbjegavamo, ali i taksije. Murja nam prilazi i upućuje na obližnji autobus, ali mi im se samo smješkamo i govorimo Pul nadaram – što znači da nemamo novaca. Puštaju nas na miru, a par minuta kasnije staje automobil, bijeli i brzi. Nagelirani lik, u košuljici i Diesel trepericama izlazi iz auta, kaže da ide u Shiraz, ali traži da mu prvo pokažem svoju putovnicu.
Iako je to bio prvi put u mojoj autostoperskoj karijeri da me netko traži putovnicu, bez oklijevanja mu je pružam. Kad je vidio da smo pitomi Hrvati, samo je pokazao da uskačemo. Kaže kako je previše lokalaca koji glume strance kako bi mogli dobiti besplatnu vožnju negdje, pa se htio uvjeriti odakle smo. Očito je stopiranje samo privilegija stranaca u ovoj zemlji. Direkt vožnja od 466 kilometara je bila ispred nas. Druga najduža ikad. (Prva je bila na mom prvom putovanju, pri povratku iz Sofije, Niš – Zagreb, 650 kilometara u jednom autu)
I iako je vožnja u brzom, novom i udobnom automobilu trebala biti divna i krasna, ja sam imao trbušnih problema koji su počeli koju večer prije. Tako da sam Hassana, našeg vozača, morao par puta žicati da stane sa strane kako ne bi uneredio auto, iako nisam ni bio siguran s koje strane je prijetila opasnost. Vodi nas na čaj, časti ručkom (inače, jelovnik je uvijek – ali uvijek – jednak. Konobar postavlja pitanje: piletina ili meso? Raj za vegetarijance. Ostalo dolazi po defoltu – riža i kruh.), priča s nama na savršenom engleskom, što je ipak u Iranu rijetkost. Iako, 90% ljudi s kojima smo stupili u kontakt bili su visoko obrazovani.
Malo prije Shiraza Hassan zove Saeeda, dečka koji me kontaktirao kad je na CSu vidio da dolazim u Iran pa dogovaraju primopredaju. Ruksake smo samo prebacili iz auta u auto te se uputili prema Saeedovoj hiži. Ogromna kućerina, živi sam, ali nas iz nekog razloga nije mogao ugostiti pa će nas kroz koji sat preseliti kod svog prijatelja, također CSera.
A u kući pravi mali glazbeni raj – soba preuređena za bend! Bend u Iranu – kakva egzotika. Odmah smo se rasporedili, Saed na bubnjevima, ja na gitari, a Tanja pjevuši i lupa po nekim udaraljkama pa u glasnini doma, raspaljujemo po dobrim starim američkim hitovima. Pa nek nas hapse. Saed nam priča kako se glazba može učiti samo privatno, u kućama. Ne postoje koncerti, samo skrivene gaže u podrumima za koje se čuje usmenom predajom. No to ne spriječava mlade ljude da se inate i još više trude obrazovati i informirati. Saed je prava mala glazbena enciklopedija. Čim je otkrio da s Tanjom moze pričati na Radiohead jeziku, decibeli su skočili za kojih 20%, Tanja prešla na bubnjeve, a Saed nije skidao osmjeh s lica. Tu sam se ja povukao i prepustio njima da se nadglasavaju. Opet moje osjetljivo akustično uho.
Nakon gaže Saed kaže (rima!) kako mu je žao što kod njega ne možemo spavati jer smo najbolji gosti koje nije ugostio, te nas vozi do prijatelja Shervina u čijoj ćemo kući provesti iduće dvije noći. Shervin (34) još uvijek živi s roditeljima, bratom i sestrom. Kažem vam, iako smo daleko, mi Hrvati imamo puno toga sličnoga s Irancima. Roditelji mu, iako već u godinama, pričaju relativno dobar engleski pa se svi skupa smijemo i pričamo o raznim temama u dvorištu kuće. Shervinov otac, umirovljeni odvjetnik, iako u godinama, samostalno uči francuski i engleski iz knjige. Kaže da je to njegova verzija pervencije Alzeheimera, stoga je cijeli podrum kuće preuredio u učionicu i knjižnicu gdje svakodnevno marljivo ulaže u svoje znanje. Ispituje nas neke činjenice o Hrvatskoj, iako sam zna više o Titu i Jugoslaviji od nas mlađarije, i tu me užasno podsjeća na mog tatu (ne zbog Tita i Jugoslavije!) koji je to uvijek radio kada sam dovodio svoje goste iz čitavog svijeta na obiteljski nedjeljni ručak. Samo, Shervin je puno bolji sin pa bez prigovora, s puno strpljenja i nevjerovatnog poštovanja i poniznosti svaku našu riječ simultano prevodi svom ocu.
Obitelj je brojna. Stariji brat, inžinjer biokemije koji također živi pod istim krovom. Dvije sestre, obje isto inžinjerke nečega, jedna živi u Švedskoj, druga u Teheranu i obje su bile u posjeti baš kad smo i mi bili u Shirazu. Saznajemo da su imali još jednog sina/brata kojeg su ubili prije tridesetak godina u tijeku iranske revolucije, ali vidjeli smo da je ta tema bolna pa nismo previše zapitkivali.
Shervinova majka, divna snažna žena, je umirovljena profesorica kemije i vrsna domaćica koja nam je spremila svakojake žitarice i povrće, pa smo napokon – uz famoznu piletinu i meso, i nečeg zelenog pojeli.
Sutradan smo se uputili u razgledavanje grada. Opet su na meniju bile razne džamije i bazaari, a najnoviji razvoj događaja je bio taj da me je prestao mučiti trbuh, ali se bol preselila u glavu pa sam sad tumarao Shirazom s ogromnom glavoboljom. (Super je kako ove blogove pišem s par tjedana zakašnjenja pa mi se roditelji ne trebaju brinuti o boli kooja me je već prošla) Tanja me je pokušala utješiti i izliječiti, što na iranskim ulicama na kojima su dodiri zabranjeni, nije nimalo lagan posao.
Vratili smo se doma na još jedan ukusan domaći ručak koji je pripremila Shervinova majka, a zauzvrat smo im Tanja i ja otpjevali/odsvirali par naših pjesama, a onda je stvari u ruke uzela Shervinova seka koja je sjela za klavir (također je kao mala uzimala privatne lekcije u svom domu – jedini način da se nauči zapadnjački instrument) i raspjevala staru. S divljenjem smo gledali raspjevanu kćer i majku. Krasna atmosfera.
Dan smo završili još jednim razgledom grada u Shervinovoj režiji, koji je inače turistički vodič. Vodio nas je po džamijama, grobnicama, vidjeli smo kazališni nastup na otvorenom, a čak smo primjetili neke cure koje su zafrknule rukave do laktova – očit primjer hrabrosti na iranski način!
Mama iz Shiraza nam je ujutro pripremila doručak, mene opskrbila s pejn-kilerima koji su odradili svoj posao pa smo se lokalnim busem uputili do kompleksa Persepolisa – ostataka kraljevskih perzijskih palača i jednog od najpoznatijih turističkih lokaliteta u Iranu…