NEPAL - Tomislav Perko

Nepal je u studenom – studen. Kako studenoću ne volem, nisam se dugo zadržavao. Dovoljno da vidim neke stare prijatelje, upoznam par novih, podignem tajlandsku vizu, saznam svoju budućnost i istražim par načina kako se varaju turisti.

Način prvi – uđete u lokalni restoran, naručite klopu od simpatične ekipe, bez pitanja za cijenu. I onda vam račun nekako previsok. Ne date se nego tražite meni. Kako se to po naški kaže? Jelovnik, da. Nemaju ga. Iziđete na ulicu i pitate nasumične prolaznike koliko bi oni platili za takav obrok. Sumnje su potvrđene, platili ste tri puta višu cijenu. Vratite se u restoran, a oni vam se tamo smiju. Prvi put u životu odete na murju i vratite se s čičom policajcem širokih ramena. Više se ne smiju. Vrate vam osam kuna za kojih su vas prevarili. Tvrdoglav i principijelan. I tužan kad ljudi varaju.

Način drugi – šećete ulicom, striček sa šarenim katalogom u ruci nudi vam trekking turu. Kažete da niste zainteresirani, ali vas i dalje neuvjerljivo uvjerava. I onda slijedi grand finale – suptilno spominje da su baš maloprije tri Šveđanke uplatile taj aranžman. Pa se onda naglo zainteresirate, uplatite par stotina eura nadajući se…kad tamo samo šest Nijemaca i dva Francuza koji, kao i vi, pogledima traže tri plavuše, uzalud. Eto, to bi mi se dogodilo da sam mrvicu lakovjerniji, nešto bogatiji, i slab na plavuše.

Način treći – na ulici vam prilazi lik s lokalnim žičanim instrumentom u rukama, pita jeste li zainteresirani za kupnju. Naravno da niste, ali on simpatično započinje razgovor s vama – odakle ste, šta ovdje radite, uobičajeno. Onda vas velikodušno pozove da vam zajedno s prijateljima odsvira nešto, besplatno. I dobijete lijepi mini koncert, iako u očima svirača vidite da ne sviraju sa srcem, i da će htjeti nešto od vas, čim zveknu zadnji akord. I da – imaju svoj CD koji prodaju za male pare, a sav profit, naravno, odlazi lokalnom sirotištu. Izvlačim se na najdraži način – joooj, nemam keša, samo karticu… Uz CD, nude vam i drogu. Izgledom slično čokoladi, mislim da se zove hašiš. Ili tako nekako. Nije vam svejedno jer se donedavno simpatični bend pretvara u grupu dilera, ali sa smješkom napuštate njihov studio i vraćate se sigurnosti ulice.

I tako dalje. Sva sreća pa sam ja iskusni putnik kojeg ništa ne može iznenaditi. Osim klinca u pakistanskoj mjenjačnici. I turističke agencije u Varanasiju. I lokalnog restorana iz točke jedan. I.

Sve dane provedene u Kathmanduu kaučsurfao sam kod Taye, Australke koju sam upoznao godinu ranije u Bangladešu. Cura volontira ovdje već drugu godinu zaredom, a tek joj je devetnaest. Uči klince engleski. Čak sam joj jednu večer pomagao ispravljati ispite. A prije par mjeseci ispite su ispravljali meni. Napredujem u životu, nema šta. Svima sam podijelio jedinice, čisto da se osvetim svijetu za osam godina studiranja.

Prvi put nakon Beograda, popio sam i dva gutljaja rakije. Krivac za to bio je Gruba, kolega nomad, koji (da citiram s njegove web stranice) – svaki slobodni trenutak provodi na stijeni, rijeci, planini ili biciklu, bilo u Hrvatskoj ili tuđini. Bio je na putu oko svijeta, planinario po Himalaji, Andama, gorju Atlas, Dolomitima, Alpama, pentrao se na vulkane u Indoneziji, Kolumbiji, Galapagosu, tumarao Amazonom, džunglama Laosa, Kambodže, Bornea, australskom bušu, Sahari, ali je i dalje preko ušiju zaljubljen u Velebit. I u rakiju, bez koje ne ide nigdje. Čisto iz medicinskih razloga, naravno.

Kao polu-lokalac počastio me je lokalnim ručkom, uz koji smo izmjenili iskustva, priče, i kontakte. Već godinu ranije uputio sam ga svojoj obitelji u Bangladešu, gdje je Gruba proveo, kako kaže, predivne dane. Ovog puta sam mu preporučio Marinu koja trenutno boravi u Kuala Lumpuru, Grubinom idućem odredište, prije nego zapali za Burmu. Ili Mijanmar. Nije siguran u koju će od te dvije zemlje. Zauzvrat mi je dao par savjeta za Indiju, u kojoj je isto proveo dosta vremena proteklih par godina.

Zajedno s još jednim našim čovjekom, Harijem, i njegovom djevojkom/ženom, uputili smo se na moje prvo razgledavanje grada van centra i sela u kojem sam živio. Put nas je odveo do Swayambhunatha, popularnog Monkey Templea, drugog najsvetijeg hrama u budista. Do stupe na vrhu brijega vodi 365 stepenica, ali smo se zaustavili na četrdesetšestoj, gdje su Hari i draga mu imali dejt s jednim budističkim vidovnjakom i čitačem dlanova. Hari je bio koju godinu prije kod njega, i kaže da je čiča bio u pravu oko svega što mu se kasnije dešavalo u životu.

Kako je čiča poslovao po principu daj kolko daš, ohrabrio sam se i upustio u avanturu zvanu čitanje dlana. Sve sam snimio kamerom, kako ne bih zaboravio. Tako da vam sad u miru i tišini mogu napisati šta mi je čiča prorok prorekao. Pa ajmo.

Pitao me je četiri stvari – ime i prezime (tu sam ga malo zbunio kad sam rekao da mi je ime Tomislav, ali da sam na fejsbuku Thomas Love), godište, zemlju iz koje dolazim, i desni dlan. Dao sam mu sve navedeno, i pozorno slušao.

Vrlo sentimentalan, kaže. Okej, pustio sam suzu u prošlom broju bloga – 1:0 za čiču. Miroljubiv. Potukao sam se jednom u životu (i izgubio), i u principu se nikad ne svađam – 2:0. Nekad vjerujem u Boga, nekad ne. Uz isprike roditeljima i široj porodici – 3:0. Poštedit ću vas filozofiranja o tome tko/šta/gdje je za mene Bog. Nema na čemu. Poslovna linija prekrižena, nemam stalan posao. Iako to nije teško zaključiti od bradonje koji posjećuje čitača dlana u Nepalu, neka mu bude – 4:0.

8., 13. i 18. godina, problematične. Problemi u obitelji, školi, zdravlju. Ili je fulao, ili se ja ne mogu sjetiti – ostaje 4:0. Od 19.-22. godine dobro razdoblje. Trebao je malo precizirati, ne dam mu bod! Od 23.-25. godine sam imao dugo putovanje, mijenjanje mjesta, mijenjanje poslova. Bio broker, dao otkaz, počeo raditi u juice baru, krenuo sa svojim prvim putovanjima – 5:0. 26. i 27. godina su spore, pokušavam nešto napraviti, nešto saznati, ali se stalno pojavljuju zapreke. Moglo bi se reći, ali moglo bi se i ne reći. Rezultat ostaje isti. Od 28.-32. godine dugo putovanje, mijenjanje mjesta, mijenjanje poslova, dobro vrijeme za ženidbu. Bumo vidli. Ali na dobrom sam putu. Za putovanje, ne za ženidbu. Od 33.-35. godine dobro vrijeme u smislu financija. Vuuu-huuu! 36. godina će biti loša. Biti pažljit, moliti se Bogu. Okej. Nakon 37. godine, jako dobro. Novi dom, nova zemlja, sretna obitelj. Držim ga za riječ.

Životna linija dobra, nekad problemi s leđima i zglobovima, raditi jogu, meditirati. Tko nema problema s leđima i zglobovima? Linija srca dobra, predispozicije za biti pisac, slikar, pjevač, plesač. Pišem, ne slikam. Pjevam, ne plešem. Ali dobro, zaslužio je – 6:0. Linija mozga dobra, jako sam pametan. Pamet je relativna. Ali, završio sam fakultet, broji li se to? Venerina linija dobra, puno ljubavi u životu. Lav iz maj midl nejm – 7:0! Jupiterova linija prekrižena, problemi sa bračnim životom i zajedničkim životom generalno. Cimer se nikad nije bunio, ha! – 7:1! Brak s ženom druge nacionalnosti dobar, brak s ženom iste nacionalnosti – loš. Šta reći na ovo? Broj djece neparan – 1,3,5,7. Neće biti dobro ako imam paran broj djece. Ako on tako kaže… Linija Merkura prekrižena, ne bih se smio kladiti i kockati. Čiča moj, gdje si bio kad sam sve što sam imao (pa i više) prokockao na burzi?! 8:1. Ma evo mu i ekstra bod, kockao sam se i prije burze! 9:1. Linija Marsa prekrižena, obitelj mi neće pomoći ako zatreba. E, tu je izgubio barem tri boda. 9:4. Sunčeva linija dobra, imam dobru memoriju. Šteta što pamtim samo nebitne stvari, ali dobro – 10:4.

I to je bilo to. Gotovo za četiri minute. Dosta dobro, moram priznati. Fulao je samo s podrškom obitelji, i da imam problema sa zajedničkim životom. Iako, možda on zna nešto što ja ne znam. Pitao sam ga samo jedno pitanje – hoću li na ovom putovanju naći what Im looking for? Nije dao odgovor. I bolje, možda. Ali je dao dobar odgovor na pitanje koliko da mu novaca dam – koliko god želiš, ja sam redovnik, ne biznismen. ALI, tvoj prijatelj je dao 1000 rupija. Da, moj bogati prijatelj. Evo ti 200, čiča. Hvala i doviđenja.

Gruba na svim svojim putovanjima uvijek ima i humanitarni štih, pa tako u Kathmanduu već niz godina ima sirotište koje posjećuje kad god se tu nađe. Donira odjeću, obuću, pribor za školu i, ono najvažnije – svoje vrijeme i društvo. Uz još dva njegova poznanika sam mu se priključio u posjeti sirotišta koje je udomljavalo devetnaest nasmijane, vesele i zaigrane dječice. Igrali smo se s njima, bojali, crtali, razgovarali. Gruba je počeo mališane bacati u zrak, i onda su svi htjeli da ih bacamo, a meni se nije dalo. Ili sam samo htio razgovarati s Ninom, plavom volonterkom u sirotištu. Pravio sam se da me bole leđa te velikodušno ponudio dječici da vježbaju masiranje na meni, dok ja pričam s djevojkom lijepog imena. Začudo, taktika je uspjela pa sam idućih dvadesetak minuta imao hrpu mališana koji su se izmjenjivali i natjecali tko će mi pružiti bolju masažu. I iako su me prisutni odrasli uz salve smijeha optuživali da iskorištavam maloljetnu radnu snagu, znao sam da su samo ljubomorni što se oni toga prvo nisu sjetili. Ili zbog toga što imam zgodnu sugovornicu.

Oprostio sam se od dječice, Nine, a nešto kasnije i od Grube, kojeg ću sresti opet negdje u Južnoj Americi, inshallah. Mali je svijet. Vozeći se u prenatrpanom mikrobusu, u koji se inače zna natrpati više od trideset ljudi (iako je to samo običan kombi s par reda sjedala), razmišljao sam o dječici i o sirotištu. Bi li to mogla biti jedna od stvari koje tražim? Humanitarni rad, pomaganje onima koji pomoć trebaju? Iako sam dio KORAKOR obitelji već dvije godine, možda bih se trebao malo aktivnije uključiti? Otići na mjesto zbivanja, provesti više vremena s određenom skupinom ljudi? Ne znam. Ide na what Im looking for popis, u svakom slučaju.

Dobio sam tajlandsku vizu (hvala curama iz Da da da na lažnoj aviokarti koju sam dostavio kao dokaz da u Tajland dolazim i odlazim avionom, što je potrebno za dobivanje vize), prisustvovao CS mitingu na kojem sam ekipu počastio svojim kulinarskim umijećem (opet juha od leće!) i gdje sam prvi put u životu otvorio bocu vina pomoću Versace cipele. Ostatka mitinga se ne sjećam, prvenstveno zbog te iste boce. I još njih par.

I onda sam se našao s Caro.

Caro sam upoznao 2009., na mom prvom velikom putovanju, dvomjesečnom lutanju Europom. Proveli smo dva dana zajedno u Montpellieru, penjali se po stijenama (još uvijek imam ožiljak na desnoj potkoljenici – ožiljci su mi inače najdraži suveniri, ne zauzimaju mjesta u ruksaku), i svih ovih godina ostali u kontaktu preko dragog nam fejsbuka. Par mjeseci ranije vratila se u Francusku nakon što je provela godinu dana na Novom Zelandu, Australiji i JI Aziji, a kako joj se nije vraćalo na stari posao došla je u Nepal. Kako su nam planovi bili slični, odlučili smo udružiti snage i uputiti se zajedno prema jugu, prema Indiji.

Prije nego smo se otisnuli prema Varanasiju (još uvijek nisam zaboravio vlasnika one putničke agencije!), uputili smo se do sirotišta gdje je Caro volontirala per tjedana ranije i praktički ga osovila na noge, pomagajući Lili i Omanu, voditeljima sirotišta. Kako je Caro po profesiji učiteljica, podijelila je i nešto savjeta kako s djecom koja tamo žive. Ali, nije se ni na tome zaustavila – kad je vidjela da im je potreban hladnjak i električna peć, proširila je glas u Francuskoj i u par dana skupila dovoljno novaca pomoću donacija za kupnju neophodnih kućanskih aparata. Djevojka ogromnog srca.

Kad je desetero dječice u dobi od 5 do 12 godina počelo stizati iz škole, zabava je mogla početi. I iako bi čovjek očekivao kaos kad ima toliko klinaca na okupu, ovo su najvjerojatnije bila najmirnija i najpristojnija djeca koju sam imao priliku upoznati. Šest djevojčica i četiri dječaka, sa tužnim pričama u svom kratkom životu. Većina od njih su napuštena od strane roditelja koji se o njima više nisu mogli brinuti, te su na jedan ili drugi način dovedeni u sirotište, gdje imaju krov nad glavom, edukaciju i par obroka dnevno. Svi natucaju engleski, mlađi malo manje, stariji nešto više. Ali sveprisutan je univerzalni jezik – osmijeh.

Pomagali smo im oko domaće zadaće, ručali zajedno gledajući kako se poredani na podu svojim malim ručicama bacaju na rižu i nešto malo umaka, a kasnije sam uzeo gitaru i počeo svirati i pjevati pjesme koje nikad nisu čuli, što ih nipošto nije omelo da se ustanu i počnu pokazivati svoje plesne pokrete. Kojih se mnogi plesači po klubovima ne bi posramili. Kasnije je i kazeta s domaćim hitovima bila u kazetofonu pa su i povukli nas odrasle da se malo raspametimo. Zbilja ne volim plesati, ali bio je gušt glupirati se za njih i izvoditi Đon Travolta poteze na indijsko-nepalske melose.

Kad je pala noć, a zajedno s njom i temperatura, bilo je vrijeme za novitet u kući – uključivanje električne grijalice. Par minuta nakon prvog uključivanja imali smo prizor desetero dječice koji sjede oko grijalice i gledaju u nju kao da je najnapetiji crtić na programu. Caro mi je šapnula da im ona prije spavanja inače čita priče, ali da ovu večer mogu ja preuzeti tu zadaću. Uzeo sam slikovnicu Vuk i tri praščića, pretvorio ju u Vuka i deset praščića i uz par izmjena nasmijao mališane i poslao ih u krevet. Gud najt brader, gud najt sister, gud najt sr, gud najt mis. I kao pačići uputili su se u svoje dvije sobe na počinak.

Ujutro smo se izgrlili s Lilom i Omanom, na poklon dobili svilenu maramu i tikku (onu crvenu točku tipičnu za hinduse) na čelo u znak blagoslova i sreće na putovanju koje je pred nama. I prošlo je sretno, nakon desetosatnog putovanja u udobnom autobusu stigli smo u Lumbini, mjesto gdje je Buda rođen i proveo prvih 29 godina svog života.

Vozač nam je pokušao srediti povoljnu hotelsku sobu, ali smo odbili, pouzdajući se u naše umijeće pronalaska najjeftinijeg mogućeg smještaja. Iskrcali smo se u centru, gdje smo imali što vidjeti – horde redovnika u crveno-narančastim opravama, u sumrak lutaju ulicama malešnog Lumbinija. Ulaskom u prvi guest house shvaćamo o čemu se radi – jučer je počeo neki festival mira, i sve sobe su bukirane. Toliko o našem umijeću. Prokleti mir!

Na kraju završavamo u domu jedne obitelji koja tjera staru baku iz njezine sobe u prizemlju i nude nam je za cijenu od 500 rupija po noći. Sobu, ne baku. Baka nije bila tužna zbog evakuacije pa smo zaključili da će joj višak rupija dobro doći i prihvatili ponudu. Soba je puna bakinog mirisa i velikih komaraca pa vadimo iz ruksaka svu opremu koja će nas štititi protiv napasnika, širimo mrežu iznad kreveta i prije spavanja gledamo neki dosadni film na Carinom laptopu.

Iući dan se upućujemo u razgledavanje Lumbinija. Čitavim putem prate nas horde klinaca i klinceza koji nas pozdravljaju, smiju i žele slikati s nama. A mi se zabavljamo odzdravljajući i ispunjavajući njihove želje i prohtjeve. Obišli smo par hramova koje su izradili budisti iz raznih država, ali se nismo mogli oteti dojmu da je sve to samo jedno veliko natjecanje tko će izraditi veći i ljepši spomenik Budi. Put nas je naveo i na lokaciju za koju se vjeruje da je klinjo Buda rođen, ali kad smo vidjeli da ulaznicu moramo platiti 200 rupija, dok ne-bijelci ulaze besplatno, proradio je inat. Ostajemo van ograde, okidamo par slika iz daljine. Mislim da bi Buda bio razočaran kad bi znao da se, i u njegovom rodnom selu, sve vrti oko novca. Ovako smo sjeli na klupicu i promatrali prolaznike.

Ujutro se odjavljujemo iz hotela, Caro im ostavlja svoje planinarske cipele koje joj neće trebati tamo gdje mi idemo, na +30. Odlučujemo stopirati do granice koja je udaljena nekih pola sata vožnje, ali ubrzo vidimo da osobnih automobila nema, sami taksiji i autobusi. Rijetki osobni automobili staju i žele naplatiti duplo više od taksista pa mirne savjesti upadamo u autobus te nakon još jedne kraće vožnje u mikrobusu u sardina stajlu stižemo do granice.