– Zašto su ljudi tako pokvareni? – upitala me je D. sjedajući na skuter, sa suzom u oku.
– A ne znam – odgovorio sam, i dao gas.
Vraćali smo se s kratkog izleta do velikog spomenika Bude iznad našeg malog mjestašca. Vrh brdašca, puno turista, veliki spomenik skromnom čovjeku, par majmuna u obližnjim krošnjama, slatki izgubljeni dječarac.
Na povratku smo se zaustavili pored ceste jer je D. vidjela tri slona. Sišla je sa skutera, napravila par koraka prema njima i zastala. Bili su zavezani lancima, okruženi nekolicinom turista koji su ih hranili i s njima se fotografirali.
Samo se okrenula i vratila s pitanjem koje mi je sad, dok sam se zavojitom cestom vraćao prema našem hotelu, odzvanjalo u glavi.
Odmah sam se sjetio Jaipura, grada u Indiji kojeg sam posjetio prije davnih sedam godina. Tamo sam se prvi put susreo sa slonovima koji su držani od strane lokalaca za potrebe kao ovi ovdje – da ih turisti mogu za neku siću nahraniti i fotografirati se s njima. Ponekad i jahati.
I sjetio sam se svoje prve reakcije na to – dati nešto novca za hranu sloniću i jednu fotografiju mi se činila kao win-win-win situacija: slonić će dobiti malo hrane koju možda inače ne bi dobio, njegov vlasnik će zaraditi nešto novca koji će (barem dio) utrošiti na brigu o tom slonu, a ja ću dobiti lijepu uspomenu i divnu fotografiju.
Tek mi je nešto kasnije palo na pamet pitanje o humanosti čitave situacije. Bi li slonovima bilo ljepše da nisu zatočeni kako bi se turisti mogli s njima fotografirati, hraniti i jahati ih, makar to značilo da se moraju brinuti sami za sebe u nerijetko okrutnoj divljini? Podržavam li ja sa svojih par novčića donacije nastavak nehumanog držanja tih ogromnih životinja?
Isto sam se svaki put zapitao kad sam viđao fotografije ekipe s drogiranim tigrovima, s razno raznim divljim životinjama na ulicama nekih dalekih gradova, kad god sam ugledao pse koji su čitave dane bili u boksu i(li) na lancu, ili ekipu koja jednostavno posjećuje cirkus. I mislim da sam znao razlog.
– Mislim da ljudi ipak nisu pokvareni – rekao sam joj dok smo čekali na semaforu. – Samo ne razmišljaju.
– Dobro, možda nisu svi pokvareni – odvratila je. – Ali su onda glupi.
Nisam znao šta da mislim, jer sam sigurno i ja u hrpi situacija ispadao glup i pokvaren. Nisam vegan/vegetarijanac, i zbog mog odabira životinje pate i umiru u nerijetko strašnim mukama. Tu i tamo sigurno kupujem odjeću koju su izradili klinci u nehumanim uvjetima. Trebam li prestati s tom praksom koja će možda dovesti do toga da neki klinac izgubi taj slabo plaćen posao ili nastaviti s njom kako bi klinac zadržao taj slabo plaćen posao i nehumane uvjete koji su možda bolji od nikakvog posla i života na ulici?
Nisam imao odgovore na ta pitanja.
Ali sam zato imao odgovore na pitanja zbog kojih sam došao na Phuket, u EBS školicu.
Prvo su na red došla pitanja iz teorije – o ulozi barmena, povijesti alkoholnih pića, načinima njihove proizvodnje, obilježjima pojedine vrste, i slično. Uslijedila su pitanja o recepturama 72 koktela koje smo učili zadnjih tjedana, načinu izrade, sastojcima, omjerima, ukrasima.
Uz dva ispita iz teorijskog dijela, imali smo i tri praktična.
Prvi je bio free pour, koji se sastojao u tome da natočimo 40 mjerica različitim stilovima, različitih količina, od 10 do 80 ml. Desnom rukom, lijevom rukom, obrnutim hvatom, s obje ruke, s četiri boce odjednom. Uslijedio je flair, u kojem smo morali ispod tri minute napraviti dva pića propisanom tehnikom, na atraktivan način. Za kraj tu je bio ispit koji je bio najteži i najvažniji – rad iza bara. Sastojao se od izrade 12 koktela u 10 minuta, ne zaboravljajući redoslijed, sastojke, omjere, i sve ostalo što smo učili u recepturama na teorijskom dijelu.
– Posebno mi je zadovoljstvo najaviti najboljeg učenika ove generacije, sa 98% ukupnog broja bodova – rekao je Marco na dodjeli diploma – Tomislav!
Popeo sam se na pozornicu, stisnuo ruku svojim instruktorima i uzeo diplomu.
Nakon foto seanse smo se svi zajedno uputili na završni parti na krovu našeg hotela. Feštalo se, jelo, pilo, plesalo, kupalo u bazenu. A ja sam, kao i uvijek dosad za vrijeme krovnih partija – dežurao na šanku, s Chang pivom u ruci.
– Svaka čast, Tomi – čestitao mi je Danny, jedan od instruktora. – Kakvi su ti planovi za budućnost?
– Nisam ni ja siguran – odgovorio sam mu. – Za koji dan se D. i ja vraćamo u Hrvatsku pa ćemo vidjeti što dalje. Ali namjeravam se baviti ugostiteljstvom, u svakom slučaju. Ako se poslože neke stvari možda i otvorimo vlastiti bar.
– Kakav tip bara si imao na umu? – upitao je znatiželjno.
– Duga je to priča, ali imam jedan zanimljiv koncept u glavi – odvratio sam. – Ispričam ti kad ne bude ovolike galame oko nas.
Popio sam gutljaj pive i prisjetio se svoje ideje koja se rodila prije više od godinu dana, ne znam ni sam točno kad ni gdje. Ali sam znao zašto.
Nakon propale karijere u brokerskoj kući, a prije mojih prvih putovanja, radio sam kao barmen u jednom juice baru u Zagrebu. Obožavao sam taj posao, daleko od ureda i negativnosti koji su se tamo bili nakupili, okružen voćem, povrćem, zdravom hranom i onim najbitnijem – pozitivnim ljudima koji su bili iskreno sretni i zahvalni kad sam im smućkao neki zdravi napitak.
Na tom mjestu u Masarykovoj ulici se rodila moja ljubav prema ugostiteljstvu – iako toga još nisam bio svjestan. Tamo sam gotovo svake večeri, dok sam ribao wc školjku i čistio podove u lokalu, razmišljao kako ću nekad u budućnosti pričati ljudima kako sam nekad davno ribao wc školjku i čistio podove u lokalu – i kako će to biti kul priča. U isto vrijeme ta me je misao držala da ne potonem u depresiju jer sam, realno gledajući, sa završenim fakultetom i iskustvom rada u brokerskoj kući – ribao wc školjku i čistio podove u lokalu.
Uslijedila su putovanja, što po Europi, što po ostatku svijeta, a put me je doveo i do Wellingtona, glavnog grada Novog Zelanda. Šetao sam gradom i tražio posao. Prva mjesta na meniju su bili, naravno, juice barovi, ali sam iskušavao sreću i u pivnicama, barovima, restoranima.
U jednom od njih, nekom fensi tapas baru, nabasao sam na vlasnicu i rekao da tražim posao.
– Imaš li iskustva rada iza bara? – bilo joj je prvo pitanje.
– Naravno – odvratio sam kao iz topa. Prešutio sam činjenicu da je iskustvo bilo vezano isključivo za juice barove.
– Dođi sutra u 17 sati da te vidimo iza šanka – zaključila je naš kratki razgovor.
Odjurio sam doma, i bacio se na gledanje videa na YouTube-u. Kako biti barmen, u koju čašu se toči koje piće, kako se mijenja bačva za pivo, koje su recepture za određene klasične koktele. Bio je to barmensko-jutjubaški maraton.
Sutradan sam, iako nenaspavan, zadovoljio na probi, ali sam naposlijetku dobio ponudu za neki potpuno drugačiji posao i prihvatio ga. Rad iza bara sam ostavio za neku drugu priliku, ali gledajući sate i sate tih videa o ugostiteljstvu i radu iza bara…bilo je nešto u tome što me je zbilja privlačilo. Ljubav započeta u juice baru u Masarykovoj se samo podebljala.
Par godina kasnije, radio sam koktele na uličnim festivalima u Zagrebu, zajedno s bivšim vlasnikom juice bara s početka priče, i još se više zaljubljivao u taj posao.
Pretpostavljam da mi je nekad tada pala na pamet ideja. Jednostavna, logična, ali opet unikatna.
Otvoriti juice i koktel bar, u jednom.
Iza ideje je prvenstveno stajala moja ljubav prema izrađivanju prirodnih sokova i kreacije koktela. Bilo je to nešto u čemu sam se vidio, u čemu bih definitivno uživao.
Ali ideja je imala i računicu iza sebe – činjenica je da juice barovi veliku većinu prometa naprave u prvoj smjeni, do 16/17 sati. Mnogi juice barovi po svijetu i zatvaraju u to vrijeme. S druge strane, činjenica je bila da koktel barovi veliku većinu prometa naprave u drugoj smjeni, nakon 16/17 sati. Mnogi su tek tada i otvarali svoja vrata.
Ako juice barovi, radeći samo prvu smjenu posluju pozitivno, i ako koktel barovi, radeći samo drugu smjenu posluju pozitivno, kombinacija ta dva koncepta bi trebala definitivno biti recept za uspjeh.
Ideja je bila rođena. Ali tek je njena nadogradnja bila ono nešto.
Ideja je bila da se u određeno vrijeme u danu izvrši totalna transformacija bara. Da se u 16 ili 17 sati mijenja sve – od izgleda samog šanka, odjeće barmena/konobara, vrste glazbe, osvjetljenja, menija, apsolutno svega. Da gost koji dođe ujutro i navečer pomisli da se radi o potpuno drugom baru.
Nakon istraživanja sam vidio da takav koncept ne postoji nigdje u svijetu. I odlučio da ću, jednog dana kada nađem pravi prostor, ja biti taj koji će ga stvoriti i otvoriti.
– Danny, imam jedno pitanje – dobacio sam nakon nekoliko trenutaka prisjećanja.
– Slušam – odvratio je.
– Postoji li šansa da uđem iza bara i napravim par koktela?
– Sve za našeg najboljeg učenika! – odgovorio je i odveo me iza drvenog šanka, ispred nekolicine žednih kolega.
Iduća dva dana sam opet proveo u školskim klupama, završavajući mixology class. U njemu smo otišli par koraka dalje nego na dosadašnjoj školici i učili o izradi sirupa, shrubova, cordiala, infuzija i ostalih sastojaka koje se mogu sami pripraviti prije izrade vlastitih koktela.
Zapisivao sam sve te recepture, uživo gledao ono što sam već nekad pogledao na nekom od onih jutjub-maratona, i čitavo vrijeme razmišljao o svojoj ideji za otvaranje bara. Stavljao kvačice na potrebne preduvjete.
Ideju – imam. Iskustvo rada iza bara – imam. Edukaciju za koktel majstora – imam. Neki početni kapital, zahvaljujući prodaji knjiga i preko 300 održanih predavanja zadnjih godina – imam. Marketinški potencijal, zahvaljujući svim ljudima koji su dosad čuli za mene i moja putovanja, i koji me prate preko društvenih mreža – imam.
Nedostajala je samo jedna stvar. Prostor. Lokacija. Neko mjesto gdje će taj bar biti smješten.
Par dana kasnije, nakon povratka s Tajlanda, šetao sam ulicama svog grada. Promatrao ih, razmišljao o nekoj idealnoj lokaciji, čitao oglase, proučavao državne natječaje za zakup poslovnih prostora.
I tako tjednima. Bezuspješno.
Sve do jedne, neoko bezazlene poruke od prijatelja Luke.
Mladiću, svako dobro u Novoj godini.
Nadam se da si se zabavio i naučio raditi još pokoji koktel.
Imaš vremena za cugu ovaj tjedan?