Za koji tjedan, nakon još jedne turneje Hrvatskom, letim na Novi Zeland. Na drugi kraj svijeta. Doslovno.
Sve se odvilo vrlo brzo – prije koji mjesec sam s bivšim cimerom slučajno načeo temu rada u inozemstvu, te mi je rekao da će se nekad ubrzo moći dobiti radna dozvola za Novi Zeland, i da bi se mogli zaletit. On je zadnjih godina zujao po Kanadi na Working Holiday vizi, pa čovjek ima iskustva u tom području.
Jedno jutro, par mjeseci kasnije, poslao mi je SMS iz Toronta: “Roomie, počele su prijave!”
Pola sata nakon toga, još uvijek krmeljav, bio sam prijavljen za dobivanje Working Holiday vize. I Mare također, iako se još nije ni probudila.
Tri tjedna kasnije, vize su nam bile odobrene, avionske karte kupljene, i ovaj članak započet.
Za sve one koje zanima kako teče proces prijave za New Zealand Working Holiday vizu, korak po korak – PRIJAVA ZA WORKING HOLIDAY VIZU.
ZAŠTO IDEM?
Razlog prvi – ništa me ne veže za Hrvatsku.
Možda zvuči pregrubo, pogotovo uzevši u obzir da su mi tu obitelj, prijatelji, poznata mjesta. Ali je istina. Lijepo je vidjeti obitelj i podružiti se s njima, ali jedni bez drugih možemo. Godine provedene na cesti su me tome naučile. A tu je i skajp. Prijatelje je super vidjeti, ali pet godina izbivanja čini svoje. Nastavili su sa svojim pričama, poženili su se i poudavali, i osim s par najbližih, nemamo previše dodirnih točaka. U to su me uvjerila dva najčešća pitanja koja mi upućuju poznati ljudi na koje nabasam: “Šta ti radiš u Zagrebu?” i “Gdje ideš dalje?”. Osjećaj nepripadnosti samo raste. A što se tiče poznatih mjesta, ona će i dalje biti tu kad se jednog dana vratim. Ponekad je potrebno otići i vratiti se da ta mjesta cijeniš još više, što je također jedna od lekcija koje me je Cesta naučila.
Razlog drugi – želim naći posao.
Odnedavno se mogu predstavljati kao (puto)pisac. Napisao sam i izdao knjigu, prihvaćena je od ljudi, odlično se prodaje, recenzije su još bolje, održao sam nebrojena predavanja pred hrpetinom ljudi – postigao sam nešto u karijeri.
Ali, to mi nije dovoljno. Dan traje predugo, a to je uvijek znak za paniku – treba mi neka svakodnevna rutina, obveza, posao.
Da, posao mogu naći i u Zagrebu. Čak i ako zanemarim činjenicu da je nezaposlenost u Hrvatskoj 18% (nezaposlenost na Novom Zelandu je 5,6%), a nezaposlenosti mladih blizu 50% (!), čini mi se izvjesno da je ovdje teško naći posao koji ću a) voljeti, b) biti mi izazov i motivirati me, i c) koji će mi omogućiti koliko toliko lagodan život. Pod lagodan mislim da neću biti primoran živjeti s roditeljima (ili s Marinom majkom Milicom i dvije seke, s kojima dijelimo dom otkad smo se vratili iz Južne Amerike), i da neću biti gladan.
Novi Zeland je jedna od najuređenijih zemalja svijeta, da ne pričamo o nedostatku korupcije, rodijačkih veza, i neisplate plaća – što je kod nas, nažalost, svakodnevnica. Minimalna satnica je $14,5, što znači da je 4-5x viša nego kod nas. A troškovi života su možda duplo veći. Ostalo je matematika.
Razlog treći – ne želim biti pisac.
Da, mogao bih ostati u Zagrebu, i živjeti od pisanja. Da provedem 8 sati dnevno pišući, mogao bih pisati o mnogo toga, objavljivati članke u novinama/časopisima, posvetiti se pisanju knjiga, stvoriti si karijeru od toga. Ali – ne želim. Pisanje mi nije strast, ne uživam biti za laptopom par sati dnevno, tipkajući slova na bijelu pozadinu word dokumenta. Trebaju mi ljudi, razgovori, sunce. Želim ne forsirati riječi, želim ih i dalje voljeti, bez obveze. Imati otvorenu vezu s njima. Ne se predozirati.
Razlog četvrti – ne želim biti putopisac.
Najlogičnije bi za mene možda bilo da nastavim s onim što radim najbolje, i s čim imam najviše iskustva – putopisanje. Ali postoji jedan veliki problem s tim – više mi se ne putuje. Barem ne dosadašnjim intenzitetom.
Umorio sam se od konstantnog mijenjanja mjesta, upoznavanja ogromnog broja ljudi, intenzivnih prijateljstava koji traju par dana, veza koje završavaju istekom vize za određenu zemlju.
Želim se malo smiriti, stacionirati, izgraditi nešto. Imati kvalitetu, a ne samo kvantitetu. I za to mi treba mjesto koje ću zvati domom.
Razlog peti – dolazi zima.
Trebam li dodatno objašnjavati ovaj razlog, imajući na umu naziv mog posljednjeg projekta “1000 dana ljeta”? Nije da na NZ-u nema zime, ali ona će biti okej – bio bi ionako red da iskusim zimu u inozemstvu, prvi put ikad. S počekom od pola godine.
Razlog šesti – idem na Novi Zeland!
Da me je netko prije par godina pitao koja mi je zemlja na vrhu liste prioriteta, NZ bi bio broj jedan. Zapravo, kad sam bio u Australiji pokušao sam dobiti turističku vizu (koja nam danas ne treba), ali sam morao čekati par mjeseci pa sam odustao i otišao preploviti Indijski ocean i doći do Afrike.
Svi koji su bili tamo otišli su oduševljeni zemljom, prirodom, ljudima. Dovoljan razlog za provjeriti ima li u tome istine.
ŠTO ĆU TAMO RADITI?
Nemam pojma.
Ali imam par ideja:
- naći posao, raditi, zaraditi;
- napisati knjigu “1000 dana ljeta”;
- dobiti materijala za potencijalnu “1000 dana jeseni”;
- proputovati Novi Zeland.
I to baš tim redoslijedom.
Ono što bi vama moglo biti najzanimljivije – pisat ću o tome. Fotografirati, snimati filmiće. Kako izgleda život u emigraciji, kako se ljudi snalaze u stranoj zemlji – opisivati ću sve detalje s kojima se susrećem na najnovijoj avanturi koju sam nazvao – ŽIVOT NA JUGU. Kao ona serija “Život na sjeveru”, ali na potpuno drugoj strani planete.
Sve ću to objavljivati na (n)ovoj web stranici tomislavperko.com, pa se slobodno pretplatite na newsletter, bilo da ste željni novih priča, bilo da vas zanimaju ljepote (i ružnoće) Novog Zelanda, bilo da i sami namjeravate napraviti sličnu stvar i prijaviti se dogodine za New Zealand Working Holiday vizu.
Kvota je – stotinu ljudi godišnje.