– Ja se tu nikako ne uklapam – rekao sam D. dok sam, naslonjen na šank, ispijao četvrtu limenku Chang pive.
Bio je petak i počinjao je party na krovu našeg hotela. Iza mene su bila dva tjedna boravka na Phuketu u EBS školici. Dva tjedna predavanja i praktičnog rada u baru. Dva tjedna vježbanja free poura i flaira. Dva tjedna aktivnosti koje je organizirala školica. Dva tjedna svakodnevnog učenja. Dva tjedna svakodnevnog pisanja ispita.
U dva tjedna smo ih pisali točno dvadeset, što iz receptura koktela, što iz teorije. Bio sam jedini učenik koji je iz svakog ispita imao apsolutno sve točne odgovore.
Nikad se u životu nisam našao u sličnoj situaciji. U svim dosadašnjim školama mi je prioritet uvijek bio dobro se zabaviti, uklopiti se u nekoj kul ekipici, suptilno zezati profesore, naučiti dovoljno za prolaz, i to je to. Škola – bila ona osnovna, srednja ili fakultet – bila je poligon za sve osim učenja. Učenje i samo znanje koje sam tamo sticao bili su na posljednjem mjestu liste prioriteta.
Sada je bilo sve obrnuto – najvjerojatnije zbog toga što je ovo bio prvi put u životu da učim nešto što me zbilja zanima. Prvi put u životu sam odabrao točno što želim učiti, gdje to želim učiti, i na koji način.
I zbilja sam učio. Svaki dan sam bio pažljiv na nastavi, pitao instruktore pitanja koja su me zanimala, vodio bilješke, a po završetku nastave sam sve prepisivao u drugu bilježnicu. Svaki dan sam učio šest novih koktela i ponavljao stare. Bio sam toliko lud da sam i sad, za vrijeme tuluma, sjedio za šankom kako bih gledao instruktore kako izrađuju prave koktele koje smo par dana ranije učili na satu. Sinoć sam bio pogledao i dokumentarac na Netflixu o sommelierima koji je jedan od instruktora preporučio dok smo obrađivali poglavlje vina.
U zadnja dva tjedna izostalo je ono što je u svim dosadašnjim školama bilo najvažnije – ekipa. Znao sam par ljudi, s nekolicinom sam tu i tamo znao popričati, ali ništa više od toga. Nisu me previše zanimali, a niti ja njih. Čak sam i party na krovu pretvorio u sat nastave, dok se moje kolege zabavljaju i druže sa svojim vršnjacima iz različitih krajeva svijeta.
Nije ni čudo što sam imao osjećaj da se ne uklapam.
– Pij pivu i šuti – odbrusila je.
– Ozbiljan sam – odgovorio sam uz srk.
– Ne cmizdri – bio je njen ponovni odbrus. – Nisi se tu došao družiti nego učiti i naučiti.
Danny, instruktor s najduljim stažom u našoj školici je upravo pripremao koktel iza šanka na koji sam bio naslonjen. Na sebi je imao šarenu košuljicu, spretno je žonglirao bocama, ulijevao je sastojke u šejkere i uvježbanim forama zabavljao ekipu oko nas. Pratio sam sastojke koje je koristio i pokušao pogoditi koji koktel izrađuje. Long Island iced tea je bio na repertoaru.
– Jeste za piće? – prišao nam je Mark, moj drugi instruktor, simpa lik iz Italije. Mlađi je od mene, ima već desetak godina radnog staža u koktel barovima po čitavom svijetu, a u EBS-u radi zadnje dvije godine kao instruktor.
– Ja neću ništa, ali on će sigurno popiti nešto – odgovorila mu je D., pokazujući na mene – Treba mu malo alkohola da utopi tugu. – rekla je nešto tiše.
Bila je jako smiješna.
Pričao nam je o svom iskustvu rada po svjetskim barovima, o putovanjima svijetom, o radu u EBS-u.
– Rad u EBS-u je super – rekao je nakon što sam i ja okrenuo rundu. – Svako malo živiš na drugom kraju svijeta, imaš besplatan smještaj i klopu, zabavno je, a da se dobro i zaraditi. Istina, zna biti repetitivno jer svaki mjesec učiš iste stvari, ali i na to se navikneš. Učenici su ti koji te motiviraju.
– Kužim te – nadovezao sam se. – Znao sam i ja u svom poslu imati sličnih situacija.
Zadnjih par godina održavao sam masu predavanja po knjižnicama, školama, fakultetima, putničkim festivalima. Uvijek sam pričao sličnu priču o svojim putovanjima, što sam na njima naučio, koja mjesta sam posjetio. Nakon nekog vremena malo dosadi pričati istu priču, ali inspiracija se uvijek pronađe u jedno te istom – u publici. Oni su ti koji te motiviraju da pričaš kao da pričaš prvi put, jer si svjestan da je njima prvi put da te slušaju.
U trenucima krize znao sam se sjetiti kako je moralo biti svim mojim profesorima u školi, koji su morali ponavljati istu priču po par puta dnevno. Klincima koji su u klupama sjedili najčešće protiv svoje volje.
Mislim da je to i jedan od glavnih razloga zašto sam zavolio biti iza bara. Što se od mene ne očekuje da ću pričati o putovanjima, gdje sam bio i što sam radio, gdje mi je bilo najljepše, koga sam upoznao, kakvu sam čudnu hranu jeo, što sam naučio o životu. Od mene se očekivalo da napravim piće, možda izmjenim koju riječ s gostom, i krenem dalje s poslom. Sve ostalo je bio bonus.
I to mi je donosilo mir – iako je posao bio sve samo ne miran, pogotovo kad imaš hrpu ljudi koji u redu čekaju na tvoj koktel.
Mir u nemiru.
Kad je bio gotov sa svojom životnom pričom, ukratko sam mu ispričao i svoju. Kako sam putovao, napisao knjige, držao predavanja. I kako me sad zanima upravo ovo – posao barmena i izrađivanje koktela.
– Nećeš vjerovati, ali već sam počeo razmišljati što nakon ovog tečaja – nastavio sam. – Upisat ću i dvodnevni tečaj miksologije tu u Phuketu, a zanima me i napredni tečaj za barmene. Tko zna, možda i njujorška akademija za EBS instruktora.
– Samo naprijed – odgovorio je, nazdravljajući. – Jasno ti je da si naš najbolji učenik, i siguran sam da ćeš bez problema sve to savladati.
Nazdravili smo.
– A i vidio sam te iza bara – dobacio je pri prije nego će otići od nas. – Znaš recepte, odlično radiš pod pritiskom, ne daš se zbuniti. Ako ćeš ikad trebati, daj mi sat vremena i naći ću ti posao.
Lijepo su zvučale te njegove rečenice.
– Šta je? – prekinula je D. moju misao. – Odjednom ti je drago što se ne uklapaš i što si najveći štreber u grupi?
Nasmijao sam se, otpio još malo pive, i poveo je u sobu jer je na krovu postajalo sve glasnije.
Sutradan smo, dok su apsolutno svi u školici otišli na dvodnevni izlet na Phi Phi otočje, odlučili istražiti neka okolna skrivena mjestašca, ako takvo nešto uopće postoji na Phuketu. Na našu sreću, JD, još jedan od kul instruktora, nam je odlučio pokazati mjesto do kojeg nije najlakše doći, ali je definitivno najmanje posjećeno od svih obližnjih plaža ili uvala. Ime mjesta nisam zapamtio, niti sam ga se trudio zapamtiti – možda i bolje da ga ne znam, da dam i svoj obol tajnovitosti tog mjesta.
Dvadesetak minuta vožnje s tuk tukom, pola sata spuštanja po divljim stazicama, i bili smo u raju.
Palme, prirodni bazen, velika ljuljačka, mala pješčana uvalica, ogromno kamenje – to je bilo to. Društvo nam je pravilo nekolicina lokalaca koji su radili u baru/restoranu, i možda dvadesetak drugih posjetitelja.
Red kupanja, red sunčanja, red ljuljanja na ljuljački, red svježih voćnih sokova, i već smo se morali vratiti u naš hotelčić.
– Masaaaaaaz – izgovarale su žene jedna za drugom u jedan na drugom naslaganim salonima za masažu.
Divio sam im se. Pored nekih salona prođem i par puta dnevno, i nikad ne zakažu pozvati te unutra s osmijehom od uha do uha. I iako znam da doslovno tisuću puta dnevno to izgovore svakom prolazniku, svaki put primjetim dozu srdačnosti i gostoljubivosti.
Što je bilo super, jer žive od turista, i znaju da je ljubaznost jedan od faktora zbog kojeg će se ljudi vratiti. U državu, na otok, u njihov salon za masažu. Najvjerojatnije im i čitava rodbina radi u turističkom sektoru, i znaju da su svi povezani – da će nečije eventualno negativno iskustvo imati negativan utjecaj na sve njih.
Razmišljao sam što se mora dogoditi da turistički radnici u jednoj Hrvatskoj doživljavaju turizam na ovakav način. Da su svi srdačni i gostoljubivi, bez obzira na sve. Da uživaju u svom poslu. I da su, naravno, cijenjeni od strane svojih poslodavaca i gostiju.
Koliko god sam se trudio, nisam mogao zamisliti da je tako nešto moguće, iako bi od toga svi profitirali – gosti, ugostitelji, čitav hrvatski turizam. Sve se činilo kao začarani krug: ugostitelji se nose s visokim porezima i konstantnim inspekcijama koje im moraju neći neki propust, gotovo je nemoguće naći educirano osoblje koje je ujedno pošteno i voli svoj posao; radnici u ugositeljstvu se prvo moraju nositi sa stigmom koje takav posao nosi (“konobar može biti bilo tko”), ne osjećaju se cijenjeno od strane svojih poslodavaca jer “ako nećeš ti, netko će drugi”, nerijetko su prevareni i potplaćeni, a moraju trpiti i često bezobzirne goste; dok naposlijetku gosti osjećaju kao da preplaćuju nedovoljno kvalitetnu uslugu dok im osoblje okreće očima zbog već gore navedenih razloga, a gazdu nije briga jer će teško naći bolju zamjenu.
Odakle početi rješavati navedene probleme?
Zapisao sam navedena pitanja u svoju memoriju i navio sat za sedam ujutro – novi tjedan edukacije za barmena je ispred mene.