PUTOVANJE PJEŠICE

Do sada ste mogli pročitati članke o različitim alternativnim načinima prijevoza kao što su autostop (čak i iz ženske perspektive), bicikliranje te stopiranje brodova, a sada je vrijeme za nešto najjednostavnije – putovanje pješice.

Kako sam ja pješice putovao samo kada je trebalo doći do mjesta za početak stopiranja, zamolio sam iskusnog hodača, mog prijatelja Gorana, da podijeli s nama svoja iskustva koja je nakupio prešavši preko 2000 kilometara oslanjajući se isključivo na svoja stopala.

Camino 566_resize

Među svim načinima na koje se pojedinac može kretati i otkrivati svijet, pješačenje kao stil putovanja i dalje izaziva čuđenje kod većine ljudi. Bile su dovoljne dvije-tri generacije automobiliziranih pojedinaca da bi naše poimanje kretanja bez automobila, vlaka ili aviona postalo nezamislivo. Modernizacija društva, užurban stil života i razvoj tehnologije u tolikoj su mjeri odredili brzinu života da nam danas život bez prijevoznih sredstava izgleda nemoguć. 

Putovanje pješice nudi mugućnost da okusimo i zaronimo u užitak cjelokupnog doživljaja kretanja od jedne točke do druge, za razliku od drugih uobičajenih načina putovanja koja nude samo užitak dolaska s jedne točke i odlaska do druge.

Spretan vozač je onaj koji zna dobro predvidjeti događaje koji nastaju na putu. Veliki kamen koji strši, litica na zavojitoj cesti ili srušena grana iz obližnje šume u njemu bude osjećaj opreznosti. Čitavim putem mora paziti i razvijati osjećaj udaljenosti svog vozila od stvarnosti po kojoj se kreće.

Za razliku od vozača koji tijekom putovanja mora paziti na to da se ne sudari s okolinom koja ga okružuje, hodač se polako prepušta otkrivanju te iste okoline. Polako se približava kamenu koji strši, promatra ga i procjenjuje otkud se otkotrljao. Uživa u pogledu koji se pruža sa zavojite ceste i s lakoćom izbjegava srušenu granu jer je imao vremena primijetiti je i osjetiti prostor između sebe i nje.

Dugo je bilo uobičajeno ići planinariti nekoliko dana. Potom je postao moderan pojam treking koji je hodanje maknuo s planina i uveo ga u mnoga druga područja te je na taj način hodanje evoluiralo kao stil putovanja. Samo po sebi, putovanje pješice nije nikakva umjetnost. Hodati mogu svi, dovoljno je otvoriti vrata kuće i krenuti. Međutim, da bi se ono odradilo na kvalitetan i siguran način bilo bi dobro odrediti cilj putovanja, pobrinuti se da smo na njega ponijeli sve što nam je potrebno i po mogućnosti razmisliti gdje ćemo koju noć spavati.

TIJELO

Tijelo je naš najvažniji saveznik u tom pothvatu. Ako ne pazimo na njega, neoprezno ga forsiramo ili zanemarimo njegove znakove, od saveznika se u nekoliko dana može pretvoriti u našu najveću muku i razlog odustajanja. Zato bi bilo poželjno ako je moguće neko vrijeme prije putovanja poraditi malo na njegovom uvježbavanju i jačanju. Malo trčanja preko tjedna, planinarenja preko vikenda i vježbanja prije spavanja, trebalo bi biti dovoljno da osoba postigne kakvu-takvu pripremljenost za putovanje pješice od nekoliko dana.

Koliko ćemo koji dan hodati individualna je odluka. Sve ovisi o našoj želji, cilju i vremenu koje imamo na raspolaganju. Prirodna brzina hodanja je pet do šest kilometara na sat. Međutim, zbog tereta kojeg nosimo, kao i zbog umora, ona tijekom dana pada na tri km/h. Zato bi bilo najbolje da nam dionice na početku budu od 20 do 25 kilometara te da ih polagano povećavamo ovisno o vlastitim mogućnostima do 35 kilometara na dan.

Osobno smatram da je ono najljepše što hodanje pruža – osjećaj slobode.

IMG_8529

Teško je očekivati proživljavanje takvog osjećaja ako nam je tijelo umorno, bolno i šokirano od iskustva na koje smo ga natjerali. Um ne uživa u tome. Radost i entuzijazam opadaju te dolazi do odustajanja već drugog ili trećeg dana. Stoga je potrebno pripremati tijelo prije putovanja te ga na taj način priviknuti na svakodnevne napore, a usput i uvježbati um da prihvati iste.

RUKSAK

Jedna od tajni kako putovanje pješice započeti na najbolji način jest pametno pripremanje ruksaka. Što nam je pritom potrebno individualna je odluka koja ovisi o našim potrebama, navikama i željama. Količina i raspon stvari koje će se naći u našem ruksaku ovisi o geografskom području po kojem hodamo i što to područje nudi. Nalaze li se na našem putu skloništa ili sela u kojima ćemo moći prenoćiti? Što ćemo jesti i kako ćemo kuhati hranu? Godišnja doba i klimatski uvjeti područja kroz koje prolazimo uvelike utječu na sastavljanje popisa potrebnih stvari.

IMG_5125

Savršena priprema ruksaka teško se postigne otprve i potrebno je nekoliko  putovanja da bi shvatili što će nam sve trebati. Treba uzeti u obzir činjenicu da svaki gram koji stavljamo u ruksak nosimo na vlastitim leđima. A naša se ramena navečer drugačije osjećaju ako je ruksak malo lakši. Savršen ruksak trebao bi biti obujma 45-60 litara. Moj ruksak tijekom putovanja sa svim potrepštinama uglavnom teži 12 kilograma. U njemu se nalazi: vreća za spavanje čija težina ovisi o godišnjem dobu; plinsko kuhalo, švicarski nožić, šalica, žlica i vilica, lonac, mala tava (koju usput koristim kao tanjur i poklopac); dva para hlača, jedne u kojima hodam, a druge za spavanje i vrijeme nakon hodanja, dvije ili tri tanke majice (po mogućnosti brzosušeće) u kojima hodam i spavam; tri para čarapa, jedne za spavanje ako je hladno i dvije koje nosim i perem izmjenično (bilo bi poželjno uvijek kupovati kvalitetne hodačke čarape bez šavova); jedna topla majica, jakna ako je zima. Obavezno bi trebali imati kabanicu i to onu hodačku koja se prebacuje preko ruksaka. Budući da nam je za vrijeme kiše u cilju da sve u ruksaku ostane suho, uz kabanicu bi bilo dobro imati i pokrivalo za ruksak koje ga dodatno štiti. Ako nam se po putu ne nudi mogućnost prenoćišta, šator i podloga za spavanje spadaju u obaveznu opremu. Nekoliko metara konopa koji koristimo za sušenje odjeće nakon pranja. Tu su još i dva mala brzosušeća ručnika i higijenske potrepštine, toaletni papir i čeona lampa. Aluminijska folija i torbica za prvu pomoć u slučaju potrebe mogu nam spasiti život. Budući da se priprema ruksaka razlikuje od pojedinca do pojedinca neki u ruksak stavljaju i fotoaparat, dnevnik za pisanje, dekicu, štapove za hodanje, svijeće, knjigu, gps, mp3, neki instrument i sl.        

SPAVANJE

Kod višednevnih hodanja spavanje na putu je neizbježno. Postojanje sigurnih skloništa i smještaja uvelike olakšava putovanje. Dok hodamo, dvije nam sumnje mogu stvoriti dodatan teret – pitanje jesam li na pravom putu i gdje ću večeras spavati. Ako nas put vodi niz španjolski Camino de Santiago, teško da će se pojaviti ijedna od tih sumnji. Naime, hodaču se na tom odlično označenom putu nudi smještaj na kraju svake dionice. Hodanje na takvom putu nudi mogućnost potpunog stapanja s hodanjem i samim sobom.

Drukčije iskustvo putovanja pruža želja da hodanjem spojimo dvije točke na zemljovidu. Pritom osim osmišljavanja rute moramo smisliti gdje prespavati na putu i kako organizirati vodu i hranu. Prolazak kroz nenaseljena područja uključuje spavanje u šatoru i doživljaj mraka i divljine. Tijekom prolaska kroz naseljena mjesta šator možemo podići u nekom vrtu ili zamoliti nekoga da nam pomogne dopuštajući nam da prespavamo u nekoj garaži, štali ili ispod balkona. Individualna je odluka kakvo iskustvo tražimo od hodanja.

IMG_0364

Sarah Marquis, koja je tri godine hodala od Sibira do Australije, najvećim je strahom smatrala ljude. Stoga je svoje putovanje u potpunosti usmjerila kroz divljinu i izbjegavanje kontakata s lokalnim stanovništvom.

Po mom mišljenju, ljepota putovanja pješice jest da nudi mogućnost ostvarivanja kontakta s ljudima koje žive na području kroz koje pješačimo pa spavanje često koristim kao mogućnost ostvarivanja tog kontakta. Tijekom pješačenja kroz Istru 2011. godine slijedio sam označeni planinarski put i deset dana hodao bez šatora. Smještaj sam tražio kod lokalnih ljudi i na taj način ostvario nevjerojatne kontakte i spoznaje o području kroz koje sam prolazio. Kroz to sam iskustvo spoznao da hodanje nudi drugačiju dimenziju približavanja ljudima. Naša prirodna brzina kretanja i ruksak na leđima ne izazivaju strah već znatiželju koju možemo iskoristiti za dobivanje skromnog skloništa.

OZLJEDE

Bolovi u tijelu, žuljevi i umor česti su suputnici hodača. Ako naša fizička spremnost nije dovoljna, za očekivati je da će tijekom putovanja doći do manjih ozljeda i da će nas bol neko vrijeme pratiti na putu. Bolovi u koljenima, kukovima, tetivama i ramenima česte su pojave. Zato bi bilo poželjno prvih nekoliko dana krenuti opušteno i bez žurbe, te prelaziti kraće dionice. Na taj način omogućavamo našem tijelu da se privikne na naše želje. Strah od boli zbog slabe fizičke pripremljenosti nipošto ne bi trebao sputavati želju da putujemo pješice. Tijekom hodanja po Camino de Santiago deset me dana pratila bol u koljenu i tetivi. U početku je nemogućnost praćenja suputnika u meni izazivala ljutnju, sve dok nisam shvatio da mi ta bol nudi mogućnost da hodam sporije i stanem kad poželim. Bol je dodatno usporila moje kretanje i upozorila na nepotrebnu žurbu koja je posljedica naše svakodnevice.

Žuljevi izazivaju najveće probleme hodaču. Neki ih smatraju medaljama za prijeđeni put dok meni predstavljaju najljućeg neprijatelja. Jedina pomoć oko žuljeva jest izbjegavanje da ih uopće dobijemo, a to ćemo postići ako su nam cipele razgažene, kao i kupovinom kvalitetnih čarapa. Bilo bi dobro steći naviku skidanja cipela tijekom pauza kako bi nam se noga osušila ili mijenjanja znojnih čarapa tijekom hodanja.

Ako ipak dobijemo žulj, najbolje bi bilo da ga probušimo iglom kroz koju je provučen konac. Konac ostavljamo u žulju i vežemo čvor. Na taj način omogućavamo stvaranje rupice koja se ne zatvara i kroz koju se žulj prazni i tijekom nekoliko dana isušuje. Velika je vjerojatnost da će se žulj pojaviti na istom mjestu tijekom svakog hodanja. Tada bi bilo dobro flasterom zaštiti to područje tijekom cjelokupnog putovanja.    

SAM ILI U DRUŠTVU

Višednevno pješačenje sami ili u društvu dva su potpuno različita iskustva. Ako na put ne krećemo sami, trebali bi razmisliti koliko dobro poznajemo tu osobu. Nekoliko dana putovanja s nekim ponekad rezultira kao nekoliko godina suživota. Neslaganje sa suputnicima tijekom hodanja može uvelike otežati, ako ne i uništiti putovanje, za razliku od samostalnog hodanja u kojem smo mi sami redatelji pokreta, brzine i stanki. Takvo iskustvo hodanja nudi mogućnost upoznavanja samoće i nas samih. To, naravno, ne znači da ne možemo doživjeti jednako iskustvo u društvu. Na kraju krajeva, bili sami ili u društvu, o nama samima ovisi kako ćemo i u kakvom raspoloženju završiti putovanje.

Camino 109_resize

ZAŠTO HODATI?

Sve započinje željom da upoznamo neko područje, maštanjem o tome da povežemo dvije točke udaljene jedna od druge, ili nekim projektom. Ali na kraju nam hodanje daje iskustvo upoznavanja sebe i vlastitog smisla. Hodajući, živimo stvarnost kroz sva čula. Prvih nekoliko dana prolazimo kroz detoksikaciju tijela i uma. Tjelesna bol izazvana umorom nepodnošljiva je za naš um koji je vezan za sigurnost i udobnost koju smo napustili.

No nakon nekoliko dana tijelo se istrenira, a um postaje jedno s tijelom i trenutkom koji ga okružuje. S vremenom uviđamo ljepotu jednostavnosti hodačke svakodnevnice. Na sat gledamo samo prilikom pokreta i postavljanja budilice prije spavanja. Povezanost sa zemljom i prirodom koja nas okružuje ispunjava nas mirom i smislom. Svaki korak označava približavanje željenom cilju. Postajemo svjesni slobode koja nam je dana i ulazimo u bezvremensku dimenziju u kojoj smo mi glavni stvaraoci raspoloženja. Dobivamo priliku osjetiti tko zapravo jesmo i kojim putem kroz život marširamo. Zajedničko svim ljudima koji su se upustili u putovanje pješice jest da osim vanjskog putovanja kroz zemlju i područje kroz koje prolaze imaju priliku upoznati sebe i proputovati vlastitim bićem.

12465634_10205914159113337_1762795070_o

GDJE HODATI?

Hodati možemo svugdje. Hodali mi jedan dan ili više dana, šanse da se vratimo doma razočarani odlukom kojom smo donijeli minimalna je. U svijetu postoji puno označenih staza koje prolaze kroz predivna mjesta. U Europi je najpoznatija hodočasnička ruta Camino de Santiago u Španjolskoj. Čitava Španjolska označena je stazama koje vode do Santiaga. Najpopularnija ruta je Camino Frances koji počinje u francuskim Pirenejima i završava na španjolskoj obali Atlanskog oceana. Ruta je duga 880 kilometra i potrebno je od 30 do 35 dana da bi se prošla. Na putu se nudi smještaj različite kvalitete i cijene. Godišnje Camino prehoda 200.000 ljudi. Postoji medicinska pomoć za ljude koji hodaju. Za nekoliko eura možete prebaciti ruksak do sljedećeg smještaja u slučaju ozljede ili umora.

Osim Camina, sve popularnija postaje i talijanska Via Francigena koja je nešto skuplja od Camina. U svijetu, ljudi se često upuštaju u hodanje po Nepalu ili po Peruu, u smjeru Machu Picchua. Ako nemate vremena ili volje za daleke zemlje, u Hrvatskoj se nalazi predivna Premužićeva staza na Velebitu koja je jednostavna, fizički nije zahtjevna, a nudi mogućnost smještaja svakih 5 do 6 sati hoda. Može se hodati i po 120 kilometara dugoj biciklističko-pješačkoj stazi Parenzana koja spaja Italiju sa Slovenijom i Hrvatskom.

TROŠKOVI PJEŠAČENJA

Najskuplji dio putovanja pješice je kupovina odjeće i opreme. Jeftina i nekvalitetna oprema može itekako utjecati na naš užitak tijekom putovanja.

Troškovi putovanja u potpunosti su individualna stvar. Troškovi na Camino de Santiago ne bi trebali prelaziti 12 eura dnevno, što je moguće samo ako kuhamo vlastitu hranu i ne trošimo na nepotrebne stvari. Putovanje pješice može biti jako jeftino ako smo spremni putovati potpuno neovisno. Spavanje u šatoru i kuhanje na kuhalu naše putovanje može učiniti jeftinijim od svakodnevnog života.

Stoga, polagano i s osmijehom u nove pobjede.

Goranove hodajuće putešestvije možete pratiti na njegovoj FB stranici.




  • Rishyanth Nagineni

    hlo sir..plz mail me on my email id…. sunnyneo07@gmail.com…i am waiting for ur reply

  • Vikash Vicky

    Superb sir..Actually travelling is an education…You proved that ! Congrats

Share On Facebook
Share On Twitter
Share On Google Plus
Contact us