Na kraju članka imate popis mojih 10 najnegativnijih iskustva na putovanjima, ali prije toga – samo par rečenica o samom strahu od tih negativnih događaja, zašto je nepotreban, i na koji sam ga se način riješio.
Prije nego sam se uputio na svoja prva putovanja, postojale su dvije najveće prepreke u mojoj glavi – strah i manjak novca.
Znao sam da problem manjka novca mogu riješiti korištenjem raznih alternativnih načina putovanja, ali strah od odlaska u nepoznato bio je naoko nepremostiv. Što zbog priča okoline i prebrižne obitelji, što zbog vlastite bujne mašte – glava mi je bila puna negativnih misli i strašnih predviđanja o nekim užasnim stvarima koje bi mi se mogle desiti usput. Vožnja s nepoznatim ljudima, spavanje pored ceste i u domovima neznanaca, teoristi, otmičari, trgovci organima…sama pomisao da se upustim u lutanje ovim svijetom me užasavala.
Prvi način na koji sam pokušao pristupiti problemu je bilo – ići s prijateljima. Puno je lakše kad nisi sam, zar ne? (Ne nužno. Link na članak: Putovati sam ili u društvu?)
Ali, kako to inače biva kad se s prijateljima pokuša nešto organizirati, od toga nije bilo ništa. U zadnji tren su se izvlačili na besparicu, ispite, roditelje, partnere – a zapravo su i njih morile iste misli kao i mene, misli o svim strašnim stvarima koje te mogu zadesiti na cesti.
Odustao sam od prijatelja, i smislio tri koraka pomoću kojih ću se riješiti tog straha.
KORAK PRVI – NERAZMIŠLJANJE
Možda zvuči banalno, ali je nerazmišljanje promijenilo sve. I dan danas ljudima govorim da mene na putovanja nije potaknula hrabrost, nego čista nepromišljenost.
Strah zna biti koristan kad se radi o samom instinktu za preživljavanje, kad nas, poučenima iskustvom, može upozoriti na nadolazeće situacije koje bi bilo poželjno izbjeći. To nitko ne osporava.
Ali, problem je kad strah počne gurati svoj nos tamo gdje mu nije mjesto – u one stvari koje nikad nije iskusio. Tu strah postaje suvišan, nepotreban, štetan.
Razmislite malo o svom životu, i koliko se puta niste odlučili za nešto uzbudljivo zato što vas je bilo strah, zato što niste znali čime će vaš potez rezultirati? Koliko ste puta zažalili za time što niste jednostavno probali?
Ja sam se na tu taktiku odlučio s mislima o putovanjima – ne razmišljati o negativnostima koja mogu doći usput.
Logika je bila jasna – ako želim napraviti neku određenu radnju, put do nje može biti A (prožet strahom od posljedica) ili B (bez razmišljanja o mogućim posljedicama). Nakon što je radnja odrađena, vidjet ću koje su posljedice, i shvatiti da je put A bio nepotreban jer je ili strah bio neopravdan, ili se nešto negativno zapravo desilo, ali sam tu negativnost prošao dvaput – jednom prije same radnje, jednom nakon same radnje. Ako sam izabrao put B, uvidio sam na kraju radnje da se ili nije bilo čega za bojati, ili se nešto negativno desilo – ali samo jedanput.
Jednostavna matematika – kako god okreneš, bojati se ne isplati. Ne isplati se bojati.
I zato sam prestao razmišljati o negativnim aspektima putovanja, i samo se pokrenuo.
KORAK DRUGI – SKUPLJANJE ISKUSTVA
Nakon savladanog prvog koraka – nerazmišljanja, bilo je vrijeme za skupljanje iskustva. Bilo je vrijeme da se krene putovati.
I to sam i napravio, korak po korak.
Prvo putovanje. Prvo solo putovanje. Prvi couchsurfing. Prvi autostop. Prvo duže putovanje. Prvo napuštanje Europe. Prvi put oko svijeta.
I već sam se na samom početku uvjerio da je nerazmišljanje bio ispravan put. Jer, na cesti su mi se dešavale većinom pozitivne stvari, a i kad su se desile neke negativne – prihvatio sam ih, proživio, i nešto iz njih naučio.
Naravno, čitavo vrijeme sam koristio logiku i zdrav razum kako bih izbjegao neke potencijalne opasnosti – pokušavao sam ne lutati sumnjivim krajevima nakon zalaska sunca, ići za nepoznatim likovima i slušati njihove predobre-da-bi-bile-istinite priče, nisam ulazio u ratom zahvaćena područja, itd.
Par puta sam i prekršio zdravorazumsko razmišljanje, ali uz to što sam sačuvao živu glavu, ostala su mi životna iskustva, i pokoja priča koja će dobro poslužiti uz pivo s ekipom ili na klupici pod stare dane.
KORAK TREĆI – SHVAĆANJE DA SE NE TREBA BOJATI
Nitko ne kaže da se ništa negativno neće desiti dok putujete. Zapravo, pitanje je vremena kada hoće. I kako ćete se s time nositi, i što iz toga naučiti.
Ali, to nije stvar samo s putovanjima, nego sa životom generalno. Ako ostanete na trenutnom poslu, u trenutnom gradu, u trenutnoj vezi – nije pitanje hoće li vam se nešto negativno desiti, već kada.
Ostanak ili odlazak nije garancija. Život ne dolazi s garancijom. Ali na svima nama je izbor želimo li živjeti život svjesni da garancije nema, ili se stalno nadati da će garancija pasti s neba, i da ćemo moći živjeti život bez rizika.
Jer, kako onaj poznati citat kaže – Za dvadeset godina bit ćeš puno razočaraniji zbog stvari koje nisi napravio, nego zbog stvari kojih jesi.
I ZA KRAJ…
…pustimo teoriju i pozitivne misli, ovo je mojih TOP 10 negativnih iskustava s ceste, od trenutka kad sam krenuo putovati:
10. Ratko Mladić na retrovizoru
Povratak s prvog autostopa do Sofije, na granici me kupi čiča u stojadinu, a na retrovizoru mu slika Ratka Mladića. Kao Hrvat, osjećaj nije bio idealan, već sam u glavi pripremio tužnu priču kako sam iz miješanog (kombinovanog?) braka, otac poginuo u ratu, ovo ono. Srećom pa čiča nije bio pričljiv, čak sam i ubio oko dio puta.
Bila je to sasvim prosječna autostop vožnja po mnogočemu, osim po tome što je vozač bio malo nabrijan, samouvjeren i nervozan pa je na uzbrdici, preko duple pune crte, išao pretjecati kamion. Samo s(p)retnom reakcijom vozača iz suprotnog smjera naši životi su bili spašeni.
8. Indijski šavovi kao uspomena
Predivna plaža na zapadu Indije, fenomenalni ljudi koji su mi bili spremni pokazati čari surfanja po valovima, idealni vremenski uvjeti – sve je bilo zasjenjeno mojom nespretnošću, padom s daske, tupim udarcem i dubokom posjekotinom na glavi. Završio sam u (najčišćoj) indijskoj bolnici, te dobio jedan divni suvenir, koji ne zauzima mjesta u ruksaku.
7. Boravak na granici Irana i Pakistana
Problemi s vizom koji su rezultirali trodnevnim boravkom na samoj granici Irana i Pakistana, druženja s policijom i vojskom, te spavanjem u zubnom laboratoriju s pušačima opijuma…
Iako se ne bi moglo okategorizirati kao negativno iskustvo, tih 45 dana plovidbe od Australije do Afrike se isprofiliralo kao najteži zadatak na mojim putovanjima. Nas četvero u 13-metarskoj jedrilici, izolirani od ostatka svijeta.
5. Vožnja iz Čapljine za Međugorje
Nema se tu puno toga pričati osim – dva mlada lika raširenih zjenica u spuštenom Audiju, i najluđa vožnja ikad po hercegovačkim krivinama. Sva sreća pa sam bio blizu Međugorja…
4. Psi i noćni maraton do Machu Picchu sela
Zaplet priče zvuči kao loš hororac – dvoje mladih su se odlučili propješačiti put dug 30-ak kilometara po tračnicama koje vode do Machu Picchu sela. Bez svjetiljke, bez opreme za kampiranje, bez ikakvog plana osim pouzdavanja u sreću i gostoljubivost Peruanaca.
U šest godina putovanja, jedanput su mi nešto ukrali. I to u Limi, par dana nakon dolaska i susreta s Mare. Šteta je bila jedan laptop i fotoaparat, ali još gore od svega je što sam malo izgubio vjeru u ljude. Ta je faza kratko trajala, ali ipak…
Dva mjeseca nakon polaska na put oko svijeta i par kratkih razboljevanja u Iranu i Pakistanu, uslijedilo je ono najgore – teško trovanje hranom i dva dana izolacije u pljesnjivom hotelu u Varanasiju.
1. Na kućnom pragu
Taman sam se vratio s nekog od prvih putovanja po Europi, bio kod prijatelja u centru grada, i nakon toga sjeo na vlak do roditeljske kuće. Igrom slučaja, upravo je bila završila utakmica Dinamo – Hajduk, a kako sam nosio bijelu majicu te ušao u vlak prema jugu, nekoliko dječaraca, navijača Dinama, je zaključila kako sam Hajdukovac, te su uletili u vlak i išli me lupati nogama u glavu.
Promašili su i pobjegli čim su čuli KAJJE!? iz mojih usta, ali me ta neugodna scena u mom gradu, od ekipe s kojom sam godinama dijelio tribinu i parao glas – naučila da doma zna biti nesigurnije nego u tuđini.