Putovati, i u isto vrijeme biti plaćen za to – ima li privlačnije ideje?
Realnost je da rijetko tko uspije pretvoriti strast za putovanjima u izvor prihoda, ali je definitivno moguće. I u ovom članku ću opisati svoj put do toga.
Prije nego počnemo, htio bih napomenuti da vas nedostatak sponzora (pa čak ni novca) nikako ne bi smjeli spriječiti da odete na putovanja na koja želite ići. Sponzori bi eventualno mogli biti samo šlag na tortu, a putovati se itekako može bez njih, što vam može potvrditi 99.9% putnika koji su na sva svoja putovanja išli bez ikakvih sponzora. Život na cesti ionako ne mora biti preskup.
GDJE POČETI?
Moja je priča počela u proljeće 2010. godine kada sam bio pozvan na II. konferenciju “Putovanje je znanje” da održim kratko predavanje o CouchSurfingu. Naravno, na to predavanje ne bih bio pozvan da iza sebe nisam imao dvije godine iskustva u ugošćivanju ljudi preko CSa i godinu dana odsjedanja u tuđim domovima.
Nakon tog predavanja, na kojem sam upoznao i neke renomirane putnike/putopisce, palo mi je na pamet da bih i ja jednog dana mogao pretvoriti svoja putovanja u karijeru, kao što su to napravili neki od njih. Ali, postojala je jedna velika razlika između mene i njih – nisam znao pisati, nisam znao fotografirati, nisam znao snimati, a i bio sam potpuni anonimac. Naizgled, bezizlazna situacija.
Kako sam u tjednima nakon tog predavanja morao učiti za ispit na faksu, počele su mi se po glavi motati svakakve ideje o putovanjima…sve, samo da ne moram čitati tu knjigu iz marketinga. I onda sam, kao pravi ekonomist, stavio sve na imaginarni papir i razmislio koje su to moje potencijalne konkurentske prednosti.
I jedina stvar koje sam se mogao sjetiti je ta da većina putnika na putovanja idu s nekom vrstom financijskog zaleđa, dok ja to nisam imao. Odlučio sam da je to to – promicanje alternativnih načina putovanja – autostop, CouchSurfing, i sl. Ciljano tržište je ogromno jer u njega spadaju svi koji žele putovati, a nemaju novaca. Što otprilike čini 96% populacije.
Imao sam ideju. Prvi korak – obavljen.
KAKO KOMUNICIRATI S JAVNOŠĆU?
Drugi korak je bio – komunikacija između mene i potencijalnog tržišta.
Nisam morao dugo razmišljati, jedina stvar koja mi je kao anonimcu omogućavala komunikaciju s drugima bio je – Internet. Nisam dugo morao ni razmišljati koji oblik komunikacije ću upotrijebiti – Facebook. Svi su na njemu, znam se služiti njime, a čak sam i dobivao pozitivne povratne informacije od prijatelja da su uživali u mojim foto albumima s prijašnjih putovanja, koje sam objavljivao na privatnom profilu. Ne znam fotografirati niti pisati, ali kombinacija te dvije stvari je očito davala rezultata. Pa, zašto se ne okušati u tome, na malo profesionalniji način?
Iako za izradu FB stranice ne treba novca niti previše znanja, ako želite to obaviti kako spada, morate na tome jako puno raditi. I biti spremni da će svi omalovažavati vaš rad jer ste čitav dan na „glupom fejsbuku“.
Nakon par dana zatupljujućeg rada na sporom računalu (stavljanje slika s moja prva 3 putovanja, pisanje komentara na hrvatskom i engleskom, tagiranje…), stranica je bila spremna za javnost. Slanje pozivnica svim prijateljima uz zamolbu (pri otvaranju ove stranice sam si obećao da nikad nikoga neću tlačiti da se pridruži i da proslijeđuje dalje, čega sam se i do danas pridržavao) da proslijede dalje, a ja sam se uputio na aerodrom ususret novoj avanturi – 50 dana uživanja u andaluzijskom suncu.
I tako, dok sam lutao Andaluzijom, broj članova stranice je rastao. Većina su to bili moji prijatelji i njihovi prijatelji, ali taj rast je ubrzo usporen. U to vrijeme se još moglo odjednom pozvati sve svoje prijatelje na neku stranicu, pa sam se odlučio za prvi „marketinški potez“. Kako sam htio izbjeći da nagovaram članove stranice da šalju pozivnice svim svojim prijateljima, ponudio sam im nešto zauzvrat – svatko tko pošalje pozivnice svim svojim prijateljima, dobit će od mene razglednicu iz Španjolske. Mislio sam da bi to bilo fer.
Reakcije ljudi su bile fenomenalne. Ne samo da su ljudi pozivali svoje prijatelje (za što im je trebalo čitavih 30 sekundi) i zauzvrat dobili razglednicu, dosta ih je i pozvalo sve svoje prijatelje i poručilo mi da ne žele razglednicu, da će mi ti novci sigurno zatrebati. I bili su u pravu.
MEDIJSKO PROSTITUIRANJE
Kad sam se vratio iz Španjolske htio sam se malo više posvetiti online marketingu kako bih prikupio još veći broj članova na FB stranici i kako bi malo ojačao „brand“. Opet je uslijedilo malo kopanja po internetu i zaustavljanje na jednoj od najposjećenijih stranica u RH – forum.hr.
Kako nisam htio spammati ljude, otvorio sam temu u kojoj sam očekivao da će se pokrenuti rasprava o alternativnim načinima putovanja, a u potpis sam suptilno stavio link na moju FB stranicu. Srećom, ljudi su bili znatiželjni pa se povukla rasprava o mojim putovanjima, dosta njih se i priključilo stranici. I da još jednom ponovim – ni u jednom trenutku nisam nikom napominjao da ju lajka ili bilo šta drugo što bi se moglo protumačiti kao navaljivanje.
Kako su mi se ljudi počeli učestalo javljati preko FBa, foruma i mejla govoreći da bi se i oni htjeli okušati u takvoj vrsti putovanja, ali da nikad nisu imali priliku ili dovoljnu dozu hrabrosti, odlučio sam organizirati avanturu za sve zainteresirane. Tako je nastala ideja o autostop utrci od Zagreba do Istanbula.
Isto tako, odlučio sam se odmaknuti od interneta i okušati se u ostalim medijima. Prvo što sam napravio je poslao mejl u redakciju HRT-a s ciljem da me pozovu na gostovanje u emisiji “Dobro jutro Hrvatska”, što su koji dan kasnije i učinili. Gostovanje je prošlo odlično, prikazali su i ime FB stranice u eteru što je rezultiralo povećanjem broja članova na stranici te velikim interesom za iduće putovanje.
Pripreme za autostop utrku su mogle započeti, a priča je izišla i u raznim novinama, od 24sata do Jutarnjeg i Večernjeg lista. Sve više i više ljudi je znalo za mene i za moju FB stranicu, što je i bio jedan od ciljeva.
U toku priprema za autostop utrku kontaktirao sam i osobu koja vodi blog.vecernji.hr s upitom bi li ja mogao pisati blog koji bi se objavljivao na njihovom portalu. Odgovor je bio pozitivan, što je značilo da sad uz FB stranicu imam i drugo (besplatno) mjesto gdje ću pisati o svojim avanturama, a samim time sam imao dodatno mjesto gdje bih danas-sutra mogao staviti logo potencijalnog sponzora.
I ubrzo nakon toga sam dobio prve sponzore – cure iz agencije Da, da, da su odlučili sponzorirati utrku tako da su dali putno osiguranje svim sudionicima, a zauzvrat su tražili da tu i tamo nosimo njihove majice te stavimo koju fotku na FB i blog, a gospodin Magdić je obećao dati litru medice svakom od sudionika, uz uvjet da barem jedna boca izdrži do Istanbula.
Utrka je prošla na najbolji mogući način, a pred kraj utrke sam dobio mejl od poznanice koja surađuje s MasterCardom i koja me je predložila za jedan projekt u njihovoj kampanji. I tako sam ja dobio svog prvog velikog sponzora, koji me je odmah na početku odlučio poslati na jednomjesečnu pustolovinu u daleki Bangladeš.
Kako sam znao da ljudi prate moje avanture avanture radi, i da im se ne gledaju razne propagandne poruke, u dogovoru sa sponzorima sam se odlučio na suptilno spominjanje kreditne kartice na FBu, blogu i novom kanalu koji sam počeo koristiti – YouTube-u.
Avantura pod imenom „No cash in Bangladesh“ je mogla započeti!
UBIRANJE PLODOVA
Bangladeš je prošao, uslijedila su razna predavanja, gostovanja na televizijama te članci u raznim novinama…
FB stranica je rasla, blog je bio sve čitaniji, stavio sam i par video uradaka na YT, sve je više ljudi čulo za mene i moja putovanja.
Kako sam u to vrijeme završavao fakultet i planirao put oko svijeta, pričekao sam najbolju moguću priliku da podijelim svoj plan s javnosti – i to se desilo na gostovanju u Osmom katu, talk-showu Daniele Trbović.
Avantura 1000 dana ljeta na putu oko svijeta je bila najavljena, sponzori su i dalje ostali uz mene, i krenuo sam na put, prema istoku.
Ostalo je povijest – idućih tisuću dana sam pisao, fotografirao, snimao, i za to bio nagrađivan od sponzora. Kasnije je došla i knjiga, te sam i tu uspio sklopiti neke dogovore, ali uspoređujući s počecima, ovo je bilo prilično jednostavno – jer sam već stvorio ime, puno ljudi je čulo za onog lika što stopira. Pozivi za gostovanja u raznim emisijama su samo stizali, davao sam intervjue za tjednoj bazi, održavao sam predavanja diljem čitave bivše Juge.
I to je moja priča o sponzorima.
—
Za kraj, tri najbitnije stvari:
1. imati proizvod koji je unikatan i koji će zanimati ljude
2. dobro ga iskomunicirati javnosti
3. medijski se prostituirati
I potrebno je jako jako jako puno truda, mozganja, sate i sate provedenih za laptopom. I nešto malo sreće, te dobrog tajminga.
Ako će se netko upustiti u sličnu igru – SRETNO! Nadam se da će ovaj kratki uvod pomoći!