Evo me na aerodromu u Kuala Lumpuru, drugi put u dva dana.
Otkako sam sletio, šokirao sam se koliko je grad u usporedbi s Indijom moderan i čist, kako su automobili novi, kako nema hrpe ljudi i smeća na ulicama, kako sve uredno funkcionira. Svatko priča savršen engleski, cijene su puno više od onih na koje sam naviknuo, gdjegod da odem uključen je A/C, sve je nekako nekaotično. Nedostaje mi Indija. Fali mi kaos. Ne sviđa mi se ovaj grad. Iako je najvjerojatnije stvar samo u tome što sam u – velikom gradu.
Jedna od stvari koje sam naučio na ovom putovanju je – da gradove ne volem. Imaju tu neku energiju koja mi ne paše, preveliki su, ljudi su zatvoreniji i pod više stresa, ne pozdravljaju i ne osmjehuju se nepoznatim prolaznicima, sve je nekako ubrzano. Svaki put kad me netko pita hoću li se i gdje skrasiti kad završim ovo putovanje – odgovaram da ne znam hoću li, ali ako hoću, to neće biti u gradu. Dolaskom u KL sam tu teoriju samo potvrdio.
Domaćica mi je bila Marina – kaučsurferica iz Srbije koju sam upoznao na svojim putovanjima Europom. Kuhala mi je hrenovke, pokazala Vegetu u kuhinji, odvela do Petronas towersa, a drugu večer smo zajedno otišli na tulum jedne Slovenke koja je obećala ćevape i ajvar. Ajvar je zaboravila kod kuće, a s roštiljom krenula oko ponoći, kad smo Marina i ja morali hvatati prijevoz doma. I nakon dvije noći surfanja na Marininom kauču, uhvatio sam autobus i vratio se na aerodrom.
Evo me na aerodromu u Kuala Lumpuru, drugi put u dva dana. Čekam jednu djevojku koju nisam vidio gotovo dvije i pol godine.
U ljeto 2009-te bio sam apsolvent na Ekonomskom fakultetu, podstanar na Peščenici, radio u juice baru u Masarykovoj, i svakodnevno ugošćivao CSere. U guzici imao samo jedno jedino putovanje – prvo stopiranje, do Sofije i natrag. Putovao sam u pričama svojih gostiju, i skupljao ideje i hrabrost da se i ja jednog dana odvažim na putovanja slična njihovima. Josh je stopirao iz Njemačke do Irana i nazad. Christoph biciklirao od Francuske do Kine. Steve nije bio doma zadnjih devet godina. Tom je motorom prošao pola svijeta. Chloe je otišla iz Australije s 18 i zadnjih par godina se skiće, radi usputne poslove i uživa u životu. I uspješno zavodi svog zagrebačkog domaćina.
Puno puta sam odgovarao na pitanje – kako i zašto si se odvažio na svoja prva putovanja?, i uvijek sam davao isti odgovor – krivci za to bili su svi moji kaučsurferi koje sam ugošćivao tokom dvije godine u svom podstanarskom stanu. Potpuna istina je bila malo drugačija – na svoje prvo veliko putovanje Europom krenuo sam s jed(i)nim ciljem – otići u Berlin, posjetiti plavu Australku, i provesti par tjedana s njom prije nego se vrati u svoju domovinu. Na tu pustolovinu sam krenuo 10.9.2009., a u Berlin sam stigao par dana kasnije, gdje mi je u jednom parkiću Chloe nadjenula novo ime (Thomas Love, umjesto Tomislav) i – slomila srce. Kako se nisam htio tužan i izgubljen vratiti doma, krenuo sam dalje prema zapadu stopirajući i surfajući po kaučima. I tako se rodilo moje prvo dvomjesečno putovanje Europom.
Vratio sam se u Zagreb, nastavio s rješavanjem ispita na faksu, održao prvo predavanje o CouchSurfingu, pokrenuo FB stranicu (s novonadjenutim imenom), otišao u Španjolsku na 50 dana, vratio se u Zagreb, riješio još par ispita, organizirao autostop utrku do Istanbula, i opet se vratio u Zagreb. Kako sam se u to vrijeme malo medijski prostituirao po televiziji i novinama, kontaktirali su me dobri ljudi iz MasterCarda i ponudili da odem na jednomjesečno putovanje van Europe, i ja sam odabrao Bangladeš.
Proveo sam mjesec dana u Bangladešu, vratio se u Zagreb, rješavao ispite, upoznao predivnu Tanju, otišao s njom u Portugal na još jedno neprocjenjivo putovanje, imao hrpu predavanja po Hrvatskoj, gostovao na radiju i televiziji, riješio zadnji ispit na faksu, diplomirao i krenuo s planiranjem svog dugogodišnjeg sna – 1000 dana ljeta na putu oko svijeta.
Na svoj put oko svijeta krenuo sam 10.9.2011., točno dvije godine nakon kretanja za Berlin. Volim se igrati brojevima. I dok sam bio u Indiji, primio sam mejl kojim me je Chloe obavijestila da me dolazi vidjeti, gdjegod da jesam. Dogovor je pao – Kuala Lumpur, nekad u veljači. A kad je čula da sam dobio australsku vizu, kupila je dvije avionske karte za svibanj, jednu sebi, jednu meni. Valjda da se iskupi za slomljeno srce iz Berlina.
Evo me na aerodromu u Kuala Lumpuru, drugi put u dva dana. Vidim jednu djevojku koju nisam vidio gotovo dvije i pol godine.
U glavi mi scena iz filma 500 Days of Summer (ujedno i krivca za ime mog putovanja), kada Tom (slučajnost?) dolazi na zabavu kod Summer, i ekran se u tom trenutku podijeli na dva dijela – jedan je s njegovim očekivanjima, drugi s realnošću. Tom je očekivao da će ga Summer divno dočekati, čvrsto zagrliti, poljubiti, predstaviti ga svim svojim prijateljima, i na kraju večeri ponovno biti s njim. Realnost je bila drugačija – dočekala ga je samo kao prijatelja, bila prilično službena s njim, a na kraju se ispostavilo da je zaručena te se Tom pokisao vraća svom tužnom životu. Fora film, pogledajte ga.
Na kualalumpurškom aerodromu je scena bila ista, samo potpuno suprotna. Očekivanja su bila – vidjet ću Chloe, zagrlit ćemo se kao stari prijatelji, razgovarati o stvarima koje su nam se izdešavale zadnjih godina, te ću ja shvatiti da je ta davna iskra stvar prošlosti, zatvoriti tu priču te nesmetano i bez nje u mislima krenuti u daljnju pustolovinu zvanu život. Realnost je bila posve drugačija – noge koje su me nosile do nje bile su prilično labave, zagrljaj je bio višestruk, neslužben i dugotrajan, trbuh se počeo čudno ponašati, u autobusu me držala za ruku i slatko se smijala, a poljubac na pokretnim stepenicama je označio početak kaosa.
Uglavnom. Proveli smo dva dana zajedno u Kuala Lumpuru, i bilo je lijepo i iskreno (volim igru i riječima, ako ju vidite). Drugi dan smo se našli s Keveenom i Ginom, mojim KORAKOR prijateljima koji su se slučajno tamo zatekli, a kako se tu večer pilo, nekako smo završili na kauču njihovog CS domaćina – Henryja.
Chloe je nakon dva dana odletjela u Australiju posjetiti bolesnu baku, a ja sam odlučio ostati u Kuala Lumpuru dok se ona ne vrati pa da možemo zajedno krenuti u dvomjesečno istraživanje Tajlanda, prije nego skupa odletimo za Australiju. Henry mi je postao poput brata pa se njegov dom u predgađu grada pretvorio u moj. A kako se moj novopečeni brat voli provoditi i svaki večer izlaziti vani, to je prisilno postao i moj način života. Ali samo dvije noći, koliko mi je trebalo da se podsjetim kako izlaske na volem, iako sam imao crnog brata koji uvijek časti, uz izliku da ću ja njega počastiti kad se zatekne u mom domu.
U iduća dva tjedna upoznao sam puno CSera koji su živjeli u KL-u ili bili u prolazu. Jednog vikenda smo otišli prema jugu do Port Dicksona, gdje nas je petnaestak spavalo u jednosobnom stanu. Tamo sam vidio i Josha, s kojim sam poboljšao rekord koji smo dosad imali – ovo je bio šesti put da nam se putevi isprepliću – ugostio sam ga u Zagrebu, sreli smo se u Pragu i Dresdenu, ostao sam kod njega u Berlinu, vidjeli se u Istanbulu godinu kasnije, i evo sad u Kuala Lumpuru. Možda se i susretnemo u Australiji za koji mjesec.
Posjetio sam i Batu Caves, jedno od najpopularnijih hindu svetišta izvan Indije, a svega par kilometara van KL-a. Na podnožju vapnenačkog brda na kojem su smještene Batu Caves nalazi se ogromni zlatni kip boga rata Murugana, najmlađeg sina Šive i Parvati, koji su dali Muruganu koplje da pobijedi sile zla, što je on i učinio. Bla bla. Do vrha, gdje se nalaze hramovi/svetišta unutar pećina, vode 272 stepenice, i vrijedno je truda. Podsjetilo me na Zagreb i moje najdraže 162 (ili 163, ovisno s koje strane Uspinjače krećete) stepenice koje vode od Ilice do kule Lotršćak. Na putu do pećina susrećete brojne majmune koji rado primaju mito u obliku razne hrane kako bi vas propustili. To me opet podsjetilo na Zagreb, i na razne majmune na brežuljku u centru grada, koji također primaju mito.
Batu Caves je inače poprište jedne od najzanimljivijih povorki u ovom dijelu svijeta, koju sam propustio za svega nekoliko tjedana – Thaipusam festivala. 2007. godine se na tom festivalu skupilo preko milijun i pol ljudi, što ga je učinilo jednim od najvećih javnih okupljanja u povijesti. Povorka kreće rano ujutro iz Sri Mahamariamman hrama u Kuala Lumpuru, a put do Batu Caves traje oko 8 sati. Sudionici sa sobom nose kavadi (teret), koji može biti obična posuda s mlijekom, ali oni malo pobožniji se okreću malo radikalnijim metodama odavanja počasti – oštrim iglama probijaju obraze, jezik, a ponekad i pričvršćuju kuke za leđa i njima vuku teške objekte. Što je veća bol, to je veća žrtva, te samim time i veći blagoslov bogova.
Svašta ti ćeš, kako bi moja mama rekla.
Upoznao sam i Patricka, presimpatičnog lokalca koji me je jednog drugog vikenda odveo do permakulturne farme par sati sjeverno od KL-a, gdje smo proveli jednu noć i uživali u prirodi, miru, tišini i razgovoru s ljudima koji tamo žive. Permaculture Farm Perak je projekt sličan onom kojeg sam posjetio u Indiji koji mjesec ranije – ekipa uzgaja hranu i proizvodi energiju iskorištavajući raspoložive prirodne izvore, koristeći svoje vještine, a pritom ne uništavajući prirodu. Također, farma ima i edukativni karakter – svako malo podučavaju klince iz okolnih područja o organskom uzgoju hrane i samoodrživosti. A sada ih lokalna vlast pokušava otjerati sa posjeda zbog nekog investitora koji je odlučio iskoristiti taj dio prirode za deforestaciju i vlastiti profit. Tako poznato tužna priča… Ali se ekipa ne da – par mjeseci nakon naše posjete podrške, još uvijek su tamo, ustrajni u borbi za svoj cilj.
Mi smo se vratili s farme, a Chloe se vratila iz Australije. Isti dan nam se priključila i Sara, njena bivša cimerica iz Berlina, koja će nam praviti društvo i držati svijeću idućih par tjedana. Bili smo nekoliko dana u KL-u, s Patrickom otišli do Chilling vodopada i proveli divno popodne kao pravi avanturisti prelazeći rijeke i plivajući ispod slapova.
Tu sam i prihvatio novi izazov (izazove volem) – kako su Chloe i Sara vegetarijanke, i kako su me educirale o raznim negativnim stranama konzumiranja mesa – odlučio sam biti vegetarijanac čitavo vrijeme koje ćemo provesti u Tajlandu. U Indiji sam se gotovo tri mjeseca hranio isključivo voćem, povrćem i ribom, pa ovaj izazov ne bi trebao predstavljati velik problem. A i moći ćemo dijeliti hranu svih ovih mjeseci, umjesto da svatko priprema/jede svoje.
I konačno, nakon gotovo mjesec dana provedenih u i oko glavnog grada Malezije, vrijeme je bilo da se krene prema Tajlandu. Sara, Chloe i ja smo imali u planu stopirati, ali plan nam se promijenio kad nam se Henry odlučio pridružiti. Na kraju smo se svi zajedno uputili na Langkawi, najsjeverniji otok u Maleziji, tik uz granicu s Tajlandom. Stopirali nismo jer je Henry imao automobil na raspolaganju.
Langkawi je bio – dobar. Nismo bili previše avanturistički raspoloženi, bili smo smješteni u nekom jeftinom hotelu, ručali u jeftinim vegetarijanskim restoranima, kupali se na lijepim, ali ipak ne predivnim plažama. Iskreno, nije mi bilo bitno. Puno sam više energije koristio za razgovore s moje dvije nove suputnice, proučavanje svojih osjećaja prema Australki, planiranje gdje ćemo i kako ćemo i šta ćemo. Vidjeli smo par lijepih sutona, imali par lijepih smijehova, a znali smo da je velika avantura tek pred nama – dva mjeseca Tajlanda…
—
GALERIJA – MALEZIJA.